Full text of "Ivica Đikić Domovinski obrat_Politička biografija Stipe Mesića"

See other formats

IVICA ĐIKIĆ

DOMOVINSKI OBRAT

POLITIČKA BIOGRAFIJA
STIPE MESIĆA

Naslov izvornika:

Ivica Đikić

DOMOVINSKI OBRAT

ŽIVOTNA KRONOLOGIJA
STIPE MESIĆA

1934. Rođen je 24 . prosinca u Orahovici. Njegov otac Jo¬
sip Mesić, rođen 1906 ., i majka Magdalena Mandica Me-
sić, čije je djevojačko prezime bilo Pernar i koja je rođena
1912 ., vjenčali su se zimi 1931 . i dvije godine prije Stje¬
pana dobili su kćer Mariju.

1936. U prvoj polovici godine umrla mu je majka
Magdalena. Nakon majčine smrti sestra Marija poslana je u
Francusku, k ujaku Tomi Pernaru, dok je brigu o šesnaesto-
mjesečnom Stipi preuzela majka njegova oca Marija Mesić.

1938. Josip Mesić oženio se Milevom Jović, djevoj¬
kom iz susjedstva, koja je odgojila Stipu, te dvoje djece ko¬
je je dobila u braku s Josipom: Slavka koji je rođen 1939 .
i Jelicu koja je rođena 1946 . godine.

1942. Nedugo po osnivanju Nezavisne Države Hrvat¬
ske, ustaše su u Orahovici uhapsile i u smrt odvele neko¬
liko najuglednijih ljudi, mahom članova Hrvatske seljačke
stranke, a među njima bio je i Stipin djed, otac njegova oca,
Ivan Mesić. Nikad nije otkriveno mjesto gdje su ga ustaše
ubile i sahranile.

1945. Orahovički ustaša Jozo Vulić, pred sam kraj ra¬
ta, iz čiste osvete ubio je Stipinu baku Mariju.

U poslijeratnim godinama obitelj Mesić živi u Naši¬
cama, Osijeku i Orahovici, a selidbe su uvjetovane pro¬
mjenama radnog mjesta Josipa Mesića.

1955. Sedamnaestog ožujka, od posljedica tumora na
želucu, umire Josip Mesić. Tri mjeseca kasnije, Stipe Me-
sić maturira u požeškoj gimnaziji i na jesen upisuje Pravni
fakultet u Zagrebu.

1961. Početkom godine polaže zadnji ispit na Prav¬
nom fakultetu i ženi se Milkom Dudunić, tada studenticom
psihologije iz Hrvatske Kostajnice. Vraća se u Orahovicu i od¬
rađuje pripravnički staž u Javnom pravobranilaštvu u Naši¬
cama svakodnevno putujući na posao iz Orahovice u Našice.
Potom odlazi u vojsku: šest mjeseci proveo je u Školi rezerv¬
nih starješina u Bileći, a šest mjeseci u Nišu. Te godine do¬
bio je i prvu kćer Šašu.

1962. Nakon povratka iz vojske, pripravnički staž do¬
vršava u orahovičkom Općinskom sudu, a potom polaže
i pravosudni ispit.

1963. Dobiva posao suca u Općinskom sudu u Ora-
hovici, ali se na tom mjestu ne zadržava predugo: zbog ne¬
obuzdanog jezika i sklonosti da kritizira privilegirani sta¬
tus pojedinih pripadnika partijske nomenklature dolazi na
udar lokalnih partijaša, te se odlučuje na odlazak iz Ora¬
hovice. Dolazi u Zagreb i zapošljava se u poduzeću Univer-
zal koje je trgovalo rezervnim dijelovima za osobne i teret¬
ne automobile.

Rađa mu se kći Dunja.

1965. Postaje prvi zastupnik u Saboru Socijalističke
Republike Hrvatske koji nije izabran na prijedlog Komu¬
nističke partije ili Socijalističkog saveza, nego na prijedlog sto¬
tinu građana Orahovice. Usput se zapošljava i kao pomoćnik
ravnatelja tamošnjeg Doma zdravlja zadužen za pravne
poslove.

1967. Postaje predsjednik Općine Orahovica.

Dvadeset i šestog ožujka Mesić je u saborskoj diskusi¬
ji o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika, između ostaloga, rekao i ovo: »Pridružujem se onim
drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane ime-

na potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i po¬
litički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tuži¬
laštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba«.
Kasnije će kazati da je taj njegov istup bio »pila naopako«,
odnosno daje imao funkciju zaštite potpisnika Deklaracije.

1968. U povodu Mesićeva pokušaja da u Orahovici
osnuje tvornicu tekstila kojom bi upravljala skupina lokal¬
nih obrtnika čijim bi novcem pogon bio otvoren, oglasio se
osobno Josip Broz Tito: »Neki mali predsjednik općine u
Slavoniji restaurira kapitalizam«! Nakon toga, ideja o tvor¬
nici što bi zaposlila tristotinjak žena pala je u vodu.

1971. Početkom prosinca u Karađorđevu, jednoj od
mnogobrojnih rezidencija jugoslavenskog predsjednika i
maršala Josipa Broza Tita, dogodila se sjednica vodstva Ko¬
munističke partije na kojoj su oštro osuđena liberalna skre¬
tanja tadašnjeg hrvatskog partijskog vrha na čelu sa Sav-
kom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. U Hrvatskoj kre¬
će val smjena i ostavki onih funkcionara koji su bili bliski
»hrvatskom proljeću«, a među onima koji su se našli na
udaru je i Stipe Mesić.

1972. Početkom godine prestaje biti predsjednikom
općine Orahovica, a otprilike u isto vrijeme uklonjen je i
s mjesta zastupnika u Hrvatskome saboru. Okružno javno
tužiteljstvo u Osijeku protiv njega pokreće istragu zbog kri¬
vičnog djela neprijateljske propagande: na teret mu se, uglav¬
nom, stavljaju govori koje je držao prilikom osnivanja og¬
ranaka Matice hrvatske u nekolicini slavonskih gradića.

1974. Sudac Okružnog suda u Osijeku Zoran Maka-
rović osudio ga je na dvije godine i dva mjeseca zatvora, ali
mu je Vrhovni sud kaznu smanjio na godinu dana robije.
U razdoblju od pokretanje istrage do odlaska na izdržava¬
nje kazne radio je u više poduzeća, ali je svako zaposlenje
završavalo nakon tromjesečnog probnog roka, kad bi se u
pravilu otkrivala njegova »neprijateljska aktivnost«.

1975. U svibnju odlazi na izdržavanje jednogodišnje
zatvorske kazne u Staroj Gradiški. Neposredno prije njego¬
va dolaska u Staru Gradišku zatvorsku postelju u kojoj će
odležati narednih 365 dana oslobađa mu Jozo Vulić, ubo¬
jica njegove bake Marije, koji je te godine završio izdrža¬
vanje dvadesetogodišnje robije.

1976. Izlazi iz zatvora i ubrzo se zapošljava u zagre¬
bačkom Arhitektonskom studiju (AS), na mjestu pomoć¬
nika direktora za pravne i opće poslove.

1981. Postaje direktor Arhitektonskog studija.

1989. Od kasnog ljeta sudjeluje u osnivanju Hrvat¬
ske demokratske zajednice (HDZ). Dvadeset i četvrtog pro¬
sinca na Ekonomskom je fakultetu predsjedao osnivačkom
skupštinom zagrebačke Gradske organizacije HDZ-a, te je
izabran za njezina predsjednika.

1990. Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, dodjelju¬
je mu funkciju glavnog tajnika stranke, a nešto kasnije po¬
staje predsjednikom Izvršnog odbora HDZ-a.

Tridesetog svibnja imenovan je prvim predsjednikom
hrvatske Vlade i na toj dužnosti ostaje do 25. kolovoza, ka¬
da ga parlamentarni zastupnici biraju za hrvatskog člana
Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugo¬
slavije. Na tom položaju dotad je bio Stipe Šuvar, Mesićev
studentski kolega s Pravnog fakulteta.

1991. Prvog srpnja formalno je postao predsjednikom
šesteročlanog jugoslavenskog Predsjedništva, te na toj funk¬
ciji ostaje do prosinca.

Koncem listopada pridružio se konvoju Libertas koji
je nosio pomoć opkoljenom Dubrovniku.

Petog prosinca, po povratku iz Beograda, u Hrvatskom
je saboru izjavio kako misli da je njegov zadatak obavljen i da
»Jugoslavije više nema«.

1992. Početkom godine dobiva funkciju predsjedni¬
ka Izvršnog odbora HDZ-a. U veljači, po nalogu Franje Tuđ¬
mana, odlazi na sjednicu Glavnog odbora HDZ-a BiH u Si-

roki Brijeg i smjenjuje Stjepana Kljujića s mjesta predsjed¬
nika te stranke.

Sedmog rujna, mjesec dana nakon parlamentarnih iz¬
bora, postaje predsjednikom Hrvatskoga sabora. Izlazi mu me¬
moarska knjiga Kako mio srušili Jugoslaviju, a dvije godine kas¬
nije izlazi drugo izdanje iste knjige, ali pod naslovom Kako
je srušena Jugoslavija.

Dvadeset i četvrtog rujna s parlamentarne je govorni¬
ce pročitao odluku o smjenjivanju Đorđa Kalanja s pozicije
državnog tužitelja u Gospiću, premda je Đorđe Kalanj ne¬
punih godinu dana ranije ubijen u Gospiću samo zbog to¬
ga što je bio Srbin.

1994. Dvadeset i četvrtoga svibnja smijenjen je s funk¬
cije predsjednika Sabora. Razlog je bio njegov razlaz s Tuđma¬
nom ponajviše zbog hrvatske politike prema Bosni i Her¬
cegovini. Uskoro je - zajedno s Josipom Manolićem i sku¬
pinom HDZ-ovih nezadovoljnika - oformio novu politič¬
ku stranku, Hrvatske nezavisne demokrate (HND).

1995. HND izlazi na parlamentarne izbore što su odr¬
žani koncem listopada, ali luči slab uspjeh: samo je jedan nji¬
hov kandidat izborio parlamentarne klupe, no i taj - Alojz Br-
kić - vrlo brzo priklonio se HDZ-u.

1997. Izlazi iz HND-a i pristupa Hrvatskoj narodnoj
stranci (HNS). U travnju svjedoči pred haaškim istražiteljima
u postupcima protiv generala Tihomira Blaškića, nekadašnjeg
zapovjednika HVO-ove Operativne zone Srednja Bosna, Slo-
bodana Miloševića, bivšeg srbijanskog predsjednika, i Slavka
Dokmanovića, vukovarskog gradonačelnika iz godine 1991.

1999. Desetog prosinca umro je Franjo Tuđman. Sti-
pe Mesić nije se pojavio na njegovu pogrebu da »svojim pri¬
sustvom ne bi provocirao ožalošćene Tuđmanove obožava¬
telje«.

2000. U drugom krugu predsjedničkih izbora, održa¬
nom 7. veljače, pobijedio je HSLS-SDP-ova kandidata Dra¬
žena Budišu i, kao potpuni predizborni autsajder, postao je

predsjednikom Republike Hrvatske. Tako se svrstao u red
izuzetno rijetkih svjetskih državnika koji su bili predsjedni¬
ci dviju država. Predsjednička inauguracija održana je 18.
veljače, a već u ožujku Mesić odlazi u svoj prvi državnički
posjet: u Sarajevu je dočekan ovacijama i tretiran je kao ne¬
osporni prijatelj Bosne i Hercegovine.

Dvadeset i devetog rujna donio je odluku o umirovlje¬
nju sedmorice aktivnih generala Hrvatske vojske, koji su
napisali javni proglas u kojemu su tadašnjoj vlasti održali
političku lekciju o potrebi njegovanja tekovina Domovin¬
skog rata.

2001. Krajem listopada boravi u državnom posjetu
Izraelu, te u tamošnjem parlamentu drži govor u kojemu
kaže sljedeće: »Kao predsjednik Republike Hrvatske izra¬
žavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih
nad Zidovima u vrijeme Drugog svjetskog rata na području
kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna Država Hrvatska,
koja nije bila niti nezavisna, niti hrvatska«.

2002. Dvadeset i petog rujna obraća se naciji u povo¬
du haaške optužnice za ratne zločine protiv umirovljenog
generala zbora Janka Bobetka, nekadašnjeg načelnika Glav¬
nog stožera Hrvatske vojske: izriče svoj jasan stav da Hrvat¬
ska mora surađivati s Haaškim tribunalom i da general Bo-
betko svoju eventualnu nevinost može dokazivati jedino
pred sudskim vijećem.

Prvih dana listopada svjedočio je u haaškome procesu
protiv Slobodana Miloševića, bivšeg srbijanskog predsjed¬
nika koji je optužen za ratne zločine počinjene tokom de¬
vedesetih godina na području Hrvatske, Bosne i Hercego¬
vine, te Kosova.

2003. Dvadesetog ožujka obratio se naciji u vezi s po¬
četkom američke vojne intervencije u Iraku. Kazao je da
Hrvatska u toj intervenciji može sudjelovati jedino ako se
u nju uključe Ujedinjeni narodi. Od tog stava nije odstu¬
pio ni kasnije.

Jedanaestog svibnja održao je govor u Spomen-područ-
ju Jasenovac, gdje je tokom Drugog svjetskog rata djelovao
ustaški koncentracijski logor u kojemu se pobijeni deseci
tisuća Srba, Zidova, Roma i antifašistički nastrojenih Hr¬
vata. Rekao je ovako: »Danas i ovdje, upravo ovdje, u Jase¬
novcu, kao predsjednik Republike Hrvatske želim izraziti
svoje duboko žaljenje zbog nevinih žrtava koje su pale od
ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske države kao
pokriće za ubojstva, pljačke i progone - bilo kada i u bilo
kojem kontekstu. (...) Hrvatski narod nije i ne smije biti
talac onih koji su svojim zločinima okaljali njegovo ime«.

Desetoga lipnja umirovljeni general Ante Gotovina,
haaški optuženik za ratne zločine koji je tada navršavao dru¬
gu godinu vlastitog bijega od pravde, dao je opširan poka¬
jnički intervju zagrebačkom tjedniku Nacional-, zatražio je
da mu se, u statusu osumnjičenika, omogući razgovor s
haaškim istražiteljima u kojemu bi objasnio svoju ratnu ulo¬
gu, te je izrazio svoje uvjerenje da će nakon toga biti povu¬
čena optužnica protiv njega. Stipe Mesić snažno je podr¬
žao Gotovinine zahtjeve, te je bio glavni čovjek »akcije spa¬
šavanja generala« koja je, međutim, završila potpunim
krahom.

Desetoga rujna, prilikom službene posjete Beogradu,
Mesić je s predsjednikom državne zajednice Srbije i Crne
Gore Svetozarom Marovićem izmijenio isprike zbog svih
zala koje su Srbi i Hrvati jedni drugima nanijeli tokom
devedesetih godina 20. stoljeća.

2004. Polovicom godine najavio je novu kandidatu¬
ru za položaj predsjednika Republike Hrvatske.

UVODNA NAPOMENA

Kad sam se uhvatio rada na ovoj knjizi, ponajprije su me
zanimali oni momenti Mesićeva života koji bi se mogli
smatrati prijelomnima, i to stoga što vjerujem da se po čo¬
vjekovu držanju u tim trenucima najpreciznije može do¬
kučiti njegov karakter. Tokom osamnaest sati razgovora sa
Stipom Mesićem i oko četrdeset i pet sati razgovora s više
od dvadeset ostalih sugovornika najviše sam želio saznati
kako je on reagirao u onim situacijama kad se lako moglo
skrenuti u zločinačke vode ili kad se, nešto teže, moglo os¬
tati čovjekom. Nadam se da sam pritom uspio postići od¬
ređeni stupanj objektivnosti, premda mi je jasno da će i
ono što sam u najboljoj vjeri osjećao kao objektivnost još
uvijek biti - subjektivno. Nadam se, također, da će činje¬
nice što se nalaze u ovoj knjizi biti od pomoći nekome tko
će se možda jednog dana (kad Mesić više ne bude predsjed¬
nikom Republike, pa bilo to za koji mjesec ili za pet godi¬
na) iscrpnije, detaljnije i sveobuhvatnije pozabaviti njego¬
vim životom ili nekim događajima iz prošlosti ovog pros¬
tora u kojima je Stipe Mesić bio aktivnim sudionikom ili
svjedokom koji je ta zbivanja pratio iz neposredne blizine.
Jer, ovo što je napisano na stranicama koje slijede nisu is¬
ključivo fragmenti Mesićeve (neautorizirane) političke bio¬
grafije, nego i fragmenti priče o ovoj zemlji - ili o ovim

zemljama — u protekla četiri desetljeća, s posebnim na¬
glaskom na posljednjih petnaestak godina.

Zahvalnost dugujem mnogim ljudima, ali ne bi prili¬
čilo da nekog posebno izdvajam. Osim petero novinara i
prijatelja čiju pomoć u ovom poslu ne bi bilo pošteno pre¬
šutjeti: to su Goran Borković, Viktor Ivančić, Igor Lasić,
Ljubica Letinić i Boris Rašeta.

I. Đ.

11. listopada 2004.

DRAMATIS PERSONAE

Adžić, Blagoje - umirovljeni general JNA i bivši načelnik
Generalštaba Oružanih snaga SFRJ. Povukao se polovi¬
nom 1992. godine.

Aralica, Ivan - književnik i akademik kojega je Fra¬
njo Tuđman 1993. godine imenovao zastupnikom u Župa¬
nijskom domu Sabora. Tvorac je ideološke podloge za hr¬
vatski rat protiv Bošnjaka i podjelu Bosne.

Babić, Milan - stomatolog, od 1992. do 1995. šef Srp¬
ske demokratske stranke, premijer i predsjednik samopro-
glašene SAO Krajine. Pred Haaškim tribunalom priznao
je krivnju za zločine protiv čovječnosti, što mu je smanjilo
kaznu na trinaest godina zatvora.

Babić-Petričević, Zdenka - saborska zastupnica Hr¬
vatske demokratske zajednice.

Bagić, Željko - od svibnja 2000. do kolovoza 2004.
bio je predstojnik Ureda predsjednika Republike i njegov
specijalni savjetnik za nacionalnu sigurnost. Zbog sumnji u
povezanost s bijegom Ante Gotovine, u lipnju 2004. zabra¬
njen mu je ulazak u Europsku Uniju.

Bajić, Mladen - glavni državni odvjetnik Republike
Hrvatske.

Balog, Štefanija - direktorica i vlasnica Arhitekton¬
skog studija (AS) i voditeljica financijskog dijela Mesićeve
izborne kampanje.

Basarac, Ivan - general-bojnik HV-a i jedan od pot¬
pisnika generalskog pisma iz rujna 2000. godine.

Beljo, Ante - bivši ravnatelj Matice iseljenika, te sa¬
borski zastupnik HDZ-a i Hrvatskog bloka (HB). Član
Predsjedništva Hrvatskog istinskog preporoda (HIP).

Blaškić, Tihomir - bivši zapovjednik HVO-ove Ope¬
rativne zone Srednja Bosna. Zbog zločina u Lašvanskoj do¬
lini Haaški sud ga je 2000. osudio na 45 godina zatvora, da
bi mu 2004. Žalbeno vijeće smanjilo kaznu na devet go¬
dina robije.

Boban, Mate (1940.-1997.) - od 1992. šef HDZ-a
BiH, predsjednik »Hrvatske Republike Herceg-Bosna« i
zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane.

Bobetko, Janko (1919.-2003.) - umirovljeni gene-
ral-potpukovnik JNA i general zbora Hrvatske vojske. Do
umirovljenja 1995. bio je načelnik Glavnog stožera HV-a
i zapovjednik Južnog bojišta u ratu. Zbog zločina u akciji
Medački džep 1993. godine, Haaški je sud protiv njega po-
dignuo optužnicu.

Bogićević, Bogić - godine 1989. referendumom je iza¬
bran za bosanskog člana Predsjedništva SFRJ. Kasnije jedan
od glavnih ljudi u SDP-u BiH i poslanik u bosanskoher-
cegovačkoj Skupštini.

Boljkovac, Josip - prvi ministar unutarnjih poslova
samostalne Hrvatske.

Brailo, Luko - novinar Feral Tribunea iz Dubrovnika.

Brkić, Milenko — profesor na sarajevskom Univerzi¬
tetu i predsjednik Hrvatske narodne zajednice BiH. Po¬
četkom 1992. na čelu HDZ-a BiH nakratko je naslijedio
Stjepana Kljujića.

Broz, Josip Tito (1892.-1980.) - zapovjednik Glav¬
nog štaba Narodnooslobodilačke vojske, doživotni predsjed¬
nik SFRJ i tvorac politike nesvrstanosti. Po izboru časopisa
Time pripada među sto najvažnijih ljudi 20. stoljeća.

Budak, Slobodan - odvjetnik, do 1971. bio je Okruž¬
ni javni tužitelj u Zagrebu. Jedan je od osnivača Hrvatskog
helsinškog odbora (HHO).

Budiša, Dražen - kao jedan od vođa studentskog po¬
kreta 1971. osuđen je na četiri godine zatvora. Tokom de¬
vedesetih u tri je navrata bio predsjednik Hrvatske socijal-
no-liberalne stranke. Bio je i zamjenik predsjednika koali¬
cijske Vlade, saborski zastupnik HSLS-a i predsjednički
kandidat 2000. godine.

Bušić, Bruno (1939.-1978.) - hrvatski nacionalist i
politički disident kojega su jugoslavenske tajne službe ubi¬
le u Parizu.

Butković, Davor — politički komentator i zamjenik
glavnog urednika Jutarnjeg lista.

Čičak, Ivan Zvonimir - studentski lider iz 1971. godi¬
ne i bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Ko¬
mentator Jutarnjeg lista.

Česić, Ljubo Rojs - umirovljeni general-bojnik HV-a.
Bio je saborski zastupnik HDZ-a od 2000. do 2003., kad
je izbačen iz stranke.

Čosić, Krešimir - umirovljeni general-pukovnik HV-a
i profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagre¬
bu. Saborski zastupnik HDZ-a i jedan od potpisnika ge¬
neralskog pisma iz rujna 2000.

Čačić, Radimir — bivši predsjednik Hrvatske narodne
stranke i ministar javnih radova, obnove i graditeljstva u
koalicijskoj Vladi. Predsjednik je Središnjeg savjeta HNS-a.

Čondić, Mirko - invalid Domovinskog rata i član HB-
a, predsjednik Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata.

Čermak, Ivan — umirovljeni general-pukovnik HV-a i
haaški optuženik za ratne zločine, te vlasnik poduzeća za tr¬
govinu naftom Tifon. U rujnu 2000. potpisao je generalski
proglas.

Čulić, Marinko — kolumnist i urednik u Feral Tribuneu.

Dabčević-Kučar, Savka - do sloma »hrvatskog prolje¬
ća« 1971. godine obavljala je dužnost generalnog sekretara
CK SKH. Od 1991. do 1995. bila je predsjednica HNS-a.

Del Ponte, Carla - od 1999. godine glavna tužitelji¬
ca Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u biv¬
šoj Jugoslaviji.

Dilber, Zeljko - umirovljeni brigadir HV-a koji je
osumnjičen da pomaže bijeg svog vjenčanog kuma gener¬
ala Ante Gotovine. Zabranjen mu je ulazak u EU.

Dokmanović, Slavko (1949.-1998.) - predsjednik op¬
ćine Vukovar do 1996. godine, optužen za ratne zločine na
Ovčari. Objesio se u pritvoru Haaškoga suda.

Domazet, Davor Lošo — umirovljeni admiral, bivši na¬
čelnik Glavnog stožera HV-a i potpisnik pisma dvanaesto¬
rice visokih časnika.

Domljan, Žarko - predsjednik Hrvatskog sabora od
1990. do 1992. godine.

Drnovšek, Janez - član zadnjeg jugoslavenskog Pred¬
sjedništva i trenutačni predsjednik Republike Slovenije.

Đapić, Anto - predsjednik Hrvatske stranke prava.

Erceg, Heni - novinarka, publicistkinja i glavna ured¬
nica Feral Tribunea.

Filipović, Milenko — umirovljeni general-bojnik HV-a
i jedan od potpisnika generalskog pisma iz 2000.

Gađali, E1 Moamer — libijski predsjednik.

Gotovac, Vlado (1930.-2000.) - književnik i politi¬
čar, višestruko zatvaran za vrijeme komunističkog režima,
bivši predsjednik Matice hrvatske i HSLS-a. Nakon razlaza
s Draženom Budišom, osnovao je Liberalnu stranku na či¬
jem je čelu ostao do smrti.

Gotovina, Ante - umirovljeni general-pukovnik HV-a
koji je u akciji Oluja zapovijedao Južnim sektorom. Od lje¬
ta 2001. u bijegu je od optužnice Haaškog suda, koja ga
tereti za ratne zločine u Oluji.

Granić, Mate - od 1993. do 1999. bio je hrvatski mi¬
nistar vanjskih poslova. Predsjednik Demokratskog centra
do 2004. godine.

Izetbegovic, Alija (1925.-2003.) - prvi predsjednik
Stranke demokratske akcije (SDA) i dugogodišnji pred¬
sjednik bosanskohercegovačkog Predsjedništva.

Jakić, Tomislav — novinar i politički analitičar. Dvije
i pol godine bio je savjetnik za vanjsku politiku u Uredu
predsjednika.

Jakovčić, Ivan - predsjednik Istarskog demokratskog
sabora (IDS) i istarski župan.

Jelenović, Zdravko - savjetnik predsjednika Mesića
za kulturu i sport do rujna 2003. godine.

Jović, Borisav - bliski suradnik Slobodana Miloševića
i pretposljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Jović, Josip - novinar i bivši glavni urednik Slobodne
Dalmacije.

Kadijević, Veljko — umirovljeni general-pukovnik JNA
i savezni sekretar za narodnu obranu od 1988. do 1992. U
haaškoj optužnici protiv Miloševića naveden je kao jedan
od najbližih suradnika u »zločinačkom pothvatu«.

Kalanj, Đorđe - okružni tužitelj u Gospiću koji je,
zajedno sa suprugom i još pedesetak lokalnih Srba, ubijen
u listopadu 1991. godine.

Kapular, Ivan - umirovljeni general-bojnik HV-a i
potpisnik generalskog proglasa.

Karadžić, Radovan - psihijatar i bivši politički čelnik
bosanskih Srba. U bijegu je od optužnice Haaškoga suda
koji ga je okrivio za etničko čišćenje.

Karamarko, Tomislav - bivši predstojnik Ureda za na¬
cionalnu sigurnost i šef Mesićeva izbornog stožera 2000.
godine.

Karić, Ante — predsjednik ratnog Kriznog stožera za
Gospić i Liku, te jedan od Mesićevih najbližih prijatelja.

Klarić, Jure — vlasnik rvrtke Klariko-voće i jedan od
glavnih financijera Mesićeve kampanje.

Kljujić, Stjepan — nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH
i bivši hrvatski član Predsjedništva BiH.

Koljević, Nikola (1936.-1996.) - ideolog srpske po¬
bune u BiH koji je, uz Biljanu Plavšić, predstavljao srpski
narod u Predsjedništvu BiH do svibnja l q 92. godine. Iz¬
vršio samoubojstvo.

Korade, Ivan - umirovljeni general-bojnik HV-a i je¬
dan od potpisnika generalske epistole iz rujna 2000.

Krasić, fra Ljubo - voditelj Hrvatske katoličke misi¬
je u kanadskom gradiću Norvalu.

Krpina, Drago — bivši saborski zastupnik HDZ-a, pred¬
sjednik ratnog Kriznog štaba za sjevernu i srednju Dalma¬
ciju, te bivši načelnik Političke uprave Ministarstva obrane.

Krstičević, Damir — umirovljeni general-bojnik HV-
a, bivši zamjenik načelnika Glavnog stožera i potpisnik pis¬
ma dvanaestorice generala.

Lerotić, Zvonimir - profesor na zagrebačkom Fakul¬
tetu političkih znanosti.

Lovrenović, Ivan — književnik i publicist iz Sarajeva.
Kolumnist tjednika Feral Tribune i Dani.

Lučin, Sime - saborski zastupnik SDP-a i bivši mini¬
star unutarnjih poslova.

Ljubičić, Mirko Šveps — umirovljeni pukovnik Oba¬
vještajne uprave Glavnog stožera HV-a.

Makarović, Zoran — osječki sudac koji je Mesića 1975.
osudio na dvije godine i dva mjeseca zatvora.

Maksan, Ante Zoni - umirovljeni brigadir HV-a ko¬
jemu je, zbog sumnji da pomaže Gotovinin bijeg, zabra¬
njen ulazak u EU.

Manolić, Josip - u vrijeme komunističke Jugoslavije
bio je jedan od glavnih ljudi zatvorskog sustava u Hrvat¬
skoj, potom osnivač HDZ-a koji je od 1990. do 1991. bio
hrvatski premijer, a kasnije predstojnik UNS-a i predsjed-

nik Županijskog doma Sabora. S Tuđmanom se razišao
1994. godine. Počasni je predsjednik Hrvatskih nezavis¬
nih demokrata (HND).

Marinović, Nojko - umirovljeni general-bojnik HV-a
i potpisnik pisma generala iz rujna 2000. godine.

Merčep, Tomislav - do 1997. godine bio je saborski
zastupnik HDZ-a. Početkom rata bio je sekretar za naro¬
dnu obranu u Vukovaru i kasnije je povezivan s ubojstvi¬
ma Srba u Pakračkoj poljani, Gospiću i Vukovaru.

Mesić, Dunja - mlađa kći Stipe Mesića.

Mesić, Ivan (1880.-1942.) - djed Stipe Mesića. Stra¬
dao od ustaške ruke.

Mesić, Ivica (1908.-1941.) - stric predsjednika Me¬
sića. Poginuo kao partizanski borac.

Mesić, Josip (1906.-1955.) - otac Stipe Mesića. Bio
je partizanski borac od 1941., a poslije rata obavljao je više
rukovodećih funkcija u Slavoniji.

Mesić, Magdalena (1912.—1936.) — majka Stipe Mesića.

Mesić, Marija (1881.-1945.) - baka Stipe Mesića. Na
samom kraju rata ubio ju je orahovički ustaša Jozo Vulić.

Mesić, Mileva — pomajka Stipe Mesića.

Mesić, Milka — supruga Stipe Mesića.

Mesić, Šaša - starija predsjednikova kći i doktorica
znanosti.

Milas, Ivan - bivši saborski zastupnik HDZ-a koji je
tokom devedesetih godina imao funkciju »čuvara držav¬
nog pečata«.

Milošević, Slobodan - bivši predsjednik Srbije i SR
Jugoslavije protiv kojega je Haaški tribunal podigao optuž¬
nicu za etničko čišćenje u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.

Mišetić, Bosiljko - odvjetnik koji je za vrijeme Vlade
nacionalnog jedinstva bio ministar pravosuđa.

Muharemi, Amir - hrvatski veleposlanik u Turskoj i
član Mesićeva izbornog stožera 2000. godine.

Norac, Mirko - umirovljeni general-bojnik HV-a i pot¬
pisnik generalskog pisma. Pravomoćno je osuđen na dvana¬
est godina zatvora zbog ubojstava srpskih civila u Gospiću
1991., a Haaški ga je sud optužio zbog zločina u akciji
Medački džep.

Novačić, Mato (1921.-2002.) - predsjednik općine Po¬
žega tokom šezdesetih godina.

Orešković, Tihomir — jedan od zapovjednika obrane
Gospića 1991. Pravomoćno je osuđen na petnaest godina
zatvora.

Ostojić, Ranko - bivši ravnatelj policije.

Pašalić, Ivić - predsjednik Hrvatskog bloka. Bivši je
Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku i bivši predvod¬
nik »tvrde struje« u HDZ-u.

Perinović, Davor — prvi predsjednik HDZ-a BiH.

Petrač, Hrvoje - poduzetnik iz Zagreba kojemu je,
zbog povezanosti s bijegom Ante Gotovine, zabranjen ula¬
zak u zemlje EU.

Podrug, Luka — predsjednik Hrvatske čiste stranke
prava (HČSP).

Pukanić, Ivo — vlasnik zagrebačkog tjednika Nacional.

Pusić, Vesna - predsjednica HNS-a.

Račan, Ivica - predsjednik SDP-a i bivši hrvatski pre¬
mijer.

Radoš, Jozo - predsjednik Libre i ministar obrane u
vrijeme koalicijske vlasti.

Rašković, Jovan (1929.-1992.) - osnivač i prvi pred¬
sjednik Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj.

Rebić, Markica - bivši pomoćnik ministra obrane za
sigurnosne poslove i nekadašnji Tuđmanov savjetnik za
nacionalnu sigurnost.

Sanader, Ivo — hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a.

Sokol, Smiljko — sudac Ustavnog suda i nekadašnji Tuđ¬
manov savjetnik za ustavno-pravna pitanja.

Seks, Vladimir - predsjednik Hrvatskog sabora.

Šibi, Ivan (1917.-1989.) - partizanski general koji je
bio direktor Televizije Zagreb. Pao je u partijsku nemilost
zbog sklonosti »hrvatskom proljeću« 1971. godine.

Spegelj, Martin - umirovljeni general zbora HV-a i
prvi ministar obrane samostalne Hrvatske.

Šuman, Vjera - glasnogovornica Mesićeva izbornog
stožera i kratkotrajna pročelnica za informiranje u Uredu
predsjednika.

Šušak, Gojko (1945.—1998.) - Tuđmanov ratni mini¬
star obrane i jedan od glavnih zagovornika hrvatskog rata
protiv Bošnjaka.

Šuvar, Stipe (1936.-2004.) - sveučilišni profesor, ne¬
koć predsjednik CK SKJ i član Predsjedništva SFRJ. U de¬
vedesetima je osnovao i vodio Socijalističku radničku par¬
tiju (SRP).

Tomčić, Zlatko - predsjednik Hrvatske seljačke stranke.

Tripalo, Miko (1925.—1995.) — sudionik NOB-a i
jedan od vođa »hrvatskog proljeća«. Početkom devedesetih
godina pridružio se Koaliciji narodnog sporazuma, a za¬
tim prešao u Akciju socijaldemokrata Hrvatske (ASH).

Tupurkovski, Vasil — član posljednjeg Predsjedništva
SFRJ.

Tus, Anton - umirovljeni general zbora HV-a i prvi
načelnik Glavnog stožera. Šef Misije Republike Hrvatske
pri NATO-u u Brtncellesu.

Turek, Franjo - bivši ravnatelj Protuobavještajne agen¬
cije.

Tuđman, Franjo (1922.-1999.) - prvi predsjednik Re¬
publike Hrvatske, koji se na tom položaju zadržao nepuna
dva mandata, i doživotni predsjednik HDZ-a.

Valentić, Nikica - predsjednik hrvatske Vlade u pr¬
voj polovici devedesetih godina.

Vargek, Damir — arhitekt, kratkotrajni tajnik kabineta
predsjednika Mesića i član njegova izbornog stožera 2000.

Vasiljević, Aleksandar - general i bivši načelnik Kon-
traobavještajne službe JNA.

Veselica, Marko - sudionik »hrvatskog proljeća« ko¬
ji je osuđen na jedanaest godina zatvora. Bio je suosnivač
HDZ-a, a kasnije predsjednik HDS-a i HKDU-a na či¬
jem je čelu bio do 2001. godine.

Vincek, Žarko (1918.-2001.) - ugledni zagrebački
arhitekt, te osnivač i dugogodišnji direktor Arhitektonskog
studija.

Vrdoljak, Antun — filmski režiser i nekadašnji pot¬
predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske.

Vukojević, Viče - sudac Ustavnog suda. Bio je HDZ-
ov saborski zastupnik i pomoćnik ministra unutarnjih
poslova, te brigadir HVO-a kojega je jedna Bošnjakinja
optužila za silovanje u logoru u Mostaru.

Vuković, Milan - sudac Ustavnog suda i nekadašnji
Tuđmanov glavni pravosudni kadar.

Zdunić, Stjepan - nekadašnji savjetnik predsjednika
Mesića za gospodarstvo.

Zebić, Br an ko - kratkotrajni tajnik kabineta Stipe
Mesića.

1 .

»SVATKO JE SAM SVOJ
KADROVIK«

Stipe Mesić tog je sunčanog subotnjeg prijepodneva, 5. svib¬
nja 2001. godine, oštrim koracima gazio ispred prigodno
postrojenih pripadnika Četvrte gardijske brigade Hrvatske
vojske u splitskoj kasarni »Sveti Križ« na Dračevcu. Kora¬
čao je nervozno i kao da želi da čitava ta ceremonija što pri¬
je završi, pa da ode tamo gdje će ostati sam sa svojim bije¬
som što je bio izazvan povicima »Mesiću, Cigane!« i »Me-
siću, lopove!«, koji su bili zvučna pratnja njegovim koraci¬
ma. Uvrede i poniženja hrvatski je predsjednik primao od
šarolike skupine ljudi koji su došli na proslavu godišnjice
osnutka spomenute vojne formacije: radilo se, uglavnom,
o majkama i očevima onih mladića koji su poginuli u uni¬
formi Četvrte brigade koja je od 1991. do 1995. godine,
u toku tzv. Domovinskog rata, ratovala na širokom potezu
od zadarskog i dubrovačkog zaleđa do Mrkonjić-Grada i
Sipova, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Među ženama u
crnini, kojima oči bijahu crvene od suza, i muškarcima u
davno skrojenim odijelima i s demodiranim kravatama oko
vrata — koje je netko uvjerio da novi predsjednik države Me¬
sić ne radi ništa drugo nego pljuje po grobovima njihove
djece - isticala su se lica Mirka Čondića, umirovljenog pukov¬
nika Hrvatske vojske i stopostotnog ratnog invalida, Zdenke
Babić-Petričević, saborske zastupnice Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), koja je rat provela skupljajući pomoć za

Hrvatsku u Njemačkoj, i Luke Podruga, radikalnog split¬
skog desničara i šefa lokalne filijale Hrvatske čiste stranke
prava (HCSP), koji je u proljeće 2001. bio jedan od naj-
vatrenijih zagovornika dizanja domovinske bune protiv so-
cijaldemokratsko-liberalne vlasti što je na izborima 3. si¬
ječnja 2000. smijenila HDZ, partiju Franje Tuđmana,
čovjeka koji je volio da ga tituliraju Ocem Nove Hrvatske.

Franjo Tuđman i njegova partija Hrvatskom su vladali
čitavo desetljeće: od svibnja 1990., kad su na izborima pre¬
uzeli vlast od hrvatskih komunista predvođenih Ivicom Ra-
čanom, do rečene 2000. godine, kad se vlast ponovno pre¬
selila u Račanove ruke. Negdašnji komunistički lider tad
se, međutim, vratio u formi socijaldemokrata s naglašenim
osjećajem za nacionalne interese. Franjo Tuđman, pak, ni¬
je doživio izborni poraz svoje stranke. Umro je 10. prosin¬
ca 1999., tri tjedna prije parlamentarnih izbora, od poslje¬
dica raka na želucu. Početkom veljače 2000. građani su na
predsjednički položaj izabrali Stipu Mesića, jednog od osni¬
vača HDZ-a, koji se s Tuđmanom razišao u proljeće 1994.
godine.

Mirko Condić, predsjednik tada vrlo aktivnog Stože¬
ra za obranu digniteta Domovinskog rata, i Luka Podrug,
koji je dobar dio devedesetih godina proveo u splitskoj is¬
postavi Tuđmanove vojne obavještajne službe, bili su ne¬
sumnjive medijsko-ulične zvijezde kasne zime i ranog pro¬
ljeća 2001., proljeća što je mirisalo na desničarsku revo¬
luciju. Agresivni nacionalisti - regrutirani iz soldatsko-špi-
junskih redova i iz pozadine vođeni viđenijim pripadnicima
palog režima Franje Tuđmana — tih su mjeseci u javnosti
stvarali atmosferu završnih priprema za nasilno svrgavanje
koalicijske vlasti oličene, ponajprije, u predsjedniku Repu¬
blike Mesiću i socijaldemokratskom premijeru Račanu. Dok
se ovaj potonji uzaludno pokušavao ulizati uličnim revoluci¬
onarima igrajući na kartu jeftinog, pragmatičnog i neu¬
vjerljivog patriotizma, Mesić je ostao na brisanom prosto-

m: poklič »Mesiću, Cigane!« i nazivanje dotičnoga izda¬
jnikom, antihrvatom, »Stevanom« i dikobrazom postalo je
tili mjeseci znakom raspoznavanja i svojevrsnom mantrom
među ožalošćenim obožavateljima Franje Tuđmana i njego¬
va političkog nauka. Himnu tih revolucionarnih aktivnosti
spjevao je, danas pokojni, pjevač iz Imotskoga Joško Tomi-
ćić, a njezini početni stihovi glasili su - »Oj Ivica i Štipane,
pojest će vas crne vrane...«.

Veliki prosvjed na splitskoj Rivi - što je održan u nedje¬
lju, 11. veljače 2001., u znak podrške umirovljenom genera¬
lu Mirku Norcu koji je bio optužen za likvidacije srpskih
civila u Gospiću u jesen 1991. i koji je nekoliko dana prije
i poslije splitskih demonstracija proveo u bijegu od pravde
- nije u znatnijoj mjeri bio motiviran ljubavlju demonstra¬
nata prema optuženom generalu. Stvarni smisao tog zapje¬
njenog okupljanja sastojao se u sipanju mržnje prema no¬
vom predsjedniku Republike koji je pokušavao razvodniti
tvrdu nacionalističko-izolacionističku matricu koju je počet¬
kom devedesetih godina prošloga stoljeća uspostavio prvi
predsjednik samostalne Hrvatske Franjo Tuđman. Izuzev ri-
ganja netrpeljivosti prema Mesiću, demonstracije su služile i
za prizivanje prijevremenih izbora na kojima bi bila pome¬
tena »anacionalna« vlast u Zagrebu. Jedan od vatrenijih go¬
vora na Rivi održao je Ivo Sanader, tada samo predsjednik
HDZ-a, a od 23. studenoga 2003. i hrvatski premijer. Na¬
kon što je osvojio vlast, Sanader je uvelike modificirao svo¬
je stavove o ratnim zločinima koje su počinili Hrvati, no u
veljači 2001. na splitskoj je Rivi zborio ovako: »Trenutač¬
na vlast ne zna osjetiti bilo naroda, pa čini takve pogreške
da hrvatske heroje, da hrvatske vitezove i hrvatske junake
optužuje za ono za što bi im trebalo odati čast, a to je ob¬
rana Hrvatske, jer je Domovinski rat bio častan, legitiman,
obramben i osloboditeljski i da nije bilo generala Mirka
Norca i njegovog zamjenika Canića, Gospić bi bio novi
Vukovar«. Sanader je usput pozvao Račan-Mesićevu vlast
da raspiše prijevremene izbore i najavio je demonstrantski

pohod na Zagreb. Kad je postao premijer, šef HDZ-a za¬
boravio je ovaj svoj govor i zaboravio je da je tada u potpu¬
nosti prihvaćao domovinsko pravno učenje koje je, sredi¬
nom devedesetih, precizno izrazio Milan Vuković, jedan
od Tuđmanovih najpouzdanijih kadrova u pravosuđu i
današnji sudac Ustavnog suda: on je kazao da Hrvati u
obrambenome i nametnutom ratu ni teoretski nisu mogli
počiniti ratne zločine.

»Vlast u Zagrebu bila je preplašena mogućnošću da bi
se splitske demonstracije mogle pretvoriti u masovniji na¬
rodni bunt, te da bi se sve moglo izroditi u nerede i nasilno
svrgavanje vlasti izabrane 3. siječnja 2000. godine«, kaže
Mirko Ljubičić Sveps, umirovljeni pukovnik Obavještajne
uprave Glavnog stožera Oružanih snaga i jedan od najbli¬
žih prijatelja Mirka Norca, generala koji je, zbog gospić¬
kih zločina, godine 2003. osuđen na dvanaest godina robi¬
je. Ljubičić je aktivno sudjelovao u organiziranju splitskih
demonstracija i čitavo je vrijeme bio u telefonskom kon¬
taktu s tadašnjim premijerom Račanom. »Premijer je bio
zabrinut i zanimalo ga je što se može očekivati na Rivi. Pi¬
tao me je može li otputovati u službeni posjet Poljskoj bez
straha od državnoga udara. Odgovorio sam mu da može ot¬
putovati i da se ništa neće dogoditi. No, zaista nije puno ne¬
dostajalo da se stvar izrodi u ozbiljne nerede s teško sagle-
divim posljedicama. Da je bilo tko opalio metak, sve bi se
otrglo kontroli, ali na sreću do toga nije došlo. Postojalo je
tada golemo nezadovoljstvo vlašću koja je pokazivala ma¬
njak sluha za ljude koji su prošli kroz Domovinski rat«,
smatra on.

Stipe Mesić, međutim, nije manifestirao pretjerane zna¬
ke panike i popuštanja pred desnom ofenzivom: dosljedno
je i krajnje hladno ponavljao da svatko mora pred sudom
odgovarati za ono što je učinio, te da u tome ne smije biti
izuzetaka, niti smije biti onih koji bi zbog svojih ratnih za¬
sluga bili iznad zakona. One svibanjske subote u splitskoj

vojarni na Dračevcu prvi mu je put, u nešto više od godi¬
ne dana koliko je tada bio na čelu države, s lica nestalo hlad¬
noće i u očima mu je zatitrala ljutnja koju nije bilo moguće
suspregnuti. Okrenuo se skupini ljudi koji su mu doviki¬
vali da je Ciganin i lopov te mu psovali majku i dva je pu-
ia povikao: »Ne spominjite roditelje!« Svečanost je potom
na brzinu okončana, jer je Mesićev pokušaj da održi go¬
vor isprekidan psovkama, zvižducima i stalnim dobaciva¬
njem grupe nesretnih i izmanipuliranih ljudi čijim su pos¬
tupcima marljivo dirigirali Čondić, Podrug i gospoda Ba-
bić-Petričević. Dan kasnije, u nedjelju, šef države imao je
namjeru popiti kavu s građanima u jednoj kaštelanskoj go¬
stionici, ali kad se predsjednička svita pojavila u tom mjes¬
tu desetak kilometara udaljenom od Splita, dočekala su ih
zaključana vrata kavane: uskoro se doznalo da su lokalne
braniteljsko-veteranske udruge (Mesić ih naziva NDH-no-
stalgičarima) gazdi lokala zaprijetile bombom, ako HDZ-ov
raskolnik - što se u međuvremenu uspeo do predsjedničke
funkcije - tamo popije kavu.

Tokom razgovora sa Stipom Mesićem ovaj autor nije
uspio sasvim dokučiti kako se on uistinu osjećao tih dana
kad je državni udar puzio po trgovima, rivama, ulicama, krč¬
mama, novinskim stupcima i moždanim vijugama mnogog
ovdašnjeg nostalgičara za onim vremenima kad se u ime na¬
cije i domovine moglo nesmetano ubijati, pljačkati i laga¬
ti. Govoreći o tim događajima tri godine nakon što su se
zbili, Mesić se doimao prilično nezainteresiranim za men¬
talni povratak u te dane, a na njegovu se licu i u njegovu
glasu nije dala pročitati nikakva emocija: u njegovoj priči
sve je bilo ravno poput crte koja kazuje da je srce prestalo
tući. Nije bilo ni tračka napetosti, ni tračka sjećanja na bi¬
jes koji mu se one subote jasno mogao vidjeti u očima i u
uglovima usana. Bio je savršeno ravnodušan i racionalan i
nije pokazivao da su mu ti revolucionarni tjedni ostali bog
zna kako urezani u sjećanje. Ili, jednostavno, sad nije htio
pokazati koliko su ga bili potresli zvižduci i psovke rodite-

lja kojima je rat odnio sinove, te koliko su ga ponizila za¬
mandaljena vrata gostionice u Kaštelima.

»Očekivao sam provokaciju«, kaže Mesić, »jer sam do¬
bio informaciju od obavještajnih službi da se tamo sprema
manifestacija nekih grupa koje su nezadovoljne što se po¬
jedine hrvatske vojnike i generale optužuje za ratne zloči¬
ne. No, unatoč tome, išao sam u Split. Mislio sam da se tu
ništa posebno ne može očekivati, jer sam računao da će ti
ljudi - obitelji i rodbina poginulih vojnika - biti dosto¬
janstveni. Mislio sam da će netko nešto viknuti i galamiti,
ali da će to biti zanemarivo. I nisam ništa posebno poduzi¬
mao, premda sam imao saznanja da su neki vojni zapo¬
vjednici - uključujući i zapovjednika vojarne na Dračevcu
- pozvali vojnike na dogovor i pokušali ih nagovoriti da se
vojska uključi u incident. No, znao sam da se nisu dogo¬
vorili, pa sam i zbog toga mislio da se ništa neće dogoditi.
I zaista, vojska je bila izvan svega toga. Međutim, grupa
oko Zdenke Babić-Petričević i Mirka Čondića bila je vrlo
glasna i neugodna, vikali su mi ’Cigane, Cigane!’ i koje¬
kakve druge stvari koje su me trebale uvrijediti. Psovali su
mi majku, pa majku cigansku i lopovsku, nazivali me Ste-
vanom i Burdušem... To me je naljutilo i dobacio sam im
da mi ne spominju roditelje: meni mogu govoriti što god
hoće, ali nemaju pravo vrijeđati moje roditelje. Ne pod¬
nosim bezobrazluk. U politici se s mnogima ne slažem, ali
i sa svojim neistomišljenicima normalno komuniciram. Ni¬
koga nisam uvrijedio kao čovjeka zato što se s njim ne sla¬
žem u političkim pitanjima. Pokazalo se, dakle, da su oni
koji su sve to organizirali lako dobili te frustrirane ljude
da galame... Oni su njih uvjerili da sam upravo ja kriv što
imaju mala primanja i što se žrtva njihove djece dovoljno
ne priznaje.«

Mesić je znao da se, ustvari, radi o prilično otvorenom
pozivu vojsci da otkaže poslušnost vrhovnom komandan¬
tu. »Trebalo je dobiti vojsku da protestira i da odatle kre-

ne pobuna koja bi bila uvod u vojni udar. Trebalo je kre¬
nuti s Dračevca, a onda se proširiti na druge vojarne i ža¬
lo je to bilo opasno. Kasnije se to više nikad nije dogodi¬
lo: svi zapovjednici vojarni izvukli su iz toga pouku i uvijek
je sve prolazilo dostojanstveno.« Dodaje da su to defini-
i i vno bili dani kad je ova država, koja je tada navršavala de¬
setu godinu nezavisnosti, bila ideološki snažno podijeljena
i kad su se oni koji su mu morali dati bezrezervnu podršku
našli zatečenima, iznenađenima i s manjkom ispravnih po¬
litičkih procjena. Pritom, ponajprije, misli na premijera i
sefa Socijaldemokratske partije Ivicu Račana, te Račanova
tada najvažnijeg koalicijskog partnera Dražena Budišu,
bivšeg lidera Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS).

Budiša je bio glavni Mesićev protukandidat na pred¬
sjedničkim izborima 2000. godine. Nakon izbornog poraza
koristio je svaku priliku da bi se predsjedniku Republike
suprotstavio na tzv. domovinskim pitanjima koja su, za¬
pravo, bila jedino što je Budišu zanimalo tokom partici¬
piranja HSLS-a u vladajućoj koaliciji. To je naročito došlo
do izražaja kad je Mesić, koncem rujna 2000., potpisao od¬
luku o umirovljenju sedmorice generala Hrvatske vojske
koji su slovili za heroje Domovinskoga rata, te su funkci¬
onirali kao nedodirljive ikone ovdašnje desničarske scene:
Budiša je tada davao prilično otresite izjave o predsjedniko¬
vu navodnom omalovažavanju Domovinskog rata i ratnih
zasluga proslavljenih vojskovođa koji su, eto, teško podno¬
sili činjenicu da je njihova omiljena partija u opoziciji, a
da njihovi idoli - Tuđman i Sušak — više nisu među živima.
Četiri godine kasnije, Dražen Budiša isključio se iz aktiv¬
nog bavljenja politikom i dane provodi na svome imanju
u blizini Zagreba, gdje se hobistički bavi uzgojem povrća.
»Ne želim komentirati Mesićev predsjednički mandat i
poteze koje je povlačio«, kaže on, »to me više ne zanima i
ne želim se na to osvrtati. Mogu samo reći da s Mesićem
nisam ni prijatelj, ali ni neprijatelj, te da je svaki naš su-

sret — suprotno onome što se misli u javnosti — vrlo srda¬
čan i uglavnom ispunjen smijehom.«

* * *

Dvadeset i osmog rujna 2000. godine proglasom se javila
skupina od dvanaest generala Hrvatske vojske. Sedmorica
od njih dvanaest tada su bili u aktivnoj vojnoj službi: gene-
ral-pukovnik Ante Gotovina bio je Glavni inspektor obra¬
ne i ujedno je bio najvažniji inspirator pisanja proglasa,
general-bojnik Damir Krstičević bio je zamjenik načelnika
Glavnog stožera Oružanih snaga, general-bojnik Ivan Ka-
pular bio je na čelu Zapovjedništva za obuku, general-boj¬
nik Mirko Norac tada je pohađao Ratnu školu, general-bo¬
jnik Milenko Filipović bio je zapovjednik istarske operativ¬
ne zone HV-a, general-pukovnik Krešimir Cosić radio je
u Institutu za obrambene studije, dok je admiral Davor Do¬
mazet Lošo - u Tuđmanovo vrijeme načelnik Glavnog sto¬
žera - bio neraspoređen. Četvorica potpisnika otvorenog
pisma već su bili vojni umirovljenici: general zbora Janko
Bobetko, te general-bojnici Ivan Basarac, Nojko Marino-
vić i Ivan Korade. Dvanaesti koautor zove se Ivan Čermak
i u trenutku kad se pismo pojavilo bio je pričuvni general
Hrvatske vojske. Danas je poznato da su četvorica od ovih
dvanaest generala pred Međunarodnim sudom u Haagu op¬
tuženi za ratne zločine. To su Gotovina, Čermak, Norac i
Bobetko, s tim da je Bobetko u međuvremenu preminuo.

»S obzirom na to da se naša imena već mjesecima po¬
vlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje krim-
inalizacije Domovinskog rata, kao i vrijeđanja i omalovaža¬
vanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi
od onih od kojih bi to bilo za očekivati nisu protiv toga
odlučno podignuli glas, mi, hrvatski generali i ratni zapo¬
vjednici, smatramo svojom moralnom obvezom upoznati
hrvatsku javnost s našim stavovima i gledištima. Na to nas
obvezuje povjerenje, a i zadaća koju nam je hrvatski nar¬
od ukazao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo

izvršili ne samo uspješno, nego i časno«, tako su generali,
predvođeni Gotovinom, započeli svoje obraćanje javnosti,
a onda su se upustili u očitavanje prijeteće lekcije vlada-
jućoj šesteročlanoj koaliciji (čiju su osovinu tada činili Ra-
čanov SDP i Budišin HSLS), te nezahvalnim medijima. S
ogorčenjem su konstatirali da »dobar dio medija i političara
o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o neče¬
mu negativnom, problematičnom, pa i sramotnom, prem¬
da je Domovinski rat temelj na kojemu su izrasle hrvatska
sloboda, suverenost i neovisnost«; naveli su dalje da takvo
- nepatriotsko - ponašanje vlasti i medija »vodi kriminali-
zaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od
velikosrpske agresije i okupacije«; žestoko prosvjeduju pro¬
tiv, tada aktualnih, policijskih akcija hapšenja osumnjiče¬
nih za ratne zločine u Gospiću, jer ta hapšenja »prije nali¬
kuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim
skupinama, negoli odgovoru pravne i demokratske države,
sukladnom našim stvarnim prilikama, te dostojanstvu hr¬
vatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske«; upozorili su da
u društvu nastaje opasan rascjep zbog »nepotrebnog demon¬
striranja sile, proglašavanja krivaca prije sudske presude, pa
čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje
haaškim optužnicama u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo
mediji«; u ime cjelokupne Hrvatske vojske i svih branitelja
pozvali su državne institucije i napose medije »da se odup¬
ru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom
prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojan¬
stvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi ola-
kog optuživanja i blaćenja«; na koncu, a to je čini se bila
poanta cijelog proglasa, generali su istaknuli da podupiru
»sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školo¬
vani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokaza¬
li u Domovinskom ratu«.

Predsjedniku Mesiću nije dugo trebalo da odluči što
će s potpisnicima proglasa. »Onima koji državu žele rušiti
pamfletima, poručujem da su zaigrali na krivu kartu i da od

danas više nisu pripadnici Hrvatske vojske. Onaj tko se že¬
li baviti politikom, ima na to pravo. Ne sugeriramo mu u
koju će stranku, ali dok je u vojsci neće pisati političke
pamflete«, izjavio je predsjednik koji sat nakon što je pa¬
rafirao odluku o penzioniranju pobrojanih oficira. Čim je
Mesićeva odluka objavljena, na zadnje se noge diglo sve što
u Hrvatskoj misli patriotski i državotvorno: sa svih su se
strana počele slijevati ogorčene reakcije članova nekoć vla-
dajuće partije, pa onda njezinih satelita u vidu pravaša An¬
te Đapića, centraša Mate Granica i nekoliko desetina udru¬
ga ratnih stradalnika, koji su unisono naricali nad revan¬
šizmom nove vlasti i antihrvatskom odmazdom »crvene ne¬
mani«. »Mnogi iz tadašnje vlasti govorili su mi da sam se
pri umirovljenju generala trebao dogovarati s ministrom
obrane Jozom Radošem (u to vrijeme visokim funkciona¬
rom Budišina HSLS-a, op. a.) i da, zapravo, nije trebalo
reagirati kako sam reagirao«, prisjeća se Mesić i nastavlja:
»Radošu sam rekao: ’Kako sam se s tobom mogao dogova¬
rati kad si, kao ministar obrane, otišao na neki liberalni
kongres na Mallorcu?’ Kako da se s njim dogovorim, a ni¬
sam ni znao da je otišao na Mallorcu? Isto sam rekao i pre¬
mijeru Ivici Račanu. Zamislite, ministar obrane ode na
Mallorcu i nitko ne zna gdje je. I on meni još predbacuje
da sam se morao dogovarati s njim. Ako netko iziđe iz do¬
zvoljenog okvira, mora se smjesta reagirati: vojska ne može
biti politizirana i nitko ne smije unositi politiku u vojsku;
ako generali izlaze u javnost s političkim pamfletom raču¬
najući na svoje zasluge i podršku vojske, mora se odmah
reagirati. I ja sam to učinio. Da ih nisam odmah umirovio,
mislim da bi generali tražili podršku vojske, da bi po vo¬
jarnama krenulo potpisivanje peticija i političko izjašnja¬
vanje, a time bi vojska možda otišla izvan kontrole. Do¬
duše, čak i da nisam umirovio generale, mislim da bismo
uspjeli zadržati vojsku pod nadzorom, ali to sigurno ne bi
išlo baš lako, jer su mnogi vojnici vjerovali potpisnicima tog
pamfleta. Jednostavno, morao sam spriječiti da se u vojsci

dogodi svrstavanje na ovu i onu stranu, te da prorade emo¬
cije, jer su to, ipak, naoružani ljudi. Pokazalo se da sam
bio u pravu, a kasnije su i drugi uvidjeli da sam ispravno
postupio«. »Nisam se protivio Mesićevu potezu, nego sam
mislio da njegov postupak nije u skladu s onim kako bi
trebali funkcionirati ministar obrane i predsjednik države,
pogotovo u kriznim situacijama«, kaže Jozo Radoš koji se
u međuvremenu otcijepio od HSLS-a i formirao vlastitu
liberalnu stranku, »no, očito je predsjednik taj potez želio
politički iskoristiti samo za sebe. Naravno daje umirovlje¬
nje generala predstavljalo apsolutno ispravan korak, jer je
tako zaustavljeno opasno uvlačenje oružanih snaga u poli¬
tičke sukobe. Ali i danas mislim da su se dva najodgovor¬
nija čovjeka za funkcioniranje vojske tada morala konzulti¬
rati o umirovljenju generala. Možda je Mesić mislio da to
nije potrebno i da može samostalno donositi takve odluke,
no bio je barem red da me obavijesti što kani poduzeti.«

Umirovljenje sedmorice ratnih generala i odlučno su¬
protstavljanje više-manje otvorenom pozivu na vojni udar
bilo je vrlo važan moment za bujanje mržnje prema Mesiću,
mržnje koja je u to vrijeme bila prisutna u nezanemarivu
dijelu ovdašnje javnosti, premda i prije toga dotični nije
bio omiljen među ljudima koji su svoje političke emocije
vezivali uz Franju Tuđmana i HDZ: čovjek koji se - u fron¬
talnom i žestokom sukobu - s Tuđmanom definitivno
razišao u rano proljeće 1994. godine nikako nije mogao po¬
stati stanovnikom patriotskih hrvatskih srdaca što su tuk¬
la u ritmu nacionalne himne i ustaških budnica, niti je on
u to vrijeme pokušavao promijeniti stanje stvari u rečenim
srcima. »Umirovljenje generalske skupine neosporno je naj¬
važniji Mesićev predsjednički potez«, kaže Davor Butko-
vić, nekoć glavni urednik zagrebačkog tjednika Globus i tre¬
nutno politički komentator Jutarnjeg lista. Tako, uostalom,
razmišlja i većina drugih političkih komentatora i analiti¬
čara. Mesić je tada pokazao hrabrost i odlučnost koja je
itekako manjkala koalicijskoj Vladi što se tokom cjelokup-

nog svog mandata iscrpljivala u međusobnim svađama, a
ti su sukobi onda rezultirali kalkulantstvom, strašljivošću
i nedostatkom efikasnosti. »Mesić je tada pokazao ono što
je, po meni, jedno od glavnih obilježja cjelokupnog njego¬
va političkog života, a to je hrabrost, istinska ljudska hra¬
brost«, reći će Tomislav Karamarko, dugogodišnji pred¬
sjednikov prijatelj i suradnik.

Kad ga se upita je li u vrijeme desničarskih demon¬
stracija i zveckanja oružjem osjećao strah, budući da su
novine u to vrijeme objavljivale vijesti o učestalim prijet¬
njama smrću što su stizale na Pantovčak, a koje su potpi¬
sivali Hrvatsko revolucionarno bratstvo, Hrvatski narod-
nooslobodilački pokret, »zapovjednik Domagoj« i »general
Hopp«, Mesićevo lice - na kojemu još uvijek nije moguće
razabrati da taj čovjek ima sedamdeset godina - i dalje će
ostati nepomično i, uglavnom, nezainteresirano. »Nije me
bilo strah. Računao sam, ipak, da je hrvatska javnost svjes¬
na da se nijedan problem ne može rješavati oružjem, nego
da ga moramo politički razriješiti i da treba aktivirati pri¬
vredu.«

O stupnju nezainteresiranosti svjedoči i to što će us¬
red priče o umirovljenju ratnih generala, o hrvatskom ple¬
sanju po rubu vojnog udara i o društvenim podjelama ko¬
je su tada bile jako prisutne, ničim izazvan, odlutati na pre¬
davanje o »aktiviranju privrede«. Taj njegov monolog gla¬
sio je ovako: »Prvo moramo shvatiti zašto je razvijeni Za¬
pad - razvijen. Zašto su zemlje tržišne privrede toliko na¬
prednije od zemalja planske privrede? Zato što tamo pos¬
toji tržišna utakmica u kojoj ne pobjeđuju vlasnici. Vlasni¬
ci su potrebni za nešto drugo. Pobjeđuju moderni mena¬
džeri: moderan menadžment treba radnicima osigurati
motivirajuću i pravednu plaću, treba osigurati suvremenu
tehnologiju, treba osigurati tržište i plaćanje svih davanja
državi. To je onda uspješan menadžer. Ali o menadžeru ne
odlučuje ni stranka, ni vlada, ni parlament, nego vlasnik.

Menadžera bira vlasnik i menadžer je vlasniku odgovoran
za oplođivanje njegova kapitala. Jedino tako mi možemo
ući u krug naprednih zemalja...«.

Nekoliko dana kasnije postat će jasan razlog i smisao
ove prilično nevjerojatne digresije. Mesić je, naime, goto¬
vo navlas isti govor »o razlozima Zapadnog uspjeha« održao
na dodjeli nagrade Zlatna kuna što se svake godine uručuje
najboljim hrvatskim gospodarstvenicima, a u izboru Gos¬
podarske komore. Naučio je, dakle, tih nekoliko ekonom¬
skih fraza za spomenutu svečanost, pa je htio odmah pro¬
vjeriti drže li te misli vodu i hoće li priličiti da baš tu na¬
kupinu privrednih općenitosti izdeklamira pred najvažni¬
jim ovdašnjim poduzetnicima i političkom elitom. Ova sli¬
čica ne otkriva samo način Mesićeva svakodnevnog politič¬
kog funkcioniranja, nego govori i o njegovu odnosu pre¬
ma vlastitoj političkoj prošlosti, čak i prema onim potezi¬
ma koji bi se - uz ograde uvjetovane manjkom vremenske
distance - mogli nazvati povijesnima ili barem ponajvaž-
nijima u njegovu predsjedničkom mandatu. Na pitanje,
recimo, kojih bi pet svojih političkih odluka iz predsjed¬
ničkoga mandata izdvojio kao osobito važne i dobre, on
će jednostavno zašutjeti i trebat će mu čitava minuta da se
prisjeti nečega bitnog što je u tih pet godina napravio, pre¬
mda - prema većini nezavisnih analitičara - nije posebno
teško navesti pet Mesićevih poteza koji se mogu kandidirati
za nešto duže pamćenje. Njega ono što je prošlo, u suštini,
ne zanima i ne izaziva u njemu osobite reakcije, koliko god
bi se značajnim brojem epizoda iz svoje političke prošlosti
mogao ponositi. Mesić emocije i zainteresiranost pokazu¬
je samo onda kad se povede razgovor o onome što je sada
i o onome što će doći, pa bio to naredni dan ili izbori ko¬
ji ga čekaju, dok je za sve ostalo, uglavnom, nezainteresir¬
an: doduše, u velikoj i teško dokučivoj predsjednikovoj ig¬
noranciji postoje tri tematska izuzetka koji se mogu jasno
personalizirati - Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i,
donekle, Gojko Sušak. »Sušak ne spada u Miloševićevu i

Tuđmanovu kategoriju: koliko god i o jednom i o drugom
mislim loše, ni Miloševiću ni Tuđmanu ne može se ospori¬
ti obrazovanje i inteligencija. Gojko je, pak, bio nepismen«,
reći će Mesić.

* * *

Možda upravo zbog nepostojanja Mesićeva ozbiljnijeg od¬
nosa prema snažnim i velikim potezima koje je poduzeo i
zbog njegova poimanja politike kao krajnje pragmatične
djelatnosti, u ljeto 2003. dogodio mu se snažan zaokret u
odnosu prema najutjecajnijem potpisniku proglasa što je
protumačen kao uvod u planirani vojni udar. Njegovo ime
je Ante Gotovina. Desetog lipnja 2003., Gotovina - koji
je tada navršavao drugu godinu vlastitog bijega od optuž¬
nice koju je protiv njega podigao Međunarodni tribunal
za ratne zločine u Haagu - oglasio se opširnim intervjuom
u zagrebačkom tjedniku Nacional : Ivi Pukaniću, vlasniku
Nacionala i osobnom prijatelju predsjednika Stipe Mesića,
Gotovina je na nepoznatoj adresi ispričao pokajničku priču
u kojoj se predstavio žrtvom Tuđmanove antihaaške poli¬
tike, te je - oglašavajući usput svoju apsolutnu nedužnost
glede ratnih zločina nad srpskim civilima što su se zbivali
u njegovoj zoni odgovornosti tokom vojne operacije Oluja ,
početkom kolovoza 1995- i u danima poslije te operacije
— zaiskao još jedan razgovor s haaškim istražiteljima i tu¬
žiteljima, pa da oni nakon tog razgovora procijene hoće li
ostati pri optužnici protiv njega ili će ju povući. »Pošto je
podignuta optužnica protiv mene, znam da svoju nevinost
moram dokazati pred tim sudom i da me nijedan drugi
sud na svijetu ne može osloboditi. Nažalost, do sada mi
nije pružena prilika da u normalnim okolnostima po¬
tanko objasnim svoju ulogu u Domovinskom ratu«, kazao
je Gotovina tražeći da se »informativni razgovor« s njim
najprije obavi u Zagrebu, a ukoliko istražitelji i tužitelji ne
budu zadovoljni odgovorima, izrazio je spremnost da ode
u scheveningenski zatvor.

Predsjednik Mesić bio je ushićen intervjuom umirov¬
ljenog general-bjegunca Gotovine i nije nimalo oklijevao da
(o ushićenje i javno manifestira. Čim se Nacional pojavio na
kioscima, Mesić je istrčao pred isukane žurnalističke mikro-
lone i počeo je govoriti o velikom generalovu potezu koji
valja cijeniti i koji treba nagraditi tako da se dotičnome os¬
igura povlašten status pred Haaškim sudom, odnosno da
mu se dade ono što je zatražio u intervjuu s Pukanićem.
U svojoj epistoli Carli Del Ponte, glavnoj haaškoj tužitelji¬
ci, Mesić je 12. lipnja 2003. napisao ovako: »Obraćam Vam
se u vezi s predmetom koji je kako osjetljiv, tako i od osobi¬
te važnosti za odnose između Republike Hrvatske i Me¬
đunarodnoga suda. Kao što vjerojatno znate, proteklih sam
dana poduzeo određene korake usmjerene na to da se
okonča situacija u vezi s umirovljenim generalom Antom
Gotovinom koji je optuženik Haaškog suda i koji je dvi¬
je godine u bijegu. Polazim pritom od toga da apsolutno
svi pred Međunarodnim sudom moraju biti jednaki, a da
je utvrđivanje istine jedina svrha i cilj tužiteljstva. Činje¬
nica je da umirovljenom generalu Gotovini režim koji je
bio na vlasti u Hrvatskoj do 2000. godine nije omogućio
davanje iskaza pred istražiteljima Međunarodnoga suda. Ti¬
me su stvorene osnove za situaciju s kojom smo danas su¬
očeni. Želim Vas obavijestiti da sam hrvatskoj Vladi stavio
na raspolaganje određene dokumente koji mogu biti upo¬
trijebljeni u obrani generala Gotovine i koji, prema mojoj
procjeni, bacaju novo svjetlo na činjenično stanje što ga je
tužiteljstvo utvrdilo na osnovi dosad dostupnih dokume¬
nata. Obraćam Vam se s molbom da, u skladu s odredba¬
ma Statuta Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugo¬
slaviju, razmotrite mogućnost izmjene, odnosno povlačenja
optužnice protiv umirovljenog generala Ante Gotovine. Na¬
pominjem da je general Gotovina spreman dati iskaz istra¬
žiteljima Haaškog suda i osobno se staviti na raspolaganje
tom sudu ako tužiteljstvo i nakon njegova iskaza bude
smatralo da postoje osnove za optužbu protiv njega. U že-

lji da osiguram potpunu transparentnost svojih motiva kao
i svih poteza koje poduzimam u ovom slučaju, sadržaj pisma
učinit ću dostupnim hrvatskoj i međunarodnoj javnosti«.

Aktivnim uključivanjem u »slučaj Gotovina« Mesić
je, zapravo, htio demontirati hrvatsku desnicu i njezinim
se prvacima tako osvetiti za sve one uvrede i poniženja što ih
je trpio 2000. i 2001. godine: uspio je, međutim, demon¬
tirati tek jedan dio vlastitog ugleda, naročito ugleda što ga
je dotad nesumnjivo uživao u međunarodnim političkim
krugovima. Carla Del Ponte smjesta je odbila bilo kakvu
mogućnost nagodbe i popuštanja Gotovini. »Optuženi Go¬
tovina dvije je godine u bijegu. Međunarodni sud protiv
njega je podigao optužnicu, a sudac MKSJ-a optužnicu je
potvrdio i potpisao nalog za njegovo uhićenje. S njim se
stoga ne može obaviti razgovor kao s osumnjičenikom. Me¬
đunarodni kazneni sud jedino je mjesto gdje se može raz¬
matrati optužnica i svi dostupni dokazi. U postojećim okol¬
nostima povlačenje optužnice nije izvedivo«, odgovorila je
gospođa Del Ponte na Mesićevo pismo, pa je još dodala:
»U interesu je optuženoga i pravde da se ovaj predmet iz
javne i političke sfere vrati u domenu sudskog postupka, u
kojoj postoji veliki broj pravnih mogućnosti za razmatran¬
je svih pitanja relevantnih za optužnicu, optužbe i dokaze«.

No, hrvatskoga predsjednika, njegove bliske suradni¬
ke i prijatelje reakcija Carle Del Ponte nije zaustavila u ak¬
ciji »spašavanja generala Gotovine«, kako je tu sumnjivu
aktivnost običavao titulirati Ivo Pukanić u svojim teksto¬
vima u Nacionalu. Operativni voditelj te akcije bio je Želj-
ko Bagić, predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost
i šef njegova kabineta, a veoma zapažene uloge dodijeljene
su Franji Tureku, tadašnjem ravnatelju Protuobavještajne
agencije (POA), i Mladenu Bajiću, glavnom državnom od¬
vjetniku, dok je Pukanićev Nacional funkcionirao kao me¬
dijski serviser nastojanja da se optuženog generala iščupa
iz haaških ralja. Policajac Bagić - koji je bio Mesićev tje-

lohranitelj dok je ovaj bio član posljednjeg jugoslavenskog
l’rcdsjedništva u Beogradu - pritom je sebi zapasao ovlasti
koje mu nisu pripadale ni po jednom zakonu. Savjetnik za
nacionalnu sigurnost bio je ljeta 2003. stvarni šef Protuoba-
vještajne agencije, pa su upravo po njegovu nalogu Ture-
kovi agenti tih mjeseci marljivo tragali za papirima koji su
trebali dokazati Gotovininu nevinost. Bio je to jedini po¬
sao kojim se POA, kad je riječ o odbjeglom generalu, bavi¬
la u vrijeme dok je rečenom agencijom upravljao Franjo
l 'urek: djelatnici ove tajne službe - vođeni višim interesima
koji su diktirani s Pantovčaka - nisu pokazivali nikakvo
zanimanje za eventualno otkrivanje optuženikova skroviš-
ta, ali se zato jesu istaknuli u potrazi za dokumentima ko¬
ji bi trebali kazivati da Gotovina nije sudjelovao u uboj¬
stvima i progonu srpskih civila na području tzv. Krajine u
kolovozu 1995. godine. Pritom se nije prezalo ni od upo¬
trebe obavještajnih falsifikata: tjednik Feral Tribune je, na¬
ime, za jedan od dokumenata koji su trebali svjedočiti o
generalovoj nedužnosti nepobitno utvrdio da je aljkavo fal¬
sificiran u špijunskoj radionici Markice Rebića i Davora
Domazeta Loše, dvojice Tuđmanovih najistaknutijih oba¬
vještajaca iz devedesetih godina, a Gotovinini novi zaštit¬
nici u svojoj antihaaškoj kampanji nisu prezali ni od upo¬
trebe tog dokumenta, inače, krivotvorenog letka kojim se
krajinskim Srbima sugeriralo kojim pravcima da napuštaju
svoja naselja tokom hrvatske ofenzive u kolovozu 1995.
godine.

Mesićev obavještajni tandem Turek-Bagić nije zazirao
ni od uhođenja i prisluškivanja bivšeg ravnatelja policije
Ranka Ostojića, nekolicine britanskih diplomata u Zagrebu
i skupine novinara koji su se bavili istraživanjem priče o
odbjeglome generalu: svi su proglašeni akterima antihr-
vatske zavjere kojoj je navodni cilj bio da se — plasiranjem
dezinformacija o »slučaju Gotovina« — odgodi pozitivan
odgovor na hrvatsku kandidaturu za Europsku Uniju, od¬
govor što je dočekan sredinom lipnja 2004. godine. »Dok

su provodile sve te aktivnosti, tajne službe nisu mi nika d
dostavile nijedan relevantan podatak o Gotovininu skrovištu
i njegovim pomagačima«, izjavio je, po silasku s vlasti, bivši
premijer Ivica Račan koji je o svom neslaganju s Mesićevim
izborom šefova obavještajnih agencija javno počeo govoriti
tek kad se iz Banskih dvora vratio u opoziciju.

Zeljko Bagić, međutim, nije tada bio samo stvarni šef
Protuobavještajne agencije. Dotični je sam sebe ustoličio
i na položaj onoga koji izdaje naredbe Mladenu Bajiću,
glavnom državnom odvjetniku. Bajićevi su potčinjeni u to
vrijeme po prašnjavim tužiteljskim arhivima, također, vr¬
lo intenzivno tragali za spisima koji bi imali govoriti da je
general Gotovina posezao za krivičnim i disciplinskim mje¬
rama prema onim hrvatskim vojnicima koji su u oslobo-
dilačkome zanosu ubijali i palili po Krajini. Sve je to gov¬
orilo da se iza goleme, naglo probuđene državne skrbi za
Gotovinu ne skrivaju samo patriotski i navodno pravdolju¬
bivi motivi. Tu se, ponajprije, radilo o jeftinim političkim po¬
rivima, a ne treba zanemariti ni materijalne probitke uklju¬
čenih u opisanu akciju. To pogotovo ako se zna da je je¬
dan od najvažnijih Gotovininih zaštitnika i savjetnika bio
moćni zagrebački poduzetnik Hrvoje Petrač, osobni prija¬
telj Zeljka Bagića i Ive Pukanića, udružen s generalovim
kumom Željkom Dilberom, direktorom zadarske filijale
Petračeve osiguravajuće tvrtke. Uostalom, koncem lipnja
2004. Europska je Unija donijela akt kojim se Bagiću, Pe-
traču, Dilberu, umirovljenom generalu Ljubi Cesiću Rojsu
i penzioniranom pukovniku Anti Žoniju Maksanu zabra¬
njuje ulazak u zemlje te Unije: odluka je obrazložena ute¬
meljenim sumnjama da su pružali financijsku i političku
pomoć odbjeglome Gotovini. Davor Butković ovako ko¬
mentira predsjednikovu ljetnu avanturu s Gotovinom: »To
što je šef države u ljeto 2003. govorio o tom slučaju bilo
bi dovoljno da se zatraži njegovo odstupanje s mjesta pred¬
sjednika, jer je svojim postupcima vezanim za Gotovinu
direktno ugrozio hrvatsku kandidaturu za Europsku Uni-

I ii. To je, uostalom, postalo definitivno jasno kad su usli¬
jedile zabrane ulaska njegovim prijateljima i suradnicima
u EU. Mesić je, zapravo, strahovito teško podnio smanje¬
nje predsjedničkih ovlasti i da bi to kompenzirao organi¬
zirao je paralelnu vlast: on jeTureka i Bagića doveo na mje-
■la na kojima su bili i smiješno je tvrditi da je Mesić, osim
11 a riječima, neki veliki demokrat, jer je, zapravo, tokom
čitavog predsjedničkog mandata manipulirao obavještajn¬
im službama«.

»Komentirajući zašto se zauzeo da se Gotovini osigu¬
ra privilegirani status pred Haaškim sudom, Mesić je
slavodobitno zaključio, prepričavam, da će hrvatska desni¬
ca sada završiti u mišjoj rupi«, prisjeća se Marinko Culić,
politički komentator tjednika Feral Tribune i autor jedne
od najozbiljnijih knjiga o političkom nauku Franje Tuđ¬
mana ( Tuđman — anatomija neprosvijećenog apsolutizma,
biblioteka Feral Tribune , Split, 1999.). Culić nastavlja: »Me-
siću je to, dakle, bila stvar osobne političke promocije, ko¬
ju je zamislio tako da potkradanjem ideja institucionalne
desnice učini ovu suvišnom ili da je, pripitomljenu, stavi
pod svoju kontrolu. Pritom je potpuno smetnuo s uma da
njegova ustavna uloga nije ni da pomete ni da tetoši desni¬
cu, nego da brine o primjeni zakona, neovisno o tome do¬
lazi li pod njihov udar desnica ili ljevica. Ali, polako su se
približavali parlamentarni izbori što su bili zakazani za je¬
sen 2003-, a kako on njihov ishod očito nije najbolje pred¬
vidio, upustio se u ovo iz čisto lukrativnih pobuda. Smatrao
je da će trećesiječanjskoj koaliciji napraviti najveću uslugu
- koju bi poslije, razumije se, kapitalizirao — ako joj skine
s vrata ono što joj najviše može smetati na izborima. A to
je mlinski kamen Haaga. Daje stvar uspjela, Račan bi mu
se sigurno i odužio. Ali na premijerovu licu već se otpočet-
ka, kao na radaru, čitala sva neizvjesnost Mesićeve avanture.
Bio je željan darova koji su mu se nudili, ali istodobno i
užasnut mogućnošću da ga uhvate ’u kvaru’ i zato je davao
namjerno nejasne i proturječne izjave. Htio je zapravo reći

da prihvaća ’operaciju Gotovina’, ali ako nešto krene po zlu
neka se, molim vas lijepo, ne kuca na njegova vrata«.

Ovaj je autor o »slučaju Gotovina« s predsjednikom
Republike razgovarao nekoliko dana nakon što je Europska
Unija obznanila zabranu ulaska gore navedenim osobama:
ni u jednom trenutku Mesiću nije palo na pamet da prizna
kako je njegov angažman u Gotovininu slučaju bio pot¬
puno pogrešan. Govoreći o tome namjerno nije želio ući u
suštinu onoga što je pokušao napraviti i ni u jednom mo¬
mentu nije pokušao biti iskren. Kazivao je ovako: »Ne
znam koje argumente ima Europska Unija za zabranu ulas¬
ka Zeljku Bagiću u zemlje koje čine tu Uniju. On je u
mome uredu bio zadužen za kontakt s Vladinim Uredom
za suradnju s Haaškim tribunalom i njegov je posao bio
da tom uredu dostavlja sve dokumente koji su bili ovdje i
koje su oni tražili. Nisam čuo nijedan prigovor na njegovu
suradnju s tim Vladinim uredom. Problemi su nastali kad
je izišao Gotovinin intervju u Nacionalu u kojemu je ovaj
rekao da priznaje Haaški sud, da priznaje institucije hrvat¬
ske države, da mu nije bilo dopušteno da odgovara na pi¬
tanja istražitelja u Zagrebu, da traži razgovor i da je, ako is¬
tražitelji ne budu zadovoljni njegovim odgovorima, spre¬
man otići u Haag. Ivo Pukanić, vlasnik i direktor Nacio¬
nala, najavio mi je — u Bagićevoj prisutnosti — da će na¬
praviti intervju s Gotovinom. Rekao sam mu da bi bilo
sjajno da se Gotovina javi i da riješi svoj status, a Pukanić
mi je uzvratio da će mi dati intervju da ga pročitam čim
se vrati s razgovora. Dan prije izlaska Nacionala, pročitao
sam taj intervju, te sam nakon toga izjavio da očekujem
malo fleksibilnosti kako bi se Gotovini omogućilo da raz¬
govara s istražiteljima i da kaže što ima reći. U mojim kon¬
taktima s Pukanićem sudjelovao je i Bagić. Ne znam što
je izuzev toga bio njegov angažman u slučaju Gotovina«.

Naravno da Mesić zna kako se Bagićev angažman u
»akciji Gotovinina spašavanja« nije svodio samo na činov-

i ličke kontakte s Vladinim Uredom za suradnju s Haagom
i ii. i prisustvovanje Mesić-Pukanićevim sesijama na kojima
u se dogovarali detalji »operacije Gotovina«, a jednako ta¬
ko /na da je nadležnim državnim tijelima morao prijaviti
voju spoznaju da njegov prijatelj Pukanić odlazi inter¬
vjuirati čovjeka koji je u bijegu i kojega je međunarodni
ud optužio za najteža krivična djela. Sef države, također,
vrlo dobro zna da je osobno zadužio Bagića da koordini-
i.i sve aktivnosti vezane uz pomaganje optuženom genera¬
lu; zna da je Bagiću izdavao upute što treba raditi kako bi
se olakšao Gotovinin položaj, a nije mu nepoznata ni čin¬
jenica da je bahati savjetnik za nacionalnu sigurnost — ko¬
ji se kanio proslaviti spašavanjem Gotovine — potpisao iz¬
javu u kojoj stoji da on, Bagić, preuzima na sebe svu od¬
govornost ako u tom poslu stvari pođu ukrivo. »Nema ni¬
kakve sumnje da je Bagić potpisao takvu izjavu i pohranio
ju u jednom javnobilježničkom uredu u Zagrebu kako bi
zaštitio predsjednika od neugodnosti. Isto tako, nema ni¬
kakve sumnje da je predsjednik osobno vodio priču oko
Gotovine i da Bagić ništa nije činio na svoju ruku«, kaže
čovjek koji je više od dvije godine bio član Mesićeva sav¬
jetničkoga tima i dodaje da se u Predsjedničkim dvorima
u ljeto 2003. doslovno nazdravljalo krahu desnice kad se
činilo da je Gotovinina predaja sasvim izgledna.

Šef države, međutim, ništa od toga ne želi priznati,
kao što ne želi priznati da su mu bile dobro poznate među¬
sobne veze kvarteta Bagić-Turek-Petrač-Pukanić. »Hrvoja
Petrača sreo sam samo jednom u životu i to na pet minu¬
ta. Došao sam na proslavu rođendana Ive Pukanića i kad
sam vidio da je tamo i Petrač, ubrzo sam otišao«, kaže Me-
sić koji nije nesklon praviti se infantilnim i podcjenjivati
tuđu inteligenciju kad se nađe u situaciji u kojoj je evident¬
no njegovo političko ili moralno zastranjenje. Davor But-
ković kaže: »Mesić se ponaša strašno nepristojno kad se na
bilo koji način osjeti ugroženim i tada se zna služiti rječni¬
kom ulice, koji nikako nije primjeren predsjedniku države«.

»Ne mislim da me je izigrao Gotovina. Na njega su iz¬
vršili pritisak njegovi savjetnici koji u čitavoj toj priči po¬
kušavaju politički ili materijalno profitirati. Ti njegovi fi¬
nancijeri i politički savjetnici uvjerili su ga da se ne treba
predati Haaškome sudu: oni obmanjuju Gotovinu zbog
svojih konkretnih interesa, a on je prokockao jednu dobru
šansu«, veli Mesić i uporno ne želi priznati da je odigrao
pogrešan potez: »Da smo uspjeli Gotovinu privesti real¬
nosti, odnosno da smo ga uspjeli uvjeriti da objektivno
sagleda svoju poziciju i da se preda, to bi bilo korisno i za
njega, i za njegovu obitelj, i za Hrvatsku. Ovako, sve je ma¬
nja šansa da se brani sa slobode, kad se jednom odluči pre¬
dati ili kad ga neka policija uhapsi. On mora znati da se
ne može skrivati čitav život. Ja sam u jednom trenutku
htio pomoći da se ta teška situacija riješi, ali nažalost nisam
uspio«. Tomislav Jakić, nekoć predsjednikov vanjskopoli¬
tički savjetnik, ovako ocjenjuje Mesićev angažman u »slu¬
čaju Gotovina«: »To je tipičan slučaj gdje ga je zavela do¬
bra namjera i šansa da postigne jedan veliki politički poen.
No, naprosto se prerano istrčao. Valjda je procijenio da je
Gotovinin intervju najava da će se on predati, pa je to -
sasvim legitimno - pokušao iskoristiti i za sebe. To je bi¬
la njegova kriva procjena, jer se trebao suzdržati od dava¬
nja izjava o tom slučaju. To mu se vratilo kao bumerang.
Mesić je, naime, čovjek koji se pouzdava u svoj politički
instinkt i često se voli pozivati na taj instinkt. On uistinu
ima dobar politički instinkt, ali se, eto, zna dogoditi da ga
to njegovo glavno političko oružje katkad i prevari«.

Heni Erceg, glavna urednica Feral Tribunea, sklona je
predsjednikovo »nepotrebno i štetno petljanje u slučaj Go¬
tovina’« pripisati njegovu kardinalno lošem odabiru surad¬
nika i savjetnika. »Mislim da kod njega i danas, tu i tamo,
pretegne jedna crta koju nikako ne uspijeva suzbiti, a čini
mi se da se baš i ne trudi u tom smislu: on, naime, i dalje
voli likove iz krčme, što mu se u pravilu, prije ili kasnije,
razbije o glavu.« Marinko Culić slično razmišlja o Mesićevu

izboru bliskih suradnika. »Kao što svaki građanin koji to
poželi može u roku od nekoliko dana s njim sjesti i poraz¬
govarati, tako bi, da ima mogućnosti, dobar dio njih mo¬
gao sutra naći kod njega i zaposlenje«, veli on. »Naravno,
malo karikiram, ali, iskreno, jako bih se iznenadio kada bi
me netko uvjerio da u primanju njegovih suradnika ima
bitno drukčijeg sistema. Jer, ono što okružuje Mesića ne
bi puno gore sastavila ni poplava, to su uglavnom nekom¬
petentni ili jedva kompetentni ljudi, za koje ponekad po¬
misliš da su s njim samo zato da u onom golemom zdan¬
ju na Pantovčaku on ne bude sam. U neku ruku to i jest
tako. Koliko mi je poznato, jedva da ima ikoga među nje¬
govim suradnicima s kojima on ranije nije osobno kontak-
titao i surađivao, a to u njegovu slučaju uvijek podrazu¬
mijeva i neki oblik druženja. Uostalom, dio prve postave
predsjednikovih savjetnika i drugih suradnika doveden je
direktno s treninga nanbudo kluba u kojem je Mesić bio
član. Poslije su se, zanimljivo, neki od njih žalili na nepod¬
nošljivu improvizaciju u radu Predsjednikovog ureda, ne
shvaćajući očito da bez te improvizacije za njih ne bi ni bi¬
lo mjesta na Pantovčaku. Srećom, izgleda da Mesić razvrga-
va poznanstva jednako lako kao što ih i sklapa, tako da je
stvorena gotovo kolodvorski velika fluktuacija u njegovom
uredu, i većina njegovih suradnika nije ni stigla napraviti
neku veću štetu. Neki ipak jesu, ali kako on svojim surad¬
nicima ne ostavlja previše autonomije, to u pravilu ide i nje¬
mu na dušu.« Tomislav Jakić kaže da ne može sasvim doku¬
čiti kriterije po kojima Mesić bira ili je birao suradnike, ali
zna da su neki došli po liniji Hrvatske narodne strane
(HNS), dok su neki drugi došli po stručnoj ili prijateljskoj
liniji. »Krug ljudi koje Mesić poznaje nevjerojatno je ši¬
rok, dok je krug ljudi koji su mu prijatelji - po meni - do¬
sta širok. Koliki je krug ljudi u koje on ima povjerenje - to
ne znam. Ponekad sam imao dojam da on, zapravo, niko¬
me ne vjeruje do kraja. Uostalom, on snosi sve posljedice za

ono što odluči i utoliko je njegova maksimalna oslonjenost
na vlastite prosudbe i logična.«

U galeriji likova što su u proteklih pet godina borav¬
ili u Mesićevu okruženju i koji su nakon određenog vre¬
mena - zbog većih ili manjih gafova ili, pak, zbog razilaže¬
nja sa šefom - odstranjeni s Pantovčaka, vidimo lica Vjere
Šuman, nekoć glasnogovornice u Uredu predsjednika,
Damira Vargeka, bivšeg predstojnika Ureda, Zdravka Je-
lenovića, nekoć savjetnika za kulturu, Stjepana Zdunića,
savjetnika za ekonomiju, Tomislava Jakića, nekadašnjeg
savjetnika za vanjsku politiku, Branka Zebića, tajnika ka¬
bineta, pa Tomislava Karamarka, bivšeg savjetnika za na¬
cionalnu sigurnost i predstojnika Ureda za nacionalnu sigur¬
nost (UNS)... Zeljko Bagić posljednji je u nizu onih što
su otišli iz Mesićeva savjetničkoga tima i zacijelo je čovjek
koji je načinio najviše štete tokom svog boravka na Pan-
tovčaku, s tim da predsjedniku Republike nije ni u primi¬
sli da progovori o štetočinskom djelovanju svog nekadaš¬
njeg tjelohranitelja i savjetnika. Na pitanje zašto se lišio Ba-
gićevih usluga ako je ovaj tako revno i savjesno obavljao svoj
posao, Mesić odgovara da se Bagić odlučio tako postaviti, jer
je smatrao da ne bi bilo pošteno da pravi poteškoće svom
donedavnom šefu zbog zabrane ulaska u EU. »Ostali smo u
dobrim odnosima i ponudio sam se da mu eventualno po¬
mognem oko zaposlenja, ali on je to odbio.« Ovakvo zbo-
renje o bivšim suradnicima ustaljeni je predsjednikov običaj:
on nikoga s Pantovčaka nije ispratio pogrdama i pokudama,
a razlog tome mogao bi se možda pronaći u njegovoj bojazni
od količine tajni koje su ti ljudi u svojim glavama odnijeli iz
Ureda predsjednika. Jedan Mesićev vrlo blizak prijatelj kaže
da je u slučaju Zeljka Bagića to osnovni motiv za pred¬
sjednikove lijepe riječi o nekadašnjem savjetniku. »Bagić
bi mogao svašta znati, a predsjednikov je interes da to što
eventualno zna zadrži za sebe, barem prije novih izbora.
Mesiću se Bagić 'dogodio’ zahvaljujući osobama iz pred¬
sjednikova najužeg obiteljskoga kruga i tako je stekao nje-

l>ovo povjerenje, premda sam gaja u nekoliko navrata up¬
ozoravao da bude oprezan prema njemu i da ga se čuva.
Moje je riječi uzeo u obzir tek kad je bilo kasno.«

Premda je, dakle, pažljivo birao riječi govoreći o Bagi-
ćevu odlasku s Pantovčaka, Mesić je jednim svojim činom
iz ljeta 2004. bivšem savjetniku za nacionalnu sigurnost
poslao poruku koja je ovoga morala zaboljeti više od bilo
kakvih riječi: paralelno s micanjem Bagića, predsjednik Re¬
publike odlučio je donekle rehabilitirati Tomislava Kara-
marka s kojim se definitivno bio rastao u rano proljeće
2002. godine. Stipe Mesić i glavni čovjek njegove predizbor-
ne kampanje počeli su se razilaziti nekoliko mjeseci nakon
što se »građanin-predsjednik« ustoličio na Pantovčaku,
preciznije, udaljavanje se - prema Karamarkovu tumače¬
nju - počelo događati kad je u Mesićevo blisko suradničko
okruženje došao Zeljko Bagić. Karamarko je sjedio u cen¬
trali UNS-a u Jurjevskoj ulici, dok je Bagić svakodnevno
bio u kontaktu s Mesićem i uvjeravao ga da nije osobito
važno kako će zakonski biti uređeno upravljanje obavješ¬
tajnim službama, budući da je on, Bagić, prijatelj s Fra¬
njom Turekom, tadašnjim ravnateljem Protuobavještajne
agencije, pa će najmoćnija tajna služba biti pod utjecajem
Ureda predsjednika i sve će informacije pravovremeno pri¬
tjecati na Pantovčak. »Ja, međutim, ni s kim nisam htio
biti dobar, nego sam htio da sustav bude dobar i da stvari
funkcioniraju u skladu sa zakonom«, reći će Karamarko i
dodati: »Mene nije zanimalo tko je šef neke tajne službe i
jesam li ja s njim prijatelj ili neprijatelj: zanimalo me je da
taj netko radi svoj posao i da se drži važećih zakona. Tu sam
vidio da predsjednik Republike nije sasvim na mojoj stra¬
ni i da su na Pantovčaku zapuhali neki drugi vjetrovi. Vidio
sam, također, da su Bagić i Turek pokrenuli veliku akciju
mog micanja iz Mesićeva okruženja, jer sam im valjda sme¬
tao na putu postizanja svemoći u obavještajnom sektoru«.

Sukob se žestoko rasplamsao u jesen 2001. godine, kad
je Ured za nacionalnu sigurnost — tijelo koje je bilo zadu¬
ženo za nadzor zakonitosti rada špijunskih službi - poku¬
šao obaviti redovitu kontrolu provođenja tzv. tajnih mjera
u POA-inu Centru Zagreb. Franjo Turek, međutim, nije
dopustio djelatnicima UNS-a da provjere koga je sve rečena
tajna služba tajno pratila i prisluškivala tokom 2001. go¬
dine, a Turekov je potez - na vlastito kasnije kajanje - po¬
držao i tadašnji ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac,
Sime Lučin. Karamarko je tada pobjesnio: nazivao je Lu-
čina i Tureka i pozivao se na zakon koji je bio na njegovoj
strani, ali spomenuti državni službenici nisu ni htjeli čuti
za zakon i slične trice. »Jednostavno, rekli su da ne može¬
mo obaviti nadzor i to je bilo sve«, govori Karamarko ko¬
ji je zatim nazvao predsjednika Mesića i zatražio od ovoga
da stane na njegovu stranu u sporu s Lučinom i Turekom,
s tim da je iza Tureka sasvim sigurno stajao i Zeljko Bagić.
Mesić ga, međutim, nije podržao: odlučio se držati neutral¬
no i ne davati glasa od sebe, a to je praktično značilo da
je dao za pravo Tureku. Predstojniku UNS-a tada je posta¬
lo jasno da je vrijeme za odlazak iz državnoga aparata, po¬
gotovo stoga što je novi Zakon o sigurnosnim službama
predviđao da se UNS ima ukinuti 1. travnja 2002.

A upravo je postupak formalnog gašenja UNS-a bio
razlogom definitivnog razlaza Mesića i Karamarka, razlaza
nakon kojega su u dvije godine samo jedanput telefonski
razgovarali. Novi zakon, naime, nije predvidio što se treba
učiniti s arhivom UNS-a, pa je Karamarko — prethodno o to¬
me obavijestivši tadašnju predsjednicu saborskog Odbora
za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđu Ad-
lešić — dokumentaciju odlučio povjeriti Državnom arhivu.
»Tada se, posljednjih dana ožujka 2002., počelo događati
nešto nevjerojatno«, priča Karamarko, »jer su Bagić i Tu¬
rek pustili informaciju da iz sjedišta UNS-a suklja dim i da
mi spaljujemo dokumente. Agenti POA-e i policija dignuti
su na noge, neprestano su dežurali u Jurjevskoj i zapravo je

sve bilo spremno za moje hapšenje. Samo zato što sam po-
,i ivao zakon i što je to nekome jako smetalo.« Zeljko Bagić
nula je u televizijskom Dnevniku izjavio da bi se Karamar-
kom trebalo pozabaviti Državno odvjetništvo, e kako bi od¬
govorio što je uradio s UNS-ovom arhivom. Tomislav Ka-
tamarko tada je opet nazvao predsjednika Mesića i pitao
ga stoji li iza riječi svog savjetnika za nacionalnu sigurnost
i misli li da bi njega, Karamarka, trebalo uhapsiti zato što
se drži zakona koji je još uvijek na snazi. Predsjednik mu
je odgovorio da ne zna što je Bagić izjavio, da će se raspi¬
tati o čemu se radi i da se mogu čuti kad se informira o
slučaju. »Tada sam obustavio kontakte s Mesićem, jer sam
smatrao da me je izdao, a i danas mislim da je morao stati
na moju stranu. Jednostavno, bio sam u pravu i predsjed¬
nik je morao racionalno postupiti. Ne znam zašto to nije
učinio, a ne znam, doduše, ni što su mu sve o meni napri¬
čali Bagić i Turek. Vjerojatno su mu punili glavu time da
sam desničar i sličnim glupostima«, veli Karamarko koji je
nekoliko mjeseci kasnije nazvao Mesića i zamolio ga da
kaže svojim obavještajnim uzdanicama da prestanu širiti
neistine o njegovoj, tek pokrenutoj privatnoj firmi i tako
mu uništavati posao i egzistenciju. »Rekao sam mu da te
svoje cucke makne od mene i moram priznati da je to i na¬
pravio«, kaže on i domeće da se potom s Mesićem nije čuo
sve do lipnja 2004., kad je u Globusu objavljen predsjed¬
nikov intervju u kojemu je ovaj priznao da je »Karamarko
bio u pravu«. »Puno mi je značila ta njegova izjava i nakon
toga smo se sastali i prvi put normalno popričali poslije
dvije godine. Nismo tada razgovarali ni o izborima, ni o
politici, ni o bilo čemu sličnom. Htio sam da izgladimo
ljudski odnos i da među nama ne ostane neka nerazjašnje¬
na priča, jer Stipu Mesića prije svega cijenim kao čovjeka,
a imamo i dosta zajedničkih uspomena do kojih mi je sta¬
lo. Nisam htio da jedno prijateljstvo koje traje više od de¬
set godina tek tako ode u vjetar. I mislim da smo uspjeli
spasiti to prijateljstvo, unatoč naporima Tureka, Bagića i

sličnih da se to ne dogodi. Ali i dalje mislim da me je
2001. i 2002. trebao podržati i da Bagiću i Tureku nije
smio dopustiti da mu se toliko približe i da toliko utječu
na njega.«

No, Mesić — za razliku od mnogih kojima je posao da
prate i analiziraju njegov rad - ne smatra da je griješio u
izboru suradnika. »Birao sam ljude za određene zadatke i
u Uredu predsjednika ostali su oni koji su se potvrdili.
Oni koji su se potvrdili na jednom dijelu zadatka, otišli su
kad je taj zadatak izvršen i sad se bave nekim drugim po¬
slovima. Nikome ovdje nije bila zagarantirana trajna funk¬
cija. Kao što se mijenjaju okolnosti, tako se mijenja i ekipa
koja odgovara zadacima koje treba obaviti. Osim toga,
svatko tko je radio sa mnom dobro zna koja je moja de¬
viza u radu sa suradnicima: svatko je sam svoj kadrovik.«
I ne samo da Mesić misli kako nije napravio nijednu pogreš¬
ku u izboru suradnika i savjetnika, nego je, štoviše, uvjeren
da općenito nije napravio nijednu pogrešku. »Nisam napra¬
vio nijedan pogrešan potez otkad sam došao na mjesto
predsjednika Republike. Mislim daje sve što sam poduzi¬
mao bilo u skladu s očekivanjima i s mojim principijelnim
stavovima. To je zaista bio mandat bez ijedne pogreške.«

2 .

»NE BOJIM SE SERONJA
NI PODREPNIH MUHA«

Velika većina potpisnika generalske epistole iz rujna 2000.
godine slovila je za miljenike ratnog ministra obrane Goj-
ka Šuška, najpouzdanijeg Tuđmanova suradnika i čovjeka
koji je od sredine 1992. godine važio za drugog najmoćni¬
jeg pripadnika HDZ-ova režima. Franjo Tuđman upoznao
je Gojka Šuška godine 1987. u kanadskom gradiću Norva-
lu, smještenom blizu Toronta, gdje je hercegovačka Franje¬
vačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije imala
svoju važnu filijalu na sjevernoameričkom kontinentu. Nor-
valska vjersko-kulturna hacijenda, u kojoj je glavnu riječ vo¬
dio fra Ljubo Krasić, bila je političko-propagandno sjediš¬
te političkih sljedbenika ustaškog prvaka Vjekoslava Mak-
sa Luburića koji je pred smrt zagovarao svehrvatsko ideo¬
loško pomirenje, e kako bi se postigla hrvatska državna sa¬
mostalnost. Franjo Tuđman u Norvalu je upoznao Šuška,
tada poslovođu jedne pizzerije u Ottawi, koji se među hr¬
vatskim emigrantima u Kanadi proslavio ispisivanjem Tito¬
va imena na živoj svinji koju je potom natjerao da bezgla¬
vo lunja ulicom: budući predsjednik HDZ-a i Republike
Hrvatske u Norvalu je dobio prvi veći novac za ispunje¬
nje svog državotvornog pothvata, ali je dobio i novog oda¬
nog prijatelja koji će u godinama što će naići biti ministar
iseljeništva i ministar obrane u nezavisnoj Hrvatskoj.

O pokojnome ministru rata Mesić govori sa smjesom
podsmijeha i otvorene netrpeljivosti. Tako će u razmaku od
tri tjedna čak tri puta - vazda s jednakim oduševljenjem -
ispričati priču o tome kako je Gojko Šušak na sijelima neg¬
dašnjeg državnog vrha neprestano šutio i ni o čemu se nije
izjašnjavao. »Meni ga je Tuđman dodijelio za ministra ise¬
ljeništva u prvoj Vladi, ali taj čovjek ništa nije govorio, ni¬
jednu riječ. I doveo je sa sobom Dunju Zloić (kasnije su¬
pruga generala Ante Gotovine, op. a.), a ja do tada nisam
čuo ni za njega, ni za nju. No, književnik Ivan Aralica na¬
šao je objašnjenje za ministrove duge šutnje: napisao je jed¬
nom da je Sušak bio filozof koji je govorio svojom šutnjom.
Ha, zamislite vi, kakav je to filozof koji šuti: ili govori ili
piše, jer kako bismo inače mogli znati da je filozof«, tri
puta je ovu storiju ponovio Mesić i svaki put se srdačno
smijao vlastitoj dosjetci.

Mesić i Šušak otpočetka su bili na različitim politič¬
kim i ljudskim frekvencijama: za razliku od šeretski nastro¬
jenog Slavonca iz Orahovice, kojemu je antifašizam jedno od
rijetkih dubljih životnih uvjerenja, mrki i suhonjavi Her¬
cegovac iz Širokog Brijega, koji je značajan dio života pro¬
veo kao ekonomsko-politički emigrant u Kanadi, nije nima¬
lo zazirao od otvorenog flertovanja sa simboličkom i ideo¬
loškom baštinom hrvatskih nacifašista iz Drugog svjetskog
rata. »Šušak i ostali radikali iz njegove orbite nisu me vo¬
ljeli zato što sam stalno upućivao na antifašizam i na činje¬
nicu da je Hrvatska stvorena upravo zahvaljujući antifašis¬
tičkoj borbi, a ne zahvaljujući tome što je u jednom ne¬
sretnom povijesnom trenutku postojala zločinačka tvore¬
vina Nezavisna Država Hrvatska. No, oni nisu htjeli pri¬
hvatiti da nova Hrvatska mora biti izgrađena na antifašiz-
mu«, kazuje Mesić. Sušak je podizao ruku na nacistički po¬
zdrav na Sinjskoj alki 1994. godine, tokom njegova mini¬
starskog mandata u okviru Hrvatske vojske uredno je dje¬
lovala jedinica što je nosila ime po ustaškom zločincu Juri
Francetiću, po uredima za obranu i po kasarnama nesme-

umo su se isticale fotografije poglavnika NDH Ante Pave-
lića, dok se istodobno u hrvatskim trupama nije mogao
pronaći nijedan trag antifašizma, odnosno partizanske voj¬
ničke tradicije. Mesić i Sušak bili su, dakle, dva oprečna svi¬
jeta koji nisu mogli dugo funkcionirati jedan pored dru¬
goga, a Franjo Tuđman odlučio je 1994. da su mu, ipak,
potrebnije Suškove nego Mesićeve usluge.

»Dok je Vukovar bio pod opsadom, Gojko Sušak na¬
vodno je bio uspostavio vezu s nekim Arapima, trgovcima
oružjem, koji su nam trebali prodati nešto protutenkovskog
naoružanja«, započinje Mesić jednu manje poznatu priču
vezanu uz nekadašnjeg ministra obrane. »Dakle, Sušak je
otišao u Njemačku da se sretne s tim Arapima, a mi smo
se svaku večer sastajali i čekali smo to oružje, te obećavali
braniteljima da oružje samo što nije stiglo... Dogovor je bio
da Šušak u Njemačku ponese nekoliko stotina tisuća nje¬
mačkih maraka u gotovini, te otvoreni akreditiv Vlade na
deset milijuna maraka. Mi iz političkog vrha sastajali smo
se tada u Visokoj ulici, gdje je u početku bilo Predsjedniš¬
tvo Republike, i jedne večeri sretnem tamo Antuna Vrdo-
ljaka, poznatog filmskog režisera i tadašnjeg potpredsjed¬
nika, koji mi sav sretan kaže da je Vukovar spašen, da je
Gojko dobio oružje i da se sad samo čeka da se odredi mje¬
sto gdje će oružje biti isporučeno. I svi mi čekamo Godota-
Gojka. Koju večer kasnije, isto u Visokoj ulici, sretnem
Šuška i pitam ga što je s oružjem. ’Ne pitaj!’, kaže on. 'Če¬
kaj, čekaj’, velim mu, ’Vrdoljak mi je prije par dana rekao
da dolazi oružje i da je sve sređeno.’ ’Ne pitaj!’, opet on
kaže. Što se dogodilo? 'Nema ništa, veli, ’ja se dogovorio s
ta tri Arapina, bio u njihovom hotelu, dao im novce i akre¬
ditiv, sve smo dogovorili, brod je trebao doći u Rijeku...
Drugi dan sam trebao doći po informaciju kad brod kreće
i kad ga mi trebamo očekivati, kad tamo u njihovoj sobi
- sva trojica zaklana. Ne pitaj me ništa ni o novcima, ni o
oružju.’ I tako je ta priča završena: Šušak je isto ispričao Tuđ¬
manu i nikom ništa. Uglavnom, meni su kasnije dolazili

ljudi iz Miinchena i ja ih sve redom pitam jesu li čuli da
su u nekom hotelu zaklana tri Arapina: nitko ništa nije
čuo, a ne mogu vjerovati da u Njemačkoj ne bi odjeknula
vijest o ubojstvu trojice trgovaca oružjem, pogotovo ako
su Arapi. Kazao sam Tuđmanu da nitko ne zna za ta tri
Arapina, a on mi je hladnokrvno odgovorio da to pustim
i da se sad moramo braniti.« Dok je pripovijedao ovu
priču, Mesić se trudio oponašati Šuškov hercegovački na¬
glasak i to mu uopće nije išlo loše.

Mesić ne misli da je Sušak bio nevažna figura u poli¬
tičkom vrhu zemlje u devedesetim godinama, ali mu od¬
bija pripisivati nadnaravne moći i odbija prihvatiti tezu -
koju je, recimo, zastupao i zastupa Josip Manolić, Mesićev
negdašnji politički kompanjon, koji je u prvoj polovici
devedesetih godina bio predsjednik Vlade, glavni šef svih
tajnih službi i predsjedatelj Županijskog doma Sabora — o
dobrome Tuđmanu koji je potpao pod negativni utjecaj
lošega Šuška, pa je onda zbog toga odstupio od prvobitnih
HDZ-ovih načela i zabrazdio u paraustaški radikalizam.
Manolić je uporno forsirao tezu da bi pripadnici HDZ-
ove tzv. umjerene struje trebali podržati Tuđmana u nasto¬
janjima da se odvoji od Suškove radikalne frakcije, ali Me-
siću se to otpočetka činilo besmislenim i osuđenim na
neuspjeh, pošto mu je bilo jasno da Tuđman dirigira i izda¬
je zapovijedi, dok je ministar obrane - skupa s jastrebovi¬
ma što su bili oko njega - samo izvršitelj vrhovnikovih za¬
misli. »Kako ćeš ga odvojiti od njih kad im je on, Tuđman,
šef i oni ga bespogovorno slušaju!? No, Joža je inzistirao na
tome i nitko ga nije mogao uvjeriti da je to glupo i da ne¬
ma nikakvog smisla davati podršku Tuđmanu u sukobu sa
Šuškom, jer tog sukoba nije bilo«, veli Mesić i domeće da
ga je Manolić - u vrijeme opsade Vukovara u jesen 1991.
- otvoreno nagovarao da ne prestane odlaziti na partije te¬
nisa s Tuđmanom, jer je smatrao da su ta druženja u tenis¬
kom centru na Cmroku - gdje su glavni akteri, uz Tuđmana
i Mesića, bili Gojko Sušak i Hrvoje Sarinić - sjajna prili-

ka za ostvarivanje utjecaja na tada svemoćnog predsjedni¬
ka države.

»U državnome vodstvu nije bilo jasnog stava hoćemo
li braniti Vukovar ili ćemo ga predati. Unatoč toj teškoj
situaciji, o kojoj su me gotovo svakodnevno obavještavali
Siniša Glavašević i Vesna Bosanac, Tuđman je - kao da se
ništa ne događa - odlazio igrati tenis na Cmrok, ali ja se
više nisam mogao pojavljivati na tim sijelima. Kad sam
prestao ići na tenis, Manolić me je počeo moliti da idem
gore i tumačio mi je da su Šušak i njegovi napravili krug
oko Tuđmana i da su ga stavili pod svoj utjecaj: Joža je
vjerovao da možemo spasiti Tuđmana od te radikalne stru¬
je i bio je uvjeren da su teniska druženja vrlo važna u os¬
tvarivanju tog cilja. Usprkos njegovim molbama, nisam više
išao na tenis. Nisam mogao. Bilo mi je malo degutantno.«
Josip Manolić ni danas nije odstupio od svojih ondašnjih
razmišljanja: »Tuđman je izvorno bio na našoj, antifašistič¬
koj strani, ali kako je vrijeme prolazilo, tako je jačao utje¬
caj Hercegovaca predvođenih Gojkom Šuškom. Predsjed¬
nik se jedno vrijeme uspješno odupirao njihovu pritisku i
nije im prepuštao presudni utjecaj na vođenje politike
prema Bosni i Hercegovini. Forsirao je ljude koji su bili za
cjelovitu Bosnu i koji su kanili zastupati interese komplet-
nog hrvatskog naroda razasutog po čitavom prostoru te
države. No, koncem 1992. i početkom 1993. godine preva¬
gu je počela odnositi podrška koju su Šušak i njegovi ljudi
imali od stranih agentura. Neću ulaziti u detalje koje su to
agenture bile. Tuđman se tome opirao koliko je god mo¬
gao, ali nije se mogao do kraja suprotstavljati. Oni su bili
jači i imali su moćniju podršku. Tuđman je kasnije potpuno
prihvatio stavove i retoriku te grupe, jer je vidio da u suko¬
bu s njima nema nikakve šanse za pobjedu. Priklonio im se
iz pragmatičnih razloga, računajući da će, ipak, jednom
doći vrijeme kad će moći realizirati svoje zamisli«.

Mesiću je bilo poznato da se u radikalnim krugovima,
okupljenima oko Šuška i Viče Vukojevića, u jesen 1991.
počelo kazivati ovako: što će nama, zapravo, Vukovar!? I
još se govorilo: bolje je da Hrvatska zaokruži svoj teritorij
u Bosni i Hercegovini! Takva je razmišljanja u saborskim
kuloarima distribuirao, primjerice, Ivan Aralica, Tuđmanov
namjesnik u Županijskom domu Sabora i »pisac s pred¬
sjednikova noćnog ormarića«. Sam vrhovnik nije se volio
jasno izražavati o sudbini koju je namijenio Vukovaru, no
vrlo je izvjesno da je dotični u to vrijeme puno intenzivnije
mislio o komadanju Bosne, nego o spašavanju grada koje¬
ga su srpske dragovoljačke trupe i regularne jedinice JNA
ubijale s velikom predanošću i neviđenom strašću. Da su
Tuđmanove misli u susjednoj državi, Mesić se uvjerio u je¬
ku najžešće opsade grada na Vuki: pozvao je, naime, gene¬
rala Antona Tusa, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Hr¬
vatske vojske, i upitao ga postoji li ikakva šansa da se Vu¬
kovar obrani ili da se brani barem još neko vrijeme. Tus je
Mesiću, koji je u to vrijeme formalno bio predsjednik ju¬
goslavenskog Predsjedništva, objasnio da bi svježe hrvat¬
ske trupe do opkoljenoga grada mogle doći jedino preko
sela Marinci, gdje su bila ukopana četiri tenka jugoslaven¬
ske armije: generalov plan sastojao se u tome da se plas¬
tičnim cijevima do tenkovskih rovova dovuče nafta i da se
tenkovi potom jednostavno spale, što bi otvorilo put za
proboj prema Vukovaru, te mogućnost za dopremu novih
jedinica i naoružanja, ali i za izvlačenje ranjenika, civila i
umorne vojske. Plan generala Antona Tusa bio je, dakle,
da se Vukovar pretvori u utvrdu i da se onda do kraja
brani isključivo vojnički. »Pitao sam Tusa zašto se to ne
napravi, a on mi je odgovorio da je Tuđman naredio kako
se ni milimetra ne smijemo pokretati prema Vukovaru. Ka¬
zao sam mu da onda idemo razgovarati s Tuđmanom i došli
smo k njemu na Tuškanac. Ispričao sam mu cijelu priču o
mogućnostima za ulazak u Vukovar, a on uopće nije gle¬
dao u mene, nego u generala Tusa i kazao mu je: ’Gene-

rale, tko zapovijeda u ovom ratu?’ Tus je rekao: ’Vi, pred¬
sjedniče’. ’Jesam li rekao - ni milimetra naprijed?!’, pita ga
Tuđman. Tus mu je onda objasnio da sam ga ja pitao kako
bi se moglo doći do Vukovara i da nije ništa kanio podu¬
zimati na svoju ruku, ali Tuđman je bio neumoljiv: ’lmate
provoditi moje zapovijedi! Ni milimetra naprijed!’ Bila mi
je jasna ta Tuđmanova lekcija i tada sam shvatio da u vrhu
Republike nema volje da se Vukovar brani i da se spašava¬
ju životi stanovnika tog grada. Jasno mi je, dakle, bilo da
je Tuđman glavni čovjek one grupe koja je otpisala Vuko¬
var i već se počela baviti prekrajanjem Bosne i Hercegovine,
a glavni provoditelj planova te grupe bio je Gojko Sušak.«

»Krenuli smo u proboj preko Marinaca«, ispričao je
umirovljeni general Tus, sada hrvatski ambasador pri NA-
TO-u u Bruxellesu, u riječkom Novom listu od 11. lipnja
2004., »jer je armija ondje bila ukopana sa samo četiri
tenka. Tuđman je, pod pritiskom međunarodne zajednice,
zahtijevao da se napad obustavi. Oglušio sam se, jer smo već
bili stigli do pola sela, i trebalo nam je još samo pola dana
ili dan da ga osvojimo. Da smo uspjeli, bio bi nam otvoren
put do Vukovara, jer Bogdanovci još nisu bili okupirani.
Kad je Tuđman shvatio da nisam poslušao zapovijed, za¬
povjedio je povlačenje izravno mom podređenom Karlu
Gorinšeku, koji je zapovijedao Istočnim bojištem, i Go-
rinšek je zapovijed poslušao.«

* * *

Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspos¬
tavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz
genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči,
nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario pri¬
kupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, po¬
stao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novci¬
ma, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci do¬
lazili, ni kako su odlazili. »Izuzev novca, njegova moć teme¬
ljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kon-

trolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: pre¬
ma zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te
vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije
i najbolje opremljene - a uz to i najbolje plaćene — bile su
pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i pred¬
sjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Suškova pri¬
vatna vojska«, reći će Mesić. Ti momci nosili su američke
uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim
puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na mili¬
metar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih u
prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih
podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski , a
drugoj Frankopan. U kasno ljeto i jesen 1991. godine po¬
čele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mje-
stašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozem¬
nih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso,
a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši pla¬
ćenici - Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir
Skender, Ante Gotovina, Zeljko Glasnović, Ivan Kapular,
Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval...
To su redom bili ljudi koji su godine i godine proveli ratu¬
jući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi
poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je je¬
dini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upra¬
vo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbo¬
lja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bi¬
lo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Goj-
ko Sušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i oku¬
pljanje takvih osoba.

»Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA,
bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH,
u koju su svrhu Suškovi ljudi stalno najavljivali povratak
domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim
'provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i ju¬
goslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Tak¬
vih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih

je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu
ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili
su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzem¬
lja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz
francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami
pripadali«, napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja
vojnika {Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbo¬
ra Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvat¬
ske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli stre¬
lovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso
poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je
generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je
kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se
činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari
poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to
Suškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u
Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je mi¬
nistar obrane nalagao.

A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjes¬
no da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja
onih skupina i pojedinaca koji su se isticali u zločinima nad
hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani,
Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu...
Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i po¬
slova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991.
bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici
činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne
doima pretjerano uvjerljivim. »Nitko me nije obavještavao
da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam,
međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše
kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja
smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpu¬
nosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio
u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi
o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez
obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije

zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji
je rekao otprilike ovako: ’Predsjedniče, ja imam samo je¬
dan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo
ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena. To mi je bio
očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se
događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i
podupiru s vrha.«

Kad mu je završila beogradska misija »rušenja Jugo¬
slavije«, Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je —
nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacio-
nalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog drža¬
nja u Beogradu - zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova
Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stran¬
ke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni lju¬
di s različitim molbama i problemima, a jednog dana doš¬
la je gospođa Ika Stulić iz Gospića koja mu je ispripovije¬
dala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gos¬
pićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što
je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedi¬
ni) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopa¬
du 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu
odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da
je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju
masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji
su ostali u gradu. »Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministar¬
stvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim
tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da
je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije to¬
ga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao
predsjednik Sabora — dakle, u drugoj polovici 1992. — na
razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu
Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u
Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu gla¬
vu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata
na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio
bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hi-

taca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić uju¬
tro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda živ¬
ota i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: ’Ante, kako
si spavao?’, a on mu je odgovorio - ’Pa, valjda ti znaš’. U
tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u
Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu
i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon
tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No,
nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi
pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao
u Feralu .« Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama
gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvr¬
đuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od prob¬
lema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pis¬
ma. »U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zlo¬
činima koji su se događali«, govori Karić, »ali je za te zloči¬
ne - pa i o onome što se zbilo u Gospiću - saznao u mjesec¬
ima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je ok¬
virno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima
Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod za¬
štitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci
nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti
vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Sr¬
ba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni
koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone
s rukovodećih položaja.«

Spoznaje o zločinima u Gospiću - o kojima je Mesić
morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na raz¬
govor, budući da mu je dotični ponajbolji životni prijatelj
i budući da drugi čovjek u državi nije mogao biti tako ne¬
informiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić
ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu re¬
čenog grada - nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora
da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita služ¬
benu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije za¬
mjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku

kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao
odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio
mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viš¬
ka pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog
toga što »pet dana nije opravdao izostanak s posla«. Draško
Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je
1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu
blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve
dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. »Nisam
mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkci¬
je skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mo¬
gu vjerovati da su to napravili«, priča Kalanj, »no, zaista
su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjed¬
nice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je
fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz
rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog
mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu
nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio
kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno
da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan
strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar pred¬
sjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar pred¬
sjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što
je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram
tbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokoj¬
ni otac ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome
ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čo¬
vjek, barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.«

Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvi¬
ma tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija
movodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, ni-
tad nisu pronađene. U Cačincima, u Slavoniji, bila je, po-
ed toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozli-
eđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supru-
;a ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni
rgument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o

srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Za¬
kon o oprostu. »Kad sam god govorio Tuđmanu da ima
pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da
policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati poje¬
dinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti proce-
suirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni,
sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno po¬
dređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer
nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapra¬
vo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili
imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na
mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena ko¬
manda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni
su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga«, kaže
Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova
puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu od¬
nijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju do¬
nijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta
njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpreti¬
rana. Kaže da je izjavio ovako: »Srbi na svojim opancima
u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti
jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u
Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su gra¬
đani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje treba¬
ju biti lojalni građani Hrvatske«. Time je, veli, htio reći da
je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poru¬
ku, domeće, htio poslati kad je — negdje u isto vrijeme —
izjavio kako »ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i
moliti Boga da pada kiša oko Kragujevca«.

Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Me-
sićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlas¬
ničkoga udjela u našičkoj Cementari. »Moja kći Dunja ima¬
la je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila
jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila
da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me
se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve

one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji do¬
mogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad
nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog
jednog postotka vlasništva u Cementari , ali i danas, više od
deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi
je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske
samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za
koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac«, kazuje Me-
sić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjed¬
ničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzi-
stirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i
sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj pro¬
ces — u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima
- predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu toč¬
ku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao
da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju
pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu
nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije sme¬
talo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili
darivati narodno bogatstvo. »Velike sam rasprave o tome
vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi mora¬
mo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlas¬
ničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozi¬
vao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govo¬
reći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih
koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako ni¬
je mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego
pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je
bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu
privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji
nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođe¬
nje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudi¬
ma koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.«

Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao
pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi - koji su jednim
dijelom bili bliski Šušku — također nisu ništa znali o eko-

nomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se
domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski
uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti mili¬
jarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaes¬
tak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore
u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna do¬
lara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su
spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i
rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. »Pokušavao sam
ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva do¬
lara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali
menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to
uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On
je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje
političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.«

* * *

»Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja
ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan
sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i
mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvat¬
skoj avanturi podjele susjedne zemlje«, veli predsjednik,
ali onda dodaje kako je siguran da nije Sušak nagovorio
Tuđmana na tu avanturu. »Šezdesetih i sedamdesetih godi¬
na nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dab-
čević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da
je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bos¬
nu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U
to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isklju¬
čivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzi¬
manje’ Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom.
Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Sibl, a Tuđ¬
man se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao
do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se —
zbog srpske nadmoći - realno nije moglo računati na pris¬
vajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao

što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može op¬
stati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da
je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema
nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije si¬
tuacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da
ne znam 'povijesne silnice’ i da pričam gluposti«, obrazlaže
Mesić svoju tezu da je Tuđman - a nikako Šušak - bio
stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni.
Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj
odnosa između Tuđmana i Šuška. »Predsjednik Tuđman
smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i
Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može
zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se
onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bos¬
ni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj
državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine
Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka
Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, namet¬
nuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hr¬
vatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srp¬
ska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zem¬
lje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne,
ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je
htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu
Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je
zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi ko¬
ji su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao.
Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili
u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne
treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u do¬
broj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su kon¬
stantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je
tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovara¬
la agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio
preko Bobana.« Priča o »agenturama« standardna je Mano-
lićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina ni-

je dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestaš-
luk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih
»stranih agentura«. Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim,
više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.

Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća
Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosansko-
hercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen
u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj
zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Mi-
lenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, od¬
stranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni
svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim
dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove poli¬
tike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da
je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret
između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Milo-
ševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se prego¬
vara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te
da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje
u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vod¬
stvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jed¬
nu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog mar¬
šala i diktatora Josipa BrozaTita, nije poveo Mesića. »Kad
se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao
da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus
Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvat¬
ljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim de¬
finirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjero¬
vati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je
opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice’. Nakon toga
otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no
tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Mi¬
lošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se si¬
tuacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne struč¬
ne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano pre¬
seljenje naroda dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali

u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad
nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo za¬
ključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni
koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora
o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.«

Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je
u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove
kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni,
osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigi¬
ran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije
shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim eg¬
zekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Bri¬
jeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-
ovca u BiH. »Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto
predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i
Stjepan Kljujić«, priča Mesić, »a budući da je Kljujić bio
novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je
Tuđman uvijek govorio da ne smije biti ’Alijin Hrvat’ mis¬
leći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbego-
vića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cje¬
lovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov
stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je done¬
sena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-
ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječ¬
nja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog
odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo tre¬
bao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a
Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Ali¬
je Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.«

Premda mu je, navodno, bilo malo ćudno obrazlože¬
nje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije
pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas
kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercego¬
vini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Bri¬
jeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali

se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u
bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su
policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u
Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz
njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima ko¬
je je poslao ministar obrane Sušak. »Premda smo već prije
bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu
u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi ko¬
je mi je poslao Sušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pi¬
tam tko su oni, a on kaže: ’Mi smo oni koji puše kosti i pi¬
ju krv’. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram
kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korekt¬
no su me i dopratili natrag u Zagreb«, veli Mesić koji una¬
toč onom »smrzavanju od odgovora« po povratku u Zagreb
nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jas¬
no da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje
izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i on¬
da znati ono što zna danas: »Tuđman je znao za postoja¬
nje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je
često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvo¬
struka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je
Šušak bio pod njegovom kontrolom«.

U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja
je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na raz¬
govor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je
zadatkom Tuđman spremio na put. »On mi je odvratio da
njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smi¬
jeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako nare¬
dio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogo¬
diti da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam
razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po
onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku,
te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je ta¬
da kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustva¬
ri i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u
Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršite-

lja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić,
a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i
Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek on¬
da došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, za¬
pravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na ra¬
zaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je
stranu otišla hrvatska politika u Bosni«, pripovijeda Mesić.

Odlazak hrvatske politike »ukrivo« predstavljao je kraj
hrvatsko-bošnjačkoga savezništva što se očitovalo u brojnim
primjerima: Bošnjaci su, recimo, u jednom trenutku činili
četvrtinu članstva HDZ-a BiH, a vrlo često su bili i u vod¬
stvima HDZ-ovih ogranaka, bošnjački su policajci dola¬
zili u Zagreb na izobrazbu, na utakmicama su se vezivale za¬
stave, priličan broj bošnjačkih mladića prijavljivao se u re¬
dove Hrvatske vojske, a u prvo ratno vrijeme dva su naro¬
da združeno vodila borbe protiv bosanskih Srba. Tuđman
je, međutim, odlučio slijediti Miloševićeve korake u Bosni,
pa je još u studenome 1991. dao nalog da se - po uzoru na
Republiku Srpsku - formira Hrvatska Zajednica Herceg
Bosna: osnivačka sjednica te paradržavne tvorevine održana
je 18. studenoga 1991. u Grudama, a u sastav Herceg Bos¬
ne uključeno je tridesetak općina zapadne i sjeverozapadne
Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. Počet¬
kom travnja 1992. godine — kad su izbili prvi ozbiljni rat¬
ni sukobi u BiH — osnovano je Hrvatsko vijeće obrane, a
na njegovo je čelo postavljen Mate Boban koji će tek šest-
sedam mjeseci kasnije postati i predsjednikom bosanskoher-
cegovačkog HDZ-a. Sredinom 1993. Hrvatska Zajednica
Herceg Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg
Bosnu, pa se Boban okitio i titulom predsjednika te parare-
publike.

Kad se u ožujku 1992. održavao referendum o nezavis¬
nosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Tuđman je naredio
vodstvu HDZ-a BiH da učini sve kako bi Hrvati masovno
bojkotirali taj referendum. Bosanski Srbi već su prije, po

uputama Slobodana Miloševića, jasno izrekli svoj stav da
nemaju namjeru izlaziti na referendum i izjašnjavati se za
neovisnu Bosnu: njihova politika vidjela je BiH u sastavu
tzv. krnje Jugoslavije ili, preciznije, proširene Srbije. Uvid¬
jevši da Tuđman kopira Miloševićevu antibosansku politi¬
ku, Mesić je svog stranačkog šefa upozorio da bi se hrvatsko
bojkotiranje referenduma o suverenosti moglo ispostaviti
historijskom pogreškom i praktičnim izručenjem BiH u
Miloševićeve ruke. »Objasnio sam mu da će referendum
propasti ako na njega ne iziđu Srbi i Hrvati, a ako referen¬
dum propadne - Bosna ostaje u Jugoslaviji. Tek je nakon
toga Tuđman shvatio o čemu se, zapravo, radi i što će se do¬
goditi ako Hrvati ne iziđu na referendum, te je nedugo pri¬
je glasanja, ipak, pozvao Hrvate da ga ne bojkotiraju. Valjda
se uplašio da bi Milošević mogao izigrati onaj dogovor što su
ga o Bosni postigli u proljeće 1991. u Karađorđevu iTik-
vešu. Sugerirajući mu da bosanske Hrvate pozove da gla¬
saju za nezavisnu BiH imao sam namjeru uvjeriti tadaš¬
njeg predsjednika da Bosna treba profunkcionirati kao i
druge države na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, da se i ona
treba osamostaliti, ali Tuđman je očito imao druge namjere:
poslušao je moj savjet zato što mu je odjednom postalo
jasno da neće biti ništa od hrvatskog participiranja u pod¬
jeli BiH, ako ta zemlja ostane unutar Miloševićeve krnje
Jugoslavije. Poziv Hrvatima da glasaju za suverenu Bosnu
bio je Tuđmanov nužni kompromis u provođenju ideje o
cijepanju te države. To su, uostalom, potvrdili događaji
koji su uslijedili...«, kaže Mesić koji je, uglavnom, bio is¬
ključen iz kovanja hrvatskih planova za prisajedinjenje iza¬
branih dijelova susjedne Republike. Tuđman je o tome više
volio divaniti s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom ili
Vicom Vukojevićem, koji se nisu libili tvrditi da su Boš¬
njaci jedini istinski neprijatelji hrvatskoga naroda, dok se
Hrvati i Srbi - braća u Kristu - o svemu mogu sporazu¬
mjeti. »Mate Boban često je govorio: ’Mi sa Srbima više

nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni ne¬
prijatelj, a balije, kako je on nazivao Bošnjake, su trajni’.«

Neposredno prije referenduma o bosanskohercego-
vačkoj nezavisnosti Mesić je na ručku u Predsjedničkim
dvorima zatekao Nikolu Koljevića, jednog od vođa bosan¬
skih Srba, koji je u Zagreb svratio po povratku iz Graza
gdje su se vodili hrvatsko-srpski pregovori o međusobnim
odnosima u Bosni: tom sastanku u Grazu bio je prisutan
i Josip Manolić. Mesiću je tada usput rečeno da su odnosi
Hrvata i Srba dogovoreni, da između dva naroda više nema
većih nesporazuma i da još valja riješiti samo muslimanski
status. »To da su nesporazumi izglađeni, vidio sam, uos¬
talom, i po tome što Koljević, u jeku rata, sjedi pored me¬
ne u Tuđmanovu uredu. A da se potezima u Hercegovini
upravlja direktno iz Zagreba bilo mi je jasno i po tome što
su ’Hercegbosanci’ svaki dan bili u Zagrebu kod Tuđma¬
na: jednom su bili kao predstavnici Herceg Bosne, jednom
su bili kao HDZ BiH, onda su bili kao predstavnici hrvat¬
skog naroda u BiH... A uvijek su dolazili isti ljudi i u to
su vrijeme na televiziji bili više nego Oliver Mlakar«, kazu¬
je Mesić.

Hrvatsko-srpski sastanak u Grazu 26. veljače 1992. go¬
dine održan je, po Manolićevim riječima, na traženje Ra¬
dovana Karadžića i Nikole Koljevića. Povod je bio referen¬
dum o bosanskoj nezavisnosti, a tandem srpskih glavešina
iz Bosne nastojao je privoljeti Hrvate da se solidariziraju
sa Srbima i da opstruiraju izjašnjavanje o državnoj neza¬
visnosti BiH. Tuđman je u Graz poslao Manolića i profe¬
sora Zvonimira Lerotića, jednog od svojih glavnih savjet¬
nika u pitanjima Bosne. »Na njihove nagovore da im se
pridružimo u bojkotu referenduma, odgovorili smo da je
Hrvatska već napravila određene poteze prema tome da
bosanski Hrvati iziđu na referendum i da je ostalo prema¬
lo vremena za opoziv takvog mišljenja«, govori Manolić.
»Ipak, pitali smo ih što bi oni nama ponudili, ako bismo

odlučili pozvati Hrvate u BiH da se ne izjašnjavaju za su¬
verenu Bosnu. Pitali smo ih mogu li utjecati da se smiri
situacija u istočnoj Slavoniji. Pitali smo ih mogu li zaus¬
taviti bombardiranje mjesta u hrvatskoj Posavini, bom¬
bardiranje koje je dolazilo iz Bosne. Njihov je odgovor bio
da oko istočne Slavonije ne mogu utjecati, jer o tome od¬
lučuje Milošević, dok je Jugoslavenska armija odgovorna
za granatiranje Županje i drugih posavskih gradova. Na
tome su, zapravo, ti razgovori i završili. Doduše, bilo je
nekih filozofskih rasprava između Koljevića i Lerotića, ali
to me nije zanimalo, niti sam to slušao. Ključna je stvar
da je Tuđman pozvao Hrvate da glasaju za neovisnost Bos¬
ne, a tu činjenicu mnogi kritičari pokojnoga predsjednika
ne žele uzeti u obzir. Taj njegov poziv na referendum do¬
vodi u pitanje i dogovor iz Karađorđeva: bitno je, dakle,
da do realizacije tog dogovora nikad nije došlo, premda je
sam dogovor vjerojatno postojao.« Predsjednik Srpske de¬
mokratske stranke (SDS) i ratni lider bosanskih Srba Rado¬
van Karadžić, kazao je, pak, da se u Grazu - i to upravo na
Manolićevu inicijativu - opširno govorilo o tzv. humanom
preseljenju stanovništva. »On je predložio da Hrvati iz Sr¬
bije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke
da idu u Srbiju. Nabacio je da bi ih možda trebalo prisili¬
ti na odlazak«, rekao je Karadžić.

Za razliku od Karadžića koji je proglasio svoju para-
državnu skupštinu na Palama i koji je sve one SDS-ove po¬
slanike što su na prvim demokratskim izborima bili izabra¬
ni u bosanskohercegovački parlament preselio na Pale, Ma¬
te Boban isključio je iz obnašanja vlasti dobar broj HDZ-
ovih parlamentaraca izabranih na izborima, a u vodstvo
HVO-a — vrhovne vlasti na teritoriju kojeg su nadzirali
bosanski Hrvati - posadio je listom, sebi odane, šefove
lokalnih organizacija HDZ-a. Bile su to završne pripreme
za početak rata između Hrvata i Bošnjaka. »Radilo se, za¬
pravo, o državnom udaru, jer su vlast dobili ljudi koji nisu
izabrani na izborima«, reći će Mesić i nastaviti: »U to vri-

jeme Hrvati su imali veliki utjecaj u Sarajevu: predsjednik
Vlade bio je Jure Pelivan, ministar obrane bio je Jerko Do-
ko, ministar financija i još pet ministara bili su Hrvati, di¬
rektori najvećih firmi bili su Hrvati, preko tri stotine vr¬
hunskih hrvatskih intelektualaca bilo je tada u Sarajevu...
HVO je smjenjivao te ljude i objavljivao to u svom Narod¬
nom listu ili kako se to već tamo zvalo. Kad sam Tuđmanu
ukazao na tu suludu praksu, on mi je ponovio da se ne
miješam u te stvari, jer da je to osmislila skupina vrhun¬
skih pravnih stručnjaka na čelu s Vicom Vukojevićem i
Smiljkom Sokolom, te da se ja držim dalje od toga i da se
više orijentiram na djelovanje u Saboru. Sjećam se, uosta¬
lom, da je Tuđman na jednoj konferenciji za novinare do¬
slovno bio pobjesnio kad je neki novinar Herceg Bosnu na¬
zvao takozvanom: očitao mu je lekciju o tome da to nije
nikakva takozvana republika, nego država sa svim elemen¬
tima državnosti«. Davor Butković kaže da 1990. i 1991.
godine Mesić nije pokazivao nikakav politički otklon od
HDZ-a. »Prvi otklon, koliko je meni poznato, dogodio se
krajem 1992., kad je postalo jasno da Hrvati u Bosni po¬
kušavaju praviti svoju državu. Pisao sam za Globus tekst o
planovima HDZ-a u Hercegovini i nazvao sam Mesića da
prokomentiramo ta zbivanja, a on mi je isprve rekao: 'Ma¬
te Boban je lud’! I mi smo stavili naslov - Mesić: 'Mate
Boban je lud!’.«

Koliko god Mesić bio smišljeno udaljen od bosanske
tematike i koliko god ni sam nije pokazivao prevelik interes
da se u to pača, suočenje s nekim pojavama iz te zabranjene
oblasti, ipak, nije mogao izbjeći. Jedna od takvih pojava bio
je i Tuđmanov »vrhunski pravni stručnjak« Viče Vukojević
koji je na jedno zasjedanje hrvatskoga parlamenta u
Zagrebu došao u maskirnoj uniformi Hrvatskog vijeća ob¬
rane i s pukovničkim širitima na toj uniformi. Mesić je ta¬
da bio predsjednik Sabora i odmah je nazvao Tuđmana tra¬
žeći da se sastanu i da raščiste priču o Vukojeviću koji po¬
javljivanjem u odori strane vojske u parlamentu izravno

provocira međunarodnu zajednicu koja je u to vrijeme io¬
nako bila kivna na Zagreb zbog rata s Bošnjacima. Na tom
sastanku vrhovnik je Mesiću dao zeleno svjetlo za Vukoje-
vićevu smjenu: složio se da jastreb iz Ljubuškoga postaje
prevelika smetnja i prepustio je tadašnjem šefu parlamen¬
ta da organizira njegov odstrel. Mesić je poslije par dana na¬
zvao Ivana Milasa, jednog od glavnih HDZ-ovih parlamen-
taraca, i upitao ga koji model predlaže za izvršenje Tuđma-
nova naloga o marginaliziranju Viče Vukojevića. Milas ni¬
je imao pojma o čemu se radi i zabezeknuto je slušao priču
o potrebi da se Vukojevića smijeni, a zabezeknutost nije iš¬
čezavala ni unatoč Mesićevu potanku prepričavanju nared¬
be stranačkoga gazde. »Čuj, Stipe, stvarno ne znam o če¬
mu ti govoriš, jer upravo sad dolazim od Tuđmana i on mi
je rekao da mu je Viče jedan od najboljih zastupnika«, ka¬
zao je Milas, pa je čuđenje tada prešlo na Mesića. Vukoje-
vić je u međuvremenu nastavio svoj uspon, da bi se godi¬
ne 1999., potkraj HDZ-ove prve vladavine, zaustavio u Us¬
tavnome sudu. »Kad je 16. listopada 1992. na Hrvatskoj
televiziji emitiran dokumentarni film Viče Vukojevića o
ubojstvu Brune Bušića, poznatog hrvatskog disidenta ko¬
ji je likvidiran u Parizu 1978., nazvali su me iz ureda Jo¬
sipa Manolića i kazali mi da on želi dati intervju, jer je
film 'Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo’ izravno
pucao na Manolića i neke ljude iz njegove obavještajne frak¬
cije. Sumnjičilo ih se za suradnju s Udbom i umiješanost
u Bušićevu likvidaciju. To je bio možda najvažniji inter¬
vju koji sam napravio u karijeri: naslov je, čini mi se, bio
'Vukojević mora otići’«, veli Davor Butković.

»Predsjednik Tuđman nije se odmah opredijelio oko
filma o Bušićevu ubojstvu. Na sastanku na kojemu smo od¬
lučivali o sudbini tog filma donesen je zaključak da ga ne
treba pustiti u javnost. Film je, međutim, ipak emitiran i
kasnije se šaputalo da je upravo Tuđman dao odobrenje da
se film prikaže. To opet tumačim pritiskom hercegovač¬
kog lobija kojemu se Tuđman nije mogao suprotstaviti«.

kaže Manolić i ponavlja priču o tome da su Šušak i Vu-
kojević bili direktni namjesnici stranih agentura koji su
imali zadatak novu hrvatsku vlast predstaviti nastavkom
ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. »Nakon parla¬
mentarnih izbora u kolovozu 1992. Tuđman je čak izišao
s idejom da Vukojevića postavi za šefa Sabora, pa i taj po¬
datak može biti potkrepa teze o jačini tih agenturnih sna¬
ga. Ja sam predlagao Mesića za predsjednika Sabora i bio je
to prvi put da smo se Tuđman i ja malo razišli oko nekog
kadrovskog pitanja. Iznio sam mu tada argumente o Vu-
kojevićevoj nečistoj hrvatskoj prošlosti i predsjednik je mo¬
rao popustiti pred tim činjenicama: doduše, mislim da je
Tuđman znao sve što sam mu rekao o Vici, ali ga je upra¬
vo zato htio visoko postaviti kako bi ga mogao 'držati za
jaja’, što u politici nije nepoznata metoda.«

Kao što je propašću završio Mesićev pokušaj odstran¬
jenja Viče Vukojevića, krah je doživjelo i njegovo slanje par¬
lamentarne delegacije u Hercegovinu: do tadašnjeg pred¬
sjednika Sabora dopirali su učestali glasovi da Mate Boban
i njegova kamarila vode k usijanju hrvatsko-bošnjačke
odnose u Hercegovini, pa je odabrao grupu saborskih za¬
stupnika i spremio ih na Bobanov teritorij da mu donesu
svježe i autentične informacije. Na čelo grupe postavio je
Dragu Krpinu, jednog od radikalnijih HDZ-ovaca za ko¬
jega Mesić tvrdi da je te 1992. godine bio još »relativno
normalan«. Krpina i ostali parlamentarci iz Hercegovine
su se vratili navodno šokirani, te su Mesiću pripovijedali
da je situacija pred eksplozijom, da je Boban donio odlu¬
ku o protjerivanju Bošnjaka iz Mostara, a radilo se o Boš¬
njacima koji su bježali u Mostar zbog rata sa Srbima: odlu¬
ka o protjerivanju opravdavana je time što se promijenila
demografska slika Mostara zbog priljeva tisuća i tisuća Boš¬
njaka izgnanih iz onih dijelove Bosne kojima su zagospo¬
darile Karadžić-Mladićeve trupe. Krpina je od Mesića tra¬
žio da nešto poduzme, jer je bilo evidentno da etničko čiš¬
ćenje Mostara nije ništa doli put u rat. »Poslije toga zvao

sam Tuđmana i ispričao mu što se događa i tražio od nje¬
ga da se to zaustavi, ali on nije reagirao. Kasnije su ti isti
Bošnjaci vođeni u koncentracijske logore. Kad sam kazivao
Tuđmanu da Hrvati dolje imaju logore, odgovarao je - pa,
i drugi imaju logore! Kad sam mu govorio da se dolje ubi¬
ja i pljačka, rekao je - pa, i drugi ubijaju i pljačkaju!« Dra¬
go je Krpina, pak, kasnije dobio funkciju načelnika Politič¬
ke uprave Ministarstva obrane, pa se tokom 1993. godine
aktivno angažirao na prisilnom regrutiranju mladića iz Bos¬
ne i Hercegovine, koji su se bili sklonili u hrvatske gradove:
prema političkom dekretu, vojna i civilna policija hapsila
je mladiće koji su studirali ili radili u Hrvatskoj, a bili su
porijeklom iz Bosne, te su ih — nakon trodnevne vojne obu¬
ke i patriotskog tečaja kojeg su držali Krpina i general Janko
Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera — slali u rat
protiv Bošnjaka.

»Mate Boban je u vrijeme formiranja Herceg Bosne
donio odluku da svi Hrvati napuste Sarajevo i tko to ne po¬
sluša - izdajnik je hrvatskog naroda«, nastavlja Mesić, »dak¬
le, u vrijeme kad Hrvati imaju najveći utjecaj u Sarajevu, on
ih poziva da napuste taj grad. Kasnije, kad je rat prestao,
oni koji su pozivali Hrvate da odu iz Sarajeva počeli su
kukati kako je od svih važnih položaja u tom gradu samo
direktor groblja Hrvat. To je bila totalno pogrešna politi¬
ka: Tuđman je mislio uz pomoć Hrvata iz BiH popraviti
demografsku sliku Hrvatske i pozivao ih je da nasele neke
puste ili polupuste hrvatske krajeve, ali nije računao da ti¬
me prazni Bosnu od Hrvata.« Tako Mesić danas govori o
HDZ-ovoj politici u Bosni, ali je svejedno iz HDZ-a oti¬
šao u proljeće 1994. kad je agresivna hrvatska pustolovina
u toj državi bila, uglavnom, okončana. Predsjednik Repu¬
blike, međutim, ni danas neće preko usta prevaliti da je
Hrvatska izvela agresiju u Bosni i Hercegovini, a ustezanje
od razgovijetnog izricanja istine objašnjavat će faktom da
Hrvatski sabor nikad nije donio odluku o angažiranju Hr¬
vatske vojske u Bosni, te da tadašnji predsjednik Republi-

ke Tuđman nikad nije javno obznanio zapovijed o prelas¬
ku regularnih hrvatskih trupa u susjednu državu. »Meni
su, međutim, dolazili i žalili se očevi i majke vojnika koji
su silom poslani da ratuju u BiH. Protestirao sam zbog to¬
ga kod Tuđmana, ali on mi je uvijek odgovarao da naše
vojske nema u Bosni. Inzistirao sam i kod Šuška, a on mi
je kazivao da su u Bosni samo dobrovoljci. Kako samo do¬
brovoljci, ako meni dolazi rodbina tih vojnika i govore da
oni nisu dobrovoljci nego su silom poslani u Bosnu, a na kra¬
ju su mi dolazili i sami vojnici koji su tvrdili da su na grani¬
ci morali skidati oznake HV-a i stavljati obilježja HVO-a. U
svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom i tamošnjim
istražiteljima u travnju 1997., a vezano uz slučaj generala
Tihomira Blaškića, rekao sam da jedino sud može utvrdi¬
ti tko je slao hrvatske vojnike da ratuju u BiH protiv Boš¬
njaka, jer ja sam u to vrijeme bio na čelu zakonodavne vla¬
sti i nisam imao nikakve instrumente pomoću kojih bih
utvrdio tko je to činio: mogao sam pitati, primiti odgovor,
eventualno javno protestirati i to je bilo sve.«

Upravo zbog haaškog svjedočenja u slučaju Blaškić’,
Mesić je bio izložen žestokim napadima u značajnom di¬
jelu ovdašnjih medija, a napadi su bili direktno navođeni s
Pantovčaka: zahvaljujući Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu,
vrhovnik i njegova špijunsko-medijska hunta došli su, u
svibnju 1997., u posjed Mesićeva haaškog svjedočenja, te
je izdana naredba da se na temelju tih papira krene u javni
obračun s tada prilično marginalnim oporbenim političa¬
rom. Napadi na Mesića zbog davanja iskaza haaškim istra¬
žiteljima nisu prestali ni u godinama što će doći poslije te
1997., a vrhunac se zbio godine 2000. kad je splitski dnev¬
nik Slobodna Dalmacija, pod uredničkim vodstvom Josipa
Jovića, publicirao originalne zapisnike haaškog svjedočen¬
ja vezanog uz generala Blaškića. Ono što je Mesić tokom
istog svjedočenja govorio o Slobodanu Miloševiću i Slav-
ku Dokmanoviću, vukovarskom gradonačelniku iz 1991.,
smišljeno je prešućeno, e da bi se dobio idealan nacionalni

izdajnik i da bi se na brzinu sklepale galge za njegovo ritu¬
alno domovinsko pogubljenje. »Bio sam pozvan u Haag
da, između ostaloga, svjedočim u slučaju generala Blaškića,
a kao odgovoran građanin bio sam dužan poštivati hrvatske
zakone i odazvati se tom pozivu. Blaškića sam vidio jednom
u životu i ništa nisam znao o njegovu ratnom putu. Sreo
sam ga u Saboru u vrijeme kad više nisam bio predsjed¬
nik parlamenta, nego opozicijski zastupnik. Bio je u uni¬
formi i sjedio je u saborskom kafiću s nekim ljudima, pa
su mu valjda oni rekli da sam ja za drugim stolom. Došao
je do mene i upoznali smo se. Sjećam se da mi je rekao da
zna kako sad ima puno onih koji me napadaju, ali da se on
nada da će sve biti u redu. Malo me je, dakle, ohrabrio i za¬
tim se okrenuo i otišao. Kasnije ga nikad više nisam vidio.
Kad sam svjedočio u njegovu slučaju, rekao sam ono što
sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao sam
da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao
kao častan vojnik. No, to nije smetalo Tuđmanovim novi¬
narskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a
u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvat¬
ske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne. Hajku
su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga
Ramljak, a kasnije su je, do današnjih dana, nastavili Ne-
nad Ivanković i Josip Jović. Njih dvojicu da u dva sata uju¬
tro probudite i pitate ih tko je kriv za pad Zimskog dvorca
u Oktobarskoj revoluciji oni bi rekli - Stipe Mesić. Oni
me mrze zato što su izgubili privilegije koje su imali u
Tuđmanovo vrijeme. Kriv sam im za sva zla ovoga svijeta.
Nisam se, međutim, pretjerano bojao te atmosfere koja je
stvarana, nisam se bojao za svoj život. Ja se, jednostavno,
ne bojim seronja i podrepnih muha.«

Mesić će se malo ljutnuti kad mu se prigovori da su
njegovi stavovi o Bosni u koliziji s činjenicom da je cijelo
vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata proveo u vrhu Tuđma-
nova režima i da snosi barem dio odgovornosti za tadašnju
hrvatsku politiku: preciznije, dobar dio tog rata bio je pred-

sjednikom Hrvatskog sabora, što hoće reći da je, formalno,
bio drugi čovjek u državi. Kad mu se to kaže, on će ner
vozno uzvratiti da svi dobronamjerni ljudi znaju kako on
nije imao nikakva utjecaja na hrvatsku politiku u Bosni, dn
nije imao pristupa razmatranju i planiranju vojnih akcija,
te da nije mogao spriječiti ili kanalizirati ono što su Hrvai i
činili u toj zemlji. »Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a
ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli ki
vavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni«, kaže Tomislav
Karamarko. »Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je že
stoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku poli
tiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je
telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i
žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time
treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu
Bosne. Predbacuju mu da je dijelom kriv za onakvu politiku
u Bosni i apsolutno stoji da smo krivi svi koji smo tada bili
u državnim strukturama, jer je svatko mogao napraviti više
da se zlo umanji ili spriječi, ali mislim daje on tu bio jako
korektan i pokušavao je nešto učiniti. Zašto nije napustio
HDZ? Pa, svatko ima svoj trenutak za istinu i za svoj veli
ki potez, a on je dugo živio u uvjerenju da nešto može pm
mijeniti. Osim toga, on je borac, nije sklon povući se, on
će se potući sa svakim, pa makar ta borba bila unaprijed
izgubljena... On nije čovjek koji se voli predavati i prizmi
vati poraz.«

U prilog Mesiću svjedoči i pažljiva analiza transkripau
s onih sastanaka u Tuđmanovu uredu na kojima se govorilo
o vojno-političkim operacijama u Bosni: na tim čestim i tlu
gotrajnim sjedjeljkama na Pantovčaku - tokom kojih je Tud
man, primjerice, naređivao hitno zauzimanje Bugojna i
Gornjeg Vakufa — Stipe Mesića nije bilo. Isto tako, izvan
je svake sumnje da je tadašnji šef parlamenta oduvijek hi u
pobornik cjelovite i nedjeljive Bosne. No, ostaje činjenu.i
da se s HDZ-om i Franjom Tuđmanom ozbiljno počeo im
zilaziti tek krajem 1993. godine. Zašto je ostao tako dugo

»Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša op¬
cija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završa¬
vaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razje¬
dinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a,
da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz
HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se pre¬
stajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog
političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostav¬
no, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku
Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Uložio sam previše
života u to da bih sve ostavio tim podrepašima. Izašao sam
kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto,
kako se radilo o krivoj procjeni.«

Marinko Culić smatra kako je upravo taj relativno kas¬
ni razlaz s Tuđmanom i HDZ-om najdelikatnije mjesto u
Mesićevoj političkoj biografiji. »Njegova interpretacija raz¬
laza s Tuđmanom je da se to dogodilo zbog neslaganja oko
BiH, a zna se da je do razlaza došlo u proljeće 1994., dak¬
le nakon što je bio završen hrvatsko-bošnjački rat, pa već
i potpisan Washingtonski sporazum. Tu se morate zapitati
što je, dođavola, radio dok je sukob s Bošnjacima trajao,
na što Mesić spominje česta upozorenja i protivljenja ko¬
ja je iznosio unutar vrha hrvatske vlasti i pred samim Tuđ¬
manom. To je, međutim, teško provjeriti. Jače je njegovo
svjedočenje pred Haaškim sudom. U njemu on spominje
toliko živih svjedoka - Dario Kordić, Viče Vukojević... —
koji bi mogli zanijekati njegove tvrdnje — a nisu to učin¬
ili — da one postaju puno uvjerljivije. No, tu možete otvo¬
riti sljedeći krug pitanja. Počev od zločina u ratu u Hrvat¬
skoj, pa u krajnjoj liniji i do toga što je uopće radio u stran¬
ci s jednim Gojkom Šuškom, čiji su stavovi o oba rata bili
poznati i široj javnosti, a uz to je bio i notorni protagonist
nove ustašizacije Hrvatske. Ovo posljednje je možda i naj¬
zanimljivije. Mesić tvrdi da kada je on stupio u HDZ, u
njemu je prevagu imala antifašistiška frakcija, a tek s vre¬
menom nju je potisnula protivnička grupacija, nakon što je

dobila Tuđmanovu podršku. Po meni, ovo pomaže da se jas¬
nije shvati kontekst događaja, jer su se dvije frakcije očito
borile za prevlast na način da pridobiju na svoju stranu Tuđ¬
mana - što je s obzirom na njegove ambivalentne stavove
prema antifašizmu imalo neke logike - ali to se moglo sa¬
mo tako da se na neke stvari, i to važnije, u državnoj poli¬
tici zažmiri barem jednim okom. Zato vjerujem da je Me-
sić doista prigovarao, ali da je isto tako, kada je trebalo, i
šutio. Koliko to vrijedi? Netko će reći malo ili ništa, jer s
današnjeg stanovišta pozitivno se može vrednovati samo
da se otvoreno suprotstavio, i to barem godinu-dvije pri¬
je. OK. Ali, što je to 'današnje stanovište’?! Pa, 2001. godi¬
ne Račanova koalicija iznijela je stavove, i to službeno u Sa¬
boru, koji su daleko ispod Mesićeve razine od prije gotovo
punog desetljeća! Zato bih zaključno rekao ovako. Za to
sam da se strogo sudi o ovom razdoblju Mesićeva života i
nije mi čak strano ni da se njegovo svjedočenje u Haagu
dijelom shvati i kao iskupljivanje za grijehe iz prošlosti.
Ali, ako ne želimo pasti u krajnje čistunstvo, također sam
i za to da se pravi razlika između njega, koji je neko vri¬
jeme u nekim stvarima bio kukavica, od ostalih, koji su
svo vrijeme u svim stvarima bili kukavice«, kaže Čulić.

Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i pub¬
licist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga
rata: »Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga
sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iz¬
nosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalos¬
nih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu
saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bo-
sansko-hrvatskih 'delegacija, mogli smo na vlastite uši čuti
kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kri¬
tizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priz¬
nati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav nje¬
gov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo za¬
ista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja
izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući

da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na polo¬
žaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funk¬
cijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne
mijenja, niti ta luda klaonica prestaje«.

Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj
prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da
su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu
ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj
državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih ve-
likodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sara¬
jevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća gra¬
đana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnu¬
ti ruku ili ga zagrliti. »Razloga tome vjerojatno ima više, a
jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakov¬
jernosti kojom se kao raja, kao svoji’, primaju svi ljudi ko¬
ji imaju topao nastup i duhovitu besjedu«, veli Lovreno-
vić, »ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu
uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je
kao takvoga uvijek doživljavalo.« Slično kao 2000. godine
u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio
na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se
popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio
se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim ma¬
halama. »Bili su prigovori da puno košta obnova Starog
mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko - pogotovo u
Hrvatskoj - nije kazao da je puno više koštalo rušenje mo¬
sta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se
da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvr¬
dili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To
je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su naža¬
lost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most
između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda,
odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti«,
kaže on.

Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i naj¬
poštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze
s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može
dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz
privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima za¬
jedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito
ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kul¬
ture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je naj¬
običnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elemen¬
tarnog instinkta za političku realnost. »Ja sam prije svega re¬
alan političar«, veli, »i znao sam da se Bosna ne može podi¬
jeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da
se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u
nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život či¬
tavoj Europi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica
takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, lo¬
gično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer
zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jed¬
noj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje
tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavlja¬
lo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon
Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao
dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj - ali i u Srbiji - sad
sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.«

»Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i
čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu ni¬
kad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate,
kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržav-
na svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem
principijelno, sve jasno«, smatra Ivan Lovrenović. Davoru
Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se
Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. »Na jed¬
noj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS)
Sušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina
njegova, Suškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je
Suškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod

i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji
je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u pro¬
past. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostal¬
no razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi sta¬
vovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove
poglede«, misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema
možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću
stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bos¬
ni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono
što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrije¬
bio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem
zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje dav¬
ne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.

* * *

Stipe Mesić voli pričati da se s Franjom Tuđmanom, u suš¬
tini, politički razišao još u rano proljeće 1991-, ubrzo nakon
što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slo-
bodanom Miloševićem u Karadorđevu i Tikvešu. »Nije mi
se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem.
Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati pod¬
jelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo
s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njego¬
vom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane
Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti
onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada«,
kaže on. »Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s
Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karadorđevu«, re¬
ći će Ivan Lovrenović, »a vjerojatno je i to da je s Tuđma¬
nom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga imao takav od¬
nos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznosi¬
ti. Ali za principijelni politički - što je neminovno značilo:
i ljudski - razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić
je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da
bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omek¬
šavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji'

rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je
korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se sp¬
asiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računi¬
ca dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene
benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog dav¬
nih ’proljećarskih’ sentimenata, nije na vrijeme mogao shva¬
titi da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek
kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu
nakon raskida 1994. godine.«

Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za
ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o če¬
mu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i se¬
damdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svo¬
jim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća
povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest
kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio
uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upra¬
vo stoga što ga je uvjeravao - Tuđman mu je prilično vje¬
rovao - da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će
međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih
dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije
naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se
Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je
sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao
mu se kako će tu operaciju — u formi poklona voljenome
vrhovniku - provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije
se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića,
HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga
rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća
1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu
svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan
dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima herceg¬
bosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana
Gojku Šušku. »Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici
uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne,
a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao

sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s
Miloševićem: ’Čuvaj se, jer on će te prevariti’. ’Ti misliš da
je on pametniji od mene?’, planuo je Tuđman i uopće ni¬
je htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u poli¬
tičkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.«

Istinski obračun Tuđmana i Mesića — kad je, dakle, nji¬
hov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakom¬
bi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jas¬
no ukazao čitavoj javnosti - počeo se, kako rekosmo, od¬
vijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je
Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu ob¬
jasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sa¬
bora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno osta¬
ne parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako sta¬
lo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Dom-
ljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.

»Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?«, pitao
ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u
Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.

»To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam iza¬
bran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam
svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru«,
odvratio je Mesić.

»Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to«, uvjer¬
avao ga je vrhovnik.

Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđma-
novu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i po-
tonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja
Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim
sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji pred¬
sjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i
dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko
od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od
političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprot¬
staviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je

uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu
potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih
informacija koje su se odreda ispostavile točnima. »Mesić
nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman nau¬
mio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to ob¬
javio kao udarnu političku temu«, veli Butković i nastavlja:
»Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledani¬
jem terminu, čitano priopćenje u kojemu se tvrdilo da
Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se
Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bi¬
lo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao doku¬
ment o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i nje¬
gove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili
šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga
kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih
intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku
ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atrak¬
tivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom
uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku ko¬
ja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas na¬
samo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za me¬
ne: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u ko¬
jima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji
su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus
je te dokumente objavio u božičnom broju. Bila je to bom¬
ba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se
nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo pa¬
pire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom
i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi
smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao
te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glava¬
šem i Vladimirom Seksom koji su tada bili logistička po¬
drška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Sek¬
sa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to
je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se
istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti«.

Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani
da ga pošalje na »učenje francuskog«, vrhovnik je do kraja
otvorio karte. Mesić se sjeća: »Rekao je ovako: ’Kad bi se
ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve za¬
vršio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve
dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve
bih riješio s Miloševićem’. Na to sam mu rekao da prihva¬
ćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove
godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao oba¬
viti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da
mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojav¬
ljivati u javnosti«. Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik
Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da ni¬
je sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloše-
vića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo
i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni
s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku na¬
pisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u koje¬
mu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na ras¬
polaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana naz¬
vala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu
da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali
telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije mora¬
ju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u
njegovu rezidenciju na Pantovčaku.

»Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si
mene prevario«, odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije
bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: »Ti si meni rekao da
ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec
dana«.

»Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana,
jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari
s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.«

»Dobro. I što ćemo sad?»

»Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj
posao.«

»Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.«

Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog pod-
sljemenskog zamka okruženog šumom i probranom div¬
ljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti
nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek
započinjala: Tuđman je - uz pomoć Šuška i sitnijih izvo¬
đača radova — naumio neutralizirati unutarhadezeovski po¬
kret otpora svojoj antibosanskoj politici, jer je procijenio
da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom
je u tom trenutku — i sve do svoje smrti — neupitno raspola¬
gao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada pred¬
sjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod
toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je
napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim in¬
tervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral
Tribuneu. »Mislim daje Manolić bio svjestan da dajući in¬
tervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matič¬
ne stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je
upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je,
na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Sva¬
kako napišite da Sušak mora otići!’ To je i bio naslov inter¬
vjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitiv¬
no otišao Manolić«, kaže Heni Erceg koja je nekoliko tje¬
dana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u koje¬
mu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđma¬
nom. Ona nastavlja: »Iz razgovora s Mesićem 1994. godine
stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava is¬
prati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već za¬
vršavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mno¬
go prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-
ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj
doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa
značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o

'kasnom paljenju’ bili su standardno sporni i neuvjerljivi:
'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra’. Iz moje vi¬
zure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije poku¬
šavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se,
zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuš¬
ka, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mis¬
lim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo uma¬
njena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći
da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova
razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne.
Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo da¬
vanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao
usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao ka¬
men sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek
koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjes¬
tan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz
toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek«.

»Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv
politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šu¬
šak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđ¬
mana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se - od¬
nosno, vratiti se - nama«, veli Mesić. Taj Manolićev javni
pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj stra¬
ni nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što ni¬
kakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vla-
dajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od
svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezul¬
tirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U
Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-
ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko ods¬
tranjenje čovjeka koji je nekoć bio najbliži Tuđmanov su¬
radnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i parti¬
jski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet
da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio
drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih
glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Ma-

nolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj
maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno
okončana, Sušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom
od svojih tjelohranitelja: »Neka akcija u Saboru krene«! Bio
je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja pot¬
pisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Župa¬
nijskog doma.

Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s pred¬
sjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Me-
sić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako
odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži
u HDZ-u i vrhu državne vlasti.

»Stipe, u čemu je problem?«, pitao ga je praveći se ne-
vještim.

»Problem je u tome što me izbacivanje Manolića pod¬
sjeća na komunističke čistke«, odgovorio je Mesić. »Ja sam
se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je
demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se za¬
lagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da
zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću
da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog
Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.«

»Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene
neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vod¬
stvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih
obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše,
ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez
tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.«

»Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj«, kazao
je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.

»Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmis¬
li i javi mi se.«

Stipe Mesić više mu se nije javio. Danas taj razlaz ne
pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo
se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se ni-

je ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama.
»Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema
mom odlasku«, sjeća se Mesić, »jer je vidio s kim ostaje: s
Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem...
Uostalom, često je znao kazati: ’Bože moj, s kim sam ja
stvorio Hrvatsku’! Franjo Tuđman bio je interesantan čo¬
vjek. Imao je neke sjajne ideje. Recimo, bio je u pravu kad
je tvrdio da će nas svijet ozbiljno doživjeti tek kad se nar¬
od na referendumu izjasni za samostalnu Hrvatsku, dok
sam ja govorio da su izbori dovoljni i da su građani — ma¬
sovno glasajući za HDZ — pokazali koju opciju podrža¬
vaju. No, njegov fatalni problem bila je impresioniranost
Slobodanom Miloševićem, te opsjednutost poviješću i tzv.
povijesnim silnicama.« »Tuđman je do zadnjeg časa poku¬
šao da nas zadrži«, priča Josip Manolić, »jer mu je valjda po¬
stalo jasno da našim odlaskom gubi kontinuitet one izvorne
HDZ-ove politike i da bez nas u HDZ-ujaobjedu defini¬
tivno odnose nacističke snage na čelu sa Šuškom. A Tuđ¬
man nikad nije bio nacist: bio je hrvatski nacionalist i pa¬
triot, ali je uvijek bio protiv fašizma i nacizma u našim re¬
dovima. Pokušao nas je, dakle, spriječiti u odlasku iz HDZ-
a, ali već je bilo kasno, jer smo bili donijeli odluku da ide¬
mo na formiranje nove stranke.«

»U proljeće 1994. često se moglo vidjeti Mesića i Ma-
nolića kako šetaju po Markovu trgu i nešto se došaptavaju«,
svjedoči Gordana Simonović, tada saborska izvjestiteljica
zagrebačkog Radija 101. »Znalo se da kuju plan pobune u
HDZ-u i sve su oči tada bile uprte u njih. Oni su, pak,
vjerojatno znali da ih se prisluškuje i da su im saborski
uredi ozvučeni, pa su one najpovjerljivije stvari dogovarali
na otvorenom.« Heni Erceg i Davor Butković, koji su tih
dana za svoje listove intervjuirali i jednog i drugog HDZ-
ova raskolnika, prisjećaju se, međutim, da nisu mogli uo¬
čiti ozbiljnije simptome paranoičnosti kod njih dvojice,
pogotovo kod Mesića: ponašali su se sasvim normalno i
nisu se sustezali otvoreno iznositi i najradikalnije ocjene o

Tuđmanu i njegovu režimu. »Sjećam se da sam u to vrije¬
me dolazio na sastanak s Mesićem u jednu gornjogradsku
kavanu i sreli smo pred ulazom: došao je potpuno sam,
bez tjelohranitelja i ikakve pratnje, a tada je bio jedan od
dvojice Tuđmanovih najozbiljnijih protivnika i imao je re¬
alne osnove da strahuje za vlastitu glavu. Zbilja se nije bo¬
jao«, kaže Butković.

Kad se, dakle, dogodio rascjep, Mesić je Manoliću pred¬
ložio da okupe svoje istomišljenike i da — udruženi s opozi¬
cijom - HDZ-u preotmu većinu u parlamentu. Trebalo im
je trinaest glasova, a u jednom su trenutku na svojoj strani
imali čak dvadeset i tri HDZ-ova saborska zastupnika: u
skupini koja je potajno kovala plan pobune protiv Tuđ-
man-Suškove dominacije bili su i Ivica Gaži, tada ministar
poljoprivrede, i Nikica Valentić, ondašnji predsjednik Vla¬
de, i Žarko Domljan, potpredsjednik Sabora... »Da su svi
ti ljudi ostali na našoj strani, kao što su nam u razgovorima
obećavali, imali bismo - zajedno s opozicijom - većinu u
Saboru i imali bismo, zapravo, kohabitaciju: na jednoj bi
strani bio Tuđman, a na drugoj strani Sabor u kojemu bis¬
mo mi imali većinu«, kaže Mesić koji je tada predlagao
ovakav plan: treba pred televizijske kamere dovesti sve one
HDZ-ovce koji su bili protiv Tuđman-Suškove politike i
treba organizirati javno potpisivanje izjava u kojima ti lju¬
di osuđuju ono što se događa u HDZ-u, te pristupaju frak¬
ciji što će u Saboru glasati zajedno s opozicijom i tako vla-
dajućoj stranci izbiti iz ruku jednu od najvažnijih poluga
vlasti. Josip Manolić, međutim, nije bio impresioniran tom
idejom. Tražio je promptno okupljanje tih desetak ljudi
koji su čvrsto bili uz njega i Mesića i zagovarao je hitno
osnivanje Hrvatskih nezavisnih demokrata kojima će se —
tvrdio je - onda priključiti i drugi HDZ-ovi umjerenjaci
što su se tada još kolebali između voljenog vođe i vlastitih
ideala za koje će se ubrzo pokazati da su, uglavnom, ne¬
postojeći. »Kad smo, međutim, napravili stranku, drugi se
nisu priključili, jer je Tuđman zvao jednog po jednog i

Stipe Mesić (prvi zdesna dolje) na radnoj akciji u
Zagrebu u drugoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća.

Predsjednik općine Orahovica,
kraj 60-ih godina prošlog stoljeća.

Susret s Yasserom Arafatom u New Yorku,
4. siječnja 2002. godine.

Na otoku Vangi u srpnju 2004. godine,
(prva desno je predsjednikova supruga Milka)

101

U Bolu na otoku Braču, kolovoz 2004. godine
s unukom Tomom.

105

106

Na »Večeri Ličana« u Zagrebu.

107

U državnoj rezidenciji na Hvaru
s kćeri Sašom i unukom Tomom.

108

U državnoj rezidenciji na Hvaru.

Fotografije su iz Mesićeve privatne arhive, te iz službe¬
ne arhive Ureda predsjednika (Fotografi: Josip KOPI i Ta-
mara POLLAK)

109

tražio je da se pred njim izjasne za koju su opciju. Jednoga
je čak odvojio od ženina odra i morao je doći na izjašnja¬
vanje. Ucjenjivao je ljude različitim stvarima: nekoga sta¬
nom, nekoga plaćom, nekoga prljavštinama koje je imao
u ladici... Unatoč tom velikom pritisku, na kraju nam je
nedostajao samo jedan glas«, kaže Mesić i dodaje: »Sve bi
možda bilo drukčije da je Joža poslušao moje savjete i da
smo još malo sačekali s osnivanjem stranke, jer bismo mož¬
da uspjeli pridobiti sve ili barem većinu onih koji su nam
prethodno pružali podršku. Ali on nije htio čuti za čekan¬
je i počeo mi je govoriti da se bojim i da zbog straha zago¬
varam prolongiranje osnivanja HND-a. Samo da bih nje¬
mu dokazao da se ne bojim, pristao sam na formiranje no¬
ve stranke«. »Na Uskrs 1994. u mome je stanu bio ručak
na kojemu je Mesić rekao da odlazi iz HDZ-a zbog ne¬
slaganja s Tuđmanovom politikom. Tada se razgovaralo i o
osnivanju nove stranke. Na tom ručku dogovoreno je kako
će se zvati nova partija: trebala se zvati Nezavisni demo¬
krati Hrvatske, ali Stipu je netko - ne sjećam se više je li
to bio moj sin ili nećak - upozorio da će kratica biti NDH,
pa je onda ime stranke promijenjeno u Hrvatski nezavisni
demokrati«, pripovijeda Štefanija Balog, koja s Mesićem
prijateljuje od 1976. godine kad se ovaj zaposlio u zagre¬
bačkom Arhitektonskom studiju (AS): gospođa Balog bi¬
la je tada mlada arhitektica u spomenutom birou, a danas
je vlasnica AS-a.

Mesiću je pritom bilo jasno da je osnivanje stranke
unaprijed izgubljena bitka i da je Tuđman toliko jak da će
njegove ucjene i prijetnje biti snažnije i uvjerljivije od krh¬
kog bunta što je tinjao među onim dijelom HDZ-ovaca ko¬
je je hercegovački lobi bio marginalizirao. Manolića, me¬
đutim, ništa od toga nije zanimalo: htio je što prije osno¬
vati stranku da bi isprao gorak okus degažiranja iz vlada-
juće partije i da bi u javnosti stvorio dojam kako nije gu¬
bitnik. Htio je valjda poslati i poruku Franji Tuđmanu da
i bez HDZ-a ostaje živjeti na političkoj sceni. Kasnije će

110

se pokazati da to nije život nego životarenje, bez ikakva re¬
alnog utjecaja na zbivanja i na javnost. »Tada se moralo ići
na formiranje nove stranke, jer je što prije i što radikalnije
trebalo pokazati Tuđmanu kamo ga vode ti ljudi kojima se
okružio. Ta je poruka morala biti snažna«, veli Manolić.

Koncem svibnja 1994. konačno je pokrenuta i smje¬
na Stipe Mesića s predsjedničkog položaja u Saboru. Kako
je za zbacivanje Mesića bilo potrebno sazvati parlamentar¬
nu sjednicu, a kako se sjednica nije mogla sazvati bez od¬
luke predsjednika Sabora, vrhovnik je telefonirao potpred¬
sjedniku Žarku Domljanu, koji je jedno vrijeme figurirao
kao pripadnik Mesić-Manolićeve struje, te mu je naložio da
upriliči sjednicu na kojoj će biti zapečaćena sudbina tadaš¬
njeg prvog čovjeka parlamenta. Ustrašeni Domljan sazvao
je sjednicu za 24. svibnja, premda predsjednik Sabora nije
bio ni odsutan, ni spriječen u obavljanju svoje dužnosti.
»Smijenili su me mimo svih zakona, no procijenio sam da
neće biti koristi od toga da pokrećem spor pred Ustavnim
sudom. Odlučio sam krenuti u političku borbu, pa što mi
Bog dade.« Nakon smjene s predsjedničke funkcije u Sa¬
boru, Mesić je deložiran i iz golemog državnog stana u naj¬
strožem centru Zagreba, u Miškecovu prolazu, u kojega je
uselio 1993. godine. »Zgrada u Ilici, u kojoj moja obitelj
ima stan, izgrađena je 1910. godine i jednostavno je došlo
vrijeme da se promijene sve instalacije i podovi. Stoga sam
1993. rekao Nikici Valentiću, koji je bio predsjednik Vlade,
da bih otišao u neki državni stan, dok se ovaj moj preuređuje.
Odgovorio mi je da nema nikakvih problema, da sam ja
predsjednik Sabora i da će to smjesta biti riješeno. No, oni
su pomislili da meni treba stan sa stanarskim pravom i našli
su jedan takav negdje na Zelenjaku. Kazao sam da meni ne
treba takav stan, nego nešto privremeno gdje ću se smjestiti
dok ne budu gotovi radovi u Ilici. Tako sam dobio taj og¬
romni namješteni stan u Miškecovu prolazu.«

111

Kad je izbila parlamentarna kriza i kad je smijenjen s
pozicije šefa Sabora, režimu je počeo smetati Mesićev bo¬
ravak u rečenom stanu: vrhovništvo je valjda njegovo osta¬
janje u Miškecovu prolazu tumačilo kao manifestiranje sta¬
va da odriče zakonitost smjeni koju je HDZ obavio zahva¬
ljujući Domljanovu strahu od Franje Tuđmana. »Mi smo,
inače, svoje stvari bili preselili u Ilicu, ali namjerno nisam
htio otići iz državnoga stana da ne bih pokazao kako priz¬
najem njihove odluke. Natjerao sam ih da me izbace iz sta¬
na: došlo je pet-šest policajaca koje je poslalo Gradsko po¬
glavarstvo i izbacili su me van. Slično je bilo i sa izbaciva¬
njem iz ureda u Saboru, gdje su, također, poslali stražu da
me deložira.«

Mesić se tada ponovno našao u svome stanu u Ilici:
bez tjelohranitelja, vozača, kabineta i žurnalističkog intere¬
sa, ali s nadom da upravo započinje novo poglavlje njegove
političke karijere. »Stipe Mesić tada nije imao puno pri¬
jatelja«, kaže Štefanija Balog, »i zacijelo mu nije bilo lako,
ali trudio se da se na njemu ne vidi koliko mu je teško. Bio
je posvećen svojim ciljevima i nije htio izdati sebe, pa mu
je vjerojatno i to davalo snagu da izdrži tokom tih teških
vremena. Uza se je imao nekolicinu nas, bliskih prijatelja,
koji smo ga uvijek i u svemu podržavali. No, naša podrška
ne bi značila puno da je on prestao vjerovati u sebe, a to
se nije dogodilo ni u jednom trenutku.«

112

3 .

»NE RUKUJEM SE
SA ZLOČINCIMA«

Detronizirani drugi čovjek u vlasti — nesuđeni »princ-pri-
jestolonasljednik«, kako je Mesića u prvoj polovici devede¬
setih znao nazivati Vladimir Seks, njegov bivši prijatelj ko¬
ji je oduvijek bio ljubomoran na Mesićevu tadašnju blis¬
kost s Tuđmanom - odlučio se za borbu, a ne za lagodno
javno odumiranje zato što je bio politički tašt, s tim da ni
danas nije bitno drukčiji. Smatrao je da se njegov dotadaš¬
nji ulog u politiku može kapitalizirati bolje nego tako da pri¬
hvati Tuđmanovu ponudu i otisne se u diplomatsku ano¬
nimnost. Sto je u tom času, zapravo, bio Mesićev politički
kapital? Dvije stvari: relativno prvoborački status u Hrvat¬
skoj demokratskoj zajednici i značajan doprinos stvaranju
te partije-pokreta, a zatim i aktivno učešće u raspadu Ju¬
goslavije, odnosno u hrvatskom osamostaljenju. Obje su
ove aktivnosti - pogotovo ova druga - Mesiću donijele i po¬
priličnu javnu popularnost, pa je i to bilo bitnim dijelom
onoga što on naziva vlastitim političkim kapitalom. Godi¬
ne 1994., kad je otišao iz HDZ-a i otisnuo se na političku
i javnu marginu, činilo se da je zaigrao na pogrešnu kartu i
da je pokušaj oplođivanja onog kapitala što ga je imao za¬
vršio bankrotom. Tek šest-sedam godina kasnije postat će
jasno da se radilo o nešto dugoročnijem ulaganju u vlastitu
političku budućnost: Mesić danas tvrdi da je znao kako će

113

mu se jednog dana vratiti sve ono pozitivno što je činio to¬
kom petogodišnjeg sudjelovanja u vrhu HDZ-a i države,
jednako kao što će reći da nikad nije prestao vjerovati da
je ispravno postupio kad je napustio Tuđmana i zaputio se
u neizvjesnost života u opoziciji.

»Mesiću sam još 1993. rekao da će postati predsjed¬
nikom države i zaista sam vjerovao u to. Čini mi se da je i
on vjerovao da će biti tako«, kaže Tomislav Karamarko ko¬
ji je svog kasnijeg šefa i prijatelja upoznao potkraj 1989.
kad su zajednički osnivali HDZ u Zagrebu: direktor Ar¬
hitektonskog studija bio je od kasne jeseni 1989. glavni
Tuđmanov čovjek za skupljanje članstva u glavnom gradu,
dok je Karamarko mobilizirao ljude za HDZ na Peščenici,
istočnom predgrađu Zagreba što je, uglavnom, naseljeno
radničkom populacijom i svakovrsnim doseljenicima. »Vri¬
jeme osnivanja HDZ-a bilo je jedno lijepo i romantično
vrijeme, barem sam ga ja tako doživio«, nastavlja Karamar¬
ko, »vladao je veliki zanos i entuzijazam, jedan u drugome
gledali smo prijatelje, bili smo jedinstveni, mislili smo da
svi imamo istu ideju, a ta ideja bila je stvaranje samostalne
države. Znali smo da sudjelujemo u stvaranju povijesti. Me-
sić je u to vrijeme bio operativac, sam je išao okolo, organi¬
zirao je ljude i mislim da se u tome dobro snalazio. Ništa
mu nije bilo teško, ali tada nikome ništa nije bilo teško.«

Stipe Mesić nije, međutim, bio izravno uključen u one
konspirativne aktivnosti nacionalno svjesne i demokratski
orijentirane »hrvatske inteligencije« što se koncem 1988.
i početkom 1989. počela poluilegalno okupljati po metropo¬
litanskim salonima, kavanama, krčmama, skrivenim viken¬
dicama i gradskim perivojima, e kako bi kovala planove o
formiranju različitih inicijativa, foruma, stranaka i pokre¬
ta koji su trebali razrušiti monolitnost tadašnje političke
scene kojom je dominirala Komunistička partija. Junaci
tog vremena — koje ne bilježi puno herojskih momenata,
ali zato pamti bezbroj sukoba među uglednim nositeljima

114

nabildanih taština - bili su Franjo Tuđman, Slavko Gold-
stein, Zvonimir Lerotić, Marko i Vladimir Veselica, Vlado
Gotovac, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Hrvoje So-
šić, Dražen Budiša, Drago Stipac... Dok su svi ti ljudi -
koji su se ubrzo podijelili u dvije suprotstavljene grupe, da
bi se onda te dvije grupe opet raspadale unutar sebe — pro¬
vodili besane noći pišući programske deklaracije budućih
stranaka i snujući o samima sebi kao o liderima predstoje¬
će nacionalne revolucije koja samo što nije započela, Stipe
je Mesić stajao kod Charlieja u Gajevoj ulici, ispijao je svo¬
je kave i - pogledavajući prema Savki Dabčević-Kučar i
Miki Tripalu - osluškivao glasove što su tih mjeseci stru¬
jali po gradu i govorili o burnim danima koji slijede. Ante
Karić, Ličanin iz Perušića koji je godinama živio u Zagre¬
bu i koji je slovio za vazda dobro obaviještena čovjeka koji
voli i materijalno pomagati onima koji su se borili za »hr¬
vatsku stvar«, bio je glavni Mesićev informator o gibanjima
u velegradskom političkom podzemlju: Karić je održavao
veze sa svim opozicijskim frakcijama što su se upravo po¬
rađale, ali je - kao promućuran čovo, doduše, manjkava ob¬
razovanja - ubrzo shvatio da je među svom tom zanesenom
svitom, što se skupljala s koca i konopca, Franjo Tuđman,
ipak, persona s najozbiljnijim i najkonkretnijim namjera¬
ma. Pa se Karić tako našao i na sjednici Inicijativnog kru¬
ga FIDZ-a što je održana 28. veljače 1989. u prostorijama
Društva književnika na Trgu bana Jelačića koji se onda još
zvao Trgom Republike.

»Nakon te sjednice Inicijativnog kruga, uslijedili su
tjedni i mjeseci podzemnih ratova za mjesto predsjednika
HDZ-a, a glavni su konkurenti bili Franjo Tuđman i Marko
Veselica«, priča Karić. »Stvar je kulminirala 11. lipnja 1989.
kad je održana sjednica Inicijativnog kruga u hotelu Panorama
na Trešnjevci. Tuđman je, naime, predsjedavao tom sjed¬
nicom, ali se pojavila grupa koja je tamo došla s jasnom
namjerom da ga smijeni, a u toj su grupi bili Marko i Vlado
Veselica, Slobodan Praljak, Hrvoje Sošić, Ivan Gabelica...

115

Bili su glasni, bezobrazni i tražili su sukob. Tuđman je u
jednom trenutku prekinuo sjednicu i došao je do mene.
Stajao sam u kutu i pušio. 'Ante, ja ću se ubiti, ovo nema
nikakvog smisla’, rekao mi je. Pitao sam ga zašto se toliko
iznervirao, a on mi je odgovorio: ’Pa, tko može s ovim luđa¬
cima stvoriti Hrvatsku, vidiš li ti što oni rade i što govo¬
re!?’. Malo sam ga umirio i taj je sastanak nekako završen,
ali ništa nije bilo riješeno, pa je iduća sjednica zakazana za
17. lipnja, također, u Panorami .«

Tog subotnjeg jutra, 17. lipnja, pred Panoramom se
okupilo dvjestotinjak ljudi odjevenih u misna odijela, ali
najveći broj njih nije imao blagog pojma da je prethodne
noći — u uskom krugu Tuđmanovih pouzdanika — skovan
plan da se zbog (stvarne ili naručene?), policijske zabrane
skupa u Panorami probrane primjerke HDZ-ova prvobo¬
račkoga cvijeća obavijesti o promjeni lokacije i da se na toj
novoj adresi - igralištu NK Borac na Jarunu - ražalovanog
generala JNA u miru i tišini jednom za svagda izabere na če¬
lo HDZ-a. Ante Karić bio je među onima koji su bili upu¬
ćeni u detalje prijevare koja se, po svemu sudeći, rodila u
glavi Josipa Manolića. »Bio sam zadužen da neke ljude oba¬
vijestim da se sjednica, zapravo, održava na Jarunu, te da
neke od njih dovedem tamo«, sjeća se Karić, »a među oni¬
ma koji su pozvani na Jarun prednjačila je slavonska skupi¬
na na čelu s Ivanom Vekićem. Sjednica je trajala oko pola
sata i Tuđman je izabran za predsjednika. Prijedlog da Tuđ¬
man bude predsjednik HDZ-a iznio je Branimir Glavaš i
velika se većina složila. Dok se sve to odvijalo, Stipe Mesić
čekao me je kod Charlieja. Kad sam došao tamo, rekao sam
mu da je Tuđman izabran i da iste večeri putuje u Kanadu.
Ova grupa koja ga je pokušala smijeniti, i koja je ostala kod
Panorame, nakon toga je totalno poludjela: galamili su, op¬
tuživali, psovali, prijetili... Kasnije su osnovali Hrvatsku
demokratsku stranku. Inače, ja sam Stipi savjetovao da se
neko vrijeme drži po strani i da djeluje iz drugog plana, jer

116

je on, ipak, bio u zatvoru i u slučaju da se nešto dogodi on
bi bio više na udaru nego ja ili neki koji nisu bili suđeni.«

»Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno
postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža
Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao
mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim«, kaže Mesić i
nastavlja: »Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan
i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug
koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kon¬
trolom značilo bi da se stranka vodi u europskom pravcu.
Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam
da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi po¬
moći: recimo, Sime Balen, nekadašnji tajnik ZAVNOH-a,
Joža Boljkovac, partizanski borac od 1941., Franjo Tuđman,
borac od 1941., Joža Manolić, borac od 1941. godine... An¬
tifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da
neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o
hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma.« Mesić bi bio
sretniji da su se tada, zadnjih mjeseci osamdesetih godina,
Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo aktivnije uključili u
političke procese, jer je bio puno bliže tom liderskom dvojcu
iz 1971., nego generalu Tuđmanu, no njih dvoje uporno su
šutjeli i meditirali ne dajući puno glasova od sebe. »Miko
Tripalo imao je u to vrijeme neusporedivo veću karizmu od
Franje Tuđmana, ali je Tuđman bio lukaviji, te je prepoznao
i iskoristio nacionalni naboj što je tada postojao u ljudima.
Miko se valjda nije usudio učiniti ono što je učinio Tuđ¬
man«, kaže Ante Karić. »Mnogi od nas očekivali su da će
upravo Savka i Tripalo ponijeti nacionalni barjak koncem
osamdesetih i početkom devedesetih”, prisjeća se Manolić,
»ali to se nije dogodilo. Po meni, razlog tome ležao je u po¬
priličnoj istrošenosti ljudi iz 1971., ponajprije, Savke i Mike:
kao da nisu imali snage da u novim okolnostima stanu na
čelo naroda s idealima iz ’71. godine. Savka je, čini mi se, bi¬
la opterećena tim negativnim ’proljećarskim’ iskustvom i to

117

ju je sputavalo, dok je Tripalo tada bio prebolio jednu
tešku bolest i to je bio njegov hendikep.«

Vrijeme je letjelo brzo i nije bilo mjesta za kalkulira¬
nje i meditiranje, pogotovo za one koji su — a Mesić je bio
jedan od takvih — slutili da je prevratničko doba idealno za
politički uzlet kojemu su oduvijek težili. Bilo je tada jasno
da Jugoslaviji nema spasa, a isto je tako bilo jasno da se u
Srbiji zahuktava agresivna velikodržavna mašina na čelu sa
Slobodanom Miloševićem koji je već tada slao otvorene
prijetnje svima koji su pokazivali bilo kakve naznake ot¬
pora njegovoj viziji budućih odnosa u Jugoslaviji. »Iz Srbi¬
je su dolazile ozbiljne prijetnje i trebalo se brzo organizirati.
Prijetili su srbijanski mitingaši koji su se spremali za pohod
na Ljubljanu, s planom da u Zagrebu tek otresu čizme’ i
tako se obračunaju s težnjama za hrvatskom samostalnoš¬
ću. To je, naravno, pogodovalo bujanju HDZ-a, jer sve one
snage što su išle na demokratsko uvjeravanje i smirivanje si¬
tuacije nisu mogle dobiti veću podršku u javnosti. HDZ je
na Miloševiću i njegovim prijetnjama izuzetno jačao. Vi¬
dio sam da u redovima HDZ-a ima galame i buke, ali sma¬
trao sam to odgovorom na galamu i buku što je dolazila s
druge strane. Nisam vidio da tadašnja komunistička vlast
išta poduzima: oni jesu bili protiv Miloševića, ali nisu po¬
duzimali ništa da se organizira nekakav otpor. Naravno,
htio sam da se Savka i Miko, te druge karizmatične osobe
iz 1971., kojima sam vjerovao, uključe u demokratske proce¬
se, ali oni nisu pokazivali jasne znakove da se žele uključiti
i aktivirati. Razlog tome bio je, ponajprije, njihov animo¬
zitet prema Franji Tuđmanu«, kaže Mesić. Nadovezuje se
Ante Karić: »Tripalo mi je jednom rekao da dok je god
Tuđman živ i dok je na čelu države neće biti sreće za hrvats¬
ki narod. Kazao mi je da ga zna dugi niz godina i da s njim
nikad ne može biti na istoj strani. Njih su se dvojica, ko¬
liko je meni poznato, najviše razilazili na pitanju Bošnjaka,
jer je Tuđman bio sklon da sve Bošnjake smatra Hrvatima,
dok je Tripalo takve stavove smatrao glupima i štetnima«.

118

U jesen 1989. Mesić se s Tuđmanom sastao u zagre¬
bačkoj Gradskoj kavani i tada je, nakon kraćeg razgovora
o HDZ-ovu programu i ciljevima, prihvatio ponudu da se
uhvati formiranja HDZ-ove podružnice u glavnome gradu.
Šef HDZ-a Mesića je tom prilikom priupitao bi li otišao
gospođi Dabčević-Kučar i gospodinu Tripalu da ispita ka¬
kvo je njihovo trenutačno političko raspoloženje i imaju li
volje uključiti se u demokratske procese koji su započeli:
konkretnije, imaju li volje pridružiti se njegovoj, Tuđmano-
voj partiji. I Mesić je zaista hodočastio do istaknutih »mas-
pokovaca« i prenio im je glasove Franje Tuđmana — čak ih
je i nagovarao na pristupanje HDZ-u - no oni nisu htjeli
ni čuti za to. »Savka i Miko nikako nisu htjeli s Tuđmanom,
jer su ga dobro znali otprije i govorili su da je previše tvrd
i autoritaran, te da se s njime ne može surađivati, nego bi ga
se moralo slušati.« Karić, pak, pripovijeda kako je Tuđman
njega i Mesića - koji mjesec prije prvih višestranačkih iz¬
bora - još jednom spremio k Savki Dabčević-Kučar s na¬
putkom da joj prenesu kako joj šef HDZ-a nudi mjesto
predsjednice Sabora u budućoj hrvatskoj vlasti, te s dodat¬
kom da je to njegova posljednja ponuda njoj, »hrvatskoj
ruži«. »Stipe joj je prenio sve kako je Tuđman rekao. ’Ako
ću ja biti predsjednica Sabora, što će biti Franjo?’, pitala je
Savka kad je čula najnoviju Tuđmanovu ponudu, a Stipe
joj je rekao da će on, naravno, biti predsjednik države. Ona
nam je tada demonstrativno pokazala ’bosanski grb’ i rekla
nam da je to njezin odgovor Franji i da mu ga obavezno
prenesemo. Savka je nevjerojatno tašta osoba i valjda je mis¬
lila da će se nju na koljenima moliti da se uključi i da po¬
vede hrvatski narod. Osim toga, ona je tada jako kalkuli¬
rala i procjenjivala je što će se dogoditi, a isto tako, jasno
je davala do znanja da misli kako Tuđman, Mesić i svi os¬
tali nisu njezin politički kalibar.«

Nacionalno zaneseni Mesić, pun entuzijazma i volje
da pomogne pokretu koji je hvatao zamah, ozbiljno je pri¬
onuo skupljanju ljudi za zagrebačku Gradsku organizaciju

119

HDZ-a, ali je odmah počeo nailaziti na probleme pri vr¬
bovanju viđenijih ljudi i intelektualaca. »Intelektualci su se
zaista teško uključivali. Ne samo u Zagrebu, nego i u Lici i
Slavoniji, gdje smo Mesić i ja često boravili, te obilazili na¬
stavnike, učitelje, veterinare, liječnike... Teško su pristajali
da se pridruže HDZ-u, premda je tada bilo evidentno da
su komunizam i Jugoslavija stvar prošlosti«, priča Karić
kojega je Mesić bio poslao da razgovara s Vicom Vukojevi-
ćem oko ulaska u Tuđmanovu stranku. »Znao sam da je
Vukojević svojevremeno bio u emigraciji, pa sam mislio da
bi se relativno lako mogao uključiti. Karića sam poslao k nje¬
mu prije službenog osnivanja Gradske organizacije HDZ-a,
dakle, prije skupa koji je 24. prosinca 1989. održan na Eko¬
nomskom fakultetu«, kazuje Mesić. »Vukojević je pitao Ka¬
rića koliko nas ima u HDZ-u, a kad mu je Karić odgovorio
da nas je nekoliko stotina, Viče mu je kazao: ’Kad vas bu¬
de petsto, ja ću biti petsto i prvi’. Kad je broj članova pre¬
šao petsto, opet sam poslao Karića k Vukojeviću i on se ta¬
da doista uključio. Ja sam, znači, kriv za Vukojevića koji je
ubrzo postao tajnikom zagrebačkog HDZ-a. Inače, imam s
njim zgodno iskustvo i od ranije: natjecao sam se, naime,
koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih za pravni¬
ka u poduzeću Novogradnja i odbijen sam, jer nisam imao
odgovarajuće moralno-političke kvalitete, a primljen je ’drug
Viče Vukojević koji ima sve moralno-političke kvalitete i
zadovoljava sve formalne uvjete’. Pa sam se kasnije, recimo,
javio za pravnika u Croatia osiguranju i također sam odbi¬
jen zbog loših moralno-političkih karakteristika, a prim¬
ljen je ’drug Bosiljko Mišetić koji ima sve kvalitete’, pa je
čak bio i partijski sekretar u toj firmi. Poslije su oni ispali
velikim Hrvatima, a ja sam proglašen nacionalnim izdajni¬
kom.« Tomislav Karamarko sjeća se Mesićeva držanja na po¬
četku 1990. kad je HDZ — skupa sa Srpskim pokretom
obnove - proglašen ekstremnom neprijateljskom organi¬
zacijom i kad je prijetila opasnost da vojska preuzme vlast
i da svi istaknutiji HDZ-ovci budu pohapšeni. »Držao se

120

hrabro, ulijevao je povjerenje i bio je miran i staložen. Ni¬
je dopuštao da nas uhvati panika«, kaže Karamarko.

Pošto se dokazao u formiranju HDZ-a u Zagrebu, Tuđ¬
man je Mesića u veljači 1990. postavio na mjesto glavnog
tajnika stranke, te mu je - uz Josipa Manolića i Pericu Ju-
rića — povjerio organizaciju Prvog općeg sabora HDZ-a ko¬
ji je održan u prepunoj dvorani »Lisinski«. Mesić se tada su¬
očio s bezbrojnim faks-porukama različitih hrvatskih klu¬
bova i udruga iz cijeloga svijeta koji su se interesirali mogu
li doći na HDZ-ov sabor: vrh stranke donio je odluku da
mogu doći svi koji nisu na popisu traženih ratnih zločina¬
ca i kojima nije zabranjeno političko djelovanje. »Otišao sam
do ondašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske
Vilima Mulca i rekao mu što spremamo i što se događa«,
pripovijeda Mesić. »Tražio sam od njega da nam pomogne
i da nam ustupi ljude koji će osiguravati taj skup, jer smo
znali da dolaze razne grupe za koje je teško bilo predvidjeti
što spremaju, a nama je bilo u interesu da sve prođe bez
problema i provokacija. Mule je rekao da će sve biti u redu
ako dolaze ljudi koji nisu na popisu ratnih zločinaca, ali
postavilo se pitanje što ćemo ako se pojave osobe koje nisu
na spisku ratnih zločinaca, ali ih pravosuđe goni zbog nek¬
ih drugih krivičnih djela. Tada smo se dogovorili da takvi
dobiju trodnevno pravo prolaza, odnosno da u Zagrebu mo¬
gu boraviti tri dana u tranzitu. Moram reći da je bilo i tak¬
vih, pa su oni policiji već na aerodromu davali izjave i po¬
slije toga su normalno ulazili u zemlju s obavezom da na¬
kon tri dana odu tamo otkud su došli. Upravo su ti ljudi
užarili atmosferu na Prvom općem saboru. Cak se i Antun
Vrdoljak uplašio te atmosfere, ljudi i pjesama, pa je sa svo¬
jim strahovima upoznao Savku Dabčević-Kučar. Ona mu je
rekla da bi svoje prisustvo u ’Lisinskom’ mogao amortizi¬
rati tako da se pridruži njezinoj Koaliciji narodnog spo¬
razuma i on je to zaista i učinio da bi osigurao zaleđinu. Na¬
ravno, kad je HDZ pobijedio na izborima, smjesta nam se

121

priključio i postao je vatreniji tuđmanovac od svih koji su
bili u ’Lisinskom’.«

Prije prvih izbora Tuđmanu je, inače, došla grupa do¬
sta radikalnih Hrvata iz Kanade i Amerike koji su inzisti-
rali da HDZ potpiše pakt s Koalicijom narodnog sporazu¬
ma o zajedničkom izlasku na izbore, jer su smatrali da je
to jedini način da se osigura pobjeda nad tada vladajućim
komunistima. Tuđman nije htio ni čuti za takve ideje. Vrh
HDZ-a imao je dosta dobar pregled situacije u čitavoj
zemlji i bio je uvjeren da mogu samostalno pobijediti. »Do¬
bar broj tih ljudi iz emigracije nije vjerovao u naše procjene
i prije izbora su se vratili onamo otkud su i došli. Ostao
je manji broj njih, a među njima su bili Ante Beljo, Gojko
Sušak i još neki koji su vjerovali da HDZ može samostal¬
no pobijediti, ali se, ipak, nisu htjeli direktnije uključiti u
izbore i kampanju: nisu bili kandidati na listama i nisu se
željeli javno eksponirati. Htjeli su biti sive eminencije. Tek
kad je HDZ pobijedio na izborima, ti su se ljudi počeli gu¬
rati u prvi plan i počeli su stiskati krug oko Tuđmana, a
našoj se Antifašističkoj’ skupini polako počeo smanjivati
manevarski prostor i utjecaj. Sime Balen prvi je shvatio o
čemu se tu radi i otišao je, a mi smo postupno odstranji¬
vani ili smo odlazili u godinama što su došle kasnije.« Izu¬
zev činjenice da je Tuđman pogodio tadašnje nacionalisti¬
čko raspoloženje naroda i da je ponudio najozbiljniju viz¬
iju otpora prijetnjama što su stizale iz Srbije, dobar dio us¬
pjeha na izborima HDZ, po Mesiću, duguje golemim fi¬
nancijskim sredstvima kojima je ta partija raspolagala, a
koja su stizala iz iseljeništva. »Novci su manje-više dolazili
svakodnevno, u manjim sumama ili u vrlo velikim iznosi¬
ma. Sto se tiče novaca, to je bio čisti komunizam: u HDZ-
u je, naime, tada bilo novaca prema potrebama, odnosno
bilo ga je koliko je god trebalo. Tuđman bi svaku večer po¬
kupio one veće iznose koji su dolazili u vidu čekova, a ma¬
nje svote ostajale su po torbama«, veli tadašnji glavni tajnik
HDZ-a i ponavlja priču o torbi punoj novaca koja je na-

122

vodno ukradena Stjepanu Tuđmanu i Milanu Kovaču na
zagrebačkom aerodromu. Mesić je o krađi odmah htio oba¬
vijestiti policiju, ali je na to žestoko reagirao Franjo Tuđ¬
man rekavši mu da zaboravi policiju. »Ako prijavimo poli¬
ciji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će
doći drugi novac i nema nikakvih problema«, kazao je pred¬
sjednik stranke, pa se nikad nije saznalo što se uistinu dogo¬
dilo s torbom ispunjenom parama. »Znam da su Kovač i
Stjepan Tuđman najavili da će me tužiti zbog toga što sam
iznio tu priču i neka samo izvole. Znam što se dogodilo i
znam što mi je šef stranke tada rekao. Mogu tužiti koliko
god hoće, ali bi im bilo pametnije da kažu gdje je nestao
onaj novac«, veli Mesić.

* * *

Poslije izborne pobjede u travnju 1990. glavešine Hrvatske
demokratske zajednice ugnijezdile su se u prostranoj vili na
Becićevim stubama, u blizini Gupčeve zvijezde. Prema svje¬
dočenjima onih što su tih dana zalazili u HDZ-ovo sjedište,
u kojemu su se užurbano dijelile državne dužnosti, auto¬
ritet Franje Tuđmana osjećao se u svakoj prostoriji tog po¬
malo kičastog zdanja, ali je pokretački duh i praktični gaz¬
da na Becićevim stubama neosporno bio Josip Manolić: on
je sve konce držao u svojim rukama i iza većine tadašnjih
kadrovskih rješenja stajao je taj bivši upravitelj komunis¬
tičkih zatvora, dok se Tuđman više bavio osmišljavanjem
vlastite povijesne misije u nadolazećim mjesecima i godi¬
nama. »Nakon što smo osvojili vlast, počeli su prvi ozbiljniji
dogovori u vrhu stranke oko podjele funkcija. I mogu reći da
se Mesić tada nametnuo kao praktično jedini kandidat za
mjesto predsjednika Vlade. U tome smo se slagali i Tuđman
i ja«, kaže Manolić. Mesić se, međutim, na premijerskom po¬
ložaju zadržao nepuna tri mjeseca, jer mu je Manolić kon¬
cem kolovoza 1990. namijenio dužnost člana Predsjedništva
SFRJ, točnije potpredsjednika jugoslavenskog Predsjedniš¬
tva: vrh novoformirane vlasti odlučio je s tog mjesta povući

123

Stipu Šuvara, pošto je procijenjeno da dotični nije Hrvat u
onoj mjeri koju je tada priželjkivao i zahtijevao HDZ. Tuđ-
manova je ideja, zapravo, bila da Suvara zamijeni Manolić,
no ovaj je vješto izbjegao odlazak u Beograd. »Rekao sam
Tuđmanu da mi se s obzirom na godine i s obzirom na pu¬
tovanja baš i ne ide u Beograd, pa je tako izbor pao na Me-
sića. On je bio dovoljno mlad, ali i dovoljno politički for¬
miran da se prihvati tog posla. Vjerovali smo da će dosljed¬
no zastupati hrvatske interese u Beogradu i to se, na kraju,
pokazalo ispravnim«, veli Manolić, dok Ante Karić nudi po¬
nešto drukčiju pozadinu Manolićeva inzistiranja da netko
drugi umjesto njega ode u Beograd: »Manolić se, prije sve¬
ga, bojao boravka u Beogradu, a nije se htio odreći ni svog
golemog utjecaja na Tuđmana i na sve što se tada zbivalo u
Hrvatskoj. Znao je da mora biti u Zagrebu, uz Tuđmana, ako
želi ostati onako moćan kao što je tada bio«.

Početkom rujna 1990., otprilike dva tjedna nakon što
su kninski Srbi - postavljanjem balvana na ceste - najavi¬
li svoju pobunu protiv novoizabrane hrvatske vlasti, Mesić
je bio spreman na odlazak u Beograd, ali je službenu potvr¬
du svog statusa u Predsjedništvu Jugoslavije čekao sve do
sredine listopada. »Da bih mogao legalizirati svoj status,
morala me je potvrditi Savezna skupština u Beogradu, ko¬
ja je činjenicu mog ulaska u Predsjedništvo SFRJ, praktič¬
no, samo trebala primiti na znanje i potvrditi ju. No, da
bi skupština to primila na znanje, trebala se sastati, a do¬
govor u srpskom rukovodstvu bio je da se skupština, jed¬
nostavno, ne saziva i da se tako opstruira moj ulazak u Pred¬
sjedništvo. I skupština zaista uporno nije sazivana, pa nisam
mogao preuzeti funkciju na koju me je imenovao hrvatski
parlament. Izmišljani su različiti izgovori kako se skupštin¬
ski poslanici ne bi okupili... Na koncu, 19. listopada 1990.
Savezna se skupština, ipak, sastala i potvrđen sam za člana Pred¬
sjedništva, odnosno za potpredsjednika Jugoslavije.« Mesić se
u Beogradu nastanio u tzv. hrvatskoj kući u Užičkoj ulici,
ali pošto su mu ubrzo počele stizati prijetnje, sve je češće

124

u saveznu prijestolnicu odlazio samo na sjednice vrha dr¬
žave. Njegova supruga nije se selila u Beograd i zapravo ga
je svega nekoliko puta posjetila dok je bio član najvišeg po¬
litičkog tijela u raspadajućoj Jugoslaviji.

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u
prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpsko-armij-
skim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih for¬
macija što su tada - koncem 1990. - uvelike stasavale pod
okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. »Sve što je ra¬
dio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav
Jović — skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine
i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića - može
se sažeti u sljedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvan¬
rednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija
dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hr¬
vatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta is¬
tog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat
za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se
armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje među sukob¬
ljenim stranama — točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj
armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišlje¬
ne Velike Srbije — u Hrvatskoj je zaredala serija incidena¬
ta na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo«,
prića Mesić, »a za organiziranje tih provokacija bio je zadu¬
žen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kon-
traobavještajne službe JNA (KOS), koji se - čudnom igrom
slučaja — u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje
su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom
igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji
lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić,
koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slo-
bodanom Miloševićem.« Paralelno s Babićevim dolascima
u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijelje¬
njem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihovi lokalne vođe
nadmeno izjavljivali kako će oni imati svoju državu i kako
im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj

125

Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva po¬
ruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad
živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pra¬
vo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Ju¬
goslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome
mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. »Miloše-
vić je varao i svijet i Srbe«, kaže Mesić, »jer je međunarodnu
zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je
računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je,
u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka
i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećava¬
jući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo
nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi
predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavl¬
jenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki nar¬
od mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, la¬
gao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da
prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jas¬
no da njega uopće ne zanima Jugoslavija - otvoreno je
poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke drža¬
ve - nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije ko¬
ju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poti¬
cao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom
1991. postala totalno srpska.«

Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslaven¬
skog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio do¬
nošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao mi¬
nistar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke
da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u
to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugosla¬
venske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima
da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učes¬
talo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivno¬
stima ravna general Martin Spegelj, nekadašnji komandant
Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane.
Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u sa-

126

veznom Predsjedništvu, jer Bogić Bogićević, predstavnik
Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicija¬
tivu. Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formaci¬
je u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju
oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju
»ilegalne oružane formacije«. Tako je uslijedilo desetodnev-
no nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila
da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritori¬
ju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast
u Zagrebu. »Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor
narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG
je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Mi¬
nistarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da sva¬
ka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u po¬
gledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustro¬
javati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da
se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaran¬
ja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjed¬
ništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje
JNA, budući da je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč
nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Pred¬
sjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao po¬
dršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tu-
purkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića
Bogićevića.«

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševi-
ćevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te
sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u
zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj
i da uhapsi Martina Spegelja, ministra obrane, i Josipa Bolj-
kovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjedni¬
ca u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj
bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale
naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje »legalnog
vojnog udara«. Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna
opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u

127

osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar ob¬
rane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosansko-
hercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao
uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog
dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nasta¬
vak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna
emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beo¬
gradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno
snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je po¬
kazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oruž¬
ja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima
JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to ćetrde-
setpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je
proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj
vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije
dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj
glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje
republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bi¬
jesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio
otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjed¬
nik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na
Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hr¬
vatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka
1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Pred¬
sjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju
paravojnih formacija.

»Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo
nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA«, prisjeća se Me-
sić, »koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio
sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bi¬
lo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad
smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i od¬
mah sam ga upitao jesam li uhapšen.«

128

»Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila neš¬
to suprotno Ustavu«, ljutito mu je odvratio savezni mini¬
star obrane.

»Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam«, pokušao se na¬
šaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklo¬
nište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. »Bilo je
užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno
upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi
nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića
Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam in¬
formaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s
generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srp¬
ski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu us¬
pjeli.« Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja
mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pri¬
padala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kos-
dću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapumchiji s Kosova. Mesić i
Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil
Tupurkovski. »To što su predlagali Jović i Kadijević bio je,
zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasa¬
lo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preu¬
zela situaciju u svoje ruke«, kaže Tupurkovski. Ključan je,
dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići
ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

»Ne mogu i neću glasati«, na koncu je rekao.

»Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!«, bi¬
jesno ga je pitao Jović.

»Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bo¬
sanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za inte¬
rese Bosne i Hercegovine«, odgovorio mu je on.

»JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi
se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo,
mi ćemo obaviti svoj posao«, zaprijetio je zatim general
Kadijević.

129

»Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski
rat«, dobacio mu je Mesić.

»Više neću plesati kako vi svirate«, rekao je Kadijević
i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još
je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođe¬
njem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav
Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavi¬
je i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države.
»Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose raz¬
bijanju zemlje«, objavio je on, a za njegovim su se primjerom
poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana pro¬
glas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armi¬
je: »Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što
se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmje¬
renih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i gra¬
đanskog rata«. Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i
Slobodan Milošević izjavivši da je »Jugoslavija gotova«. »Na¬
redio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organi¬
ziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla
u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati ni¬
jednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvje¬
tima zato što će biti nelegalna«, kazao je Milošević.

»Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke
dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervenci¬
ja«, priča Mesić. »Istog dana kad su oni podnijeli ostavke,
otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima
da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo
dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpred¬
sjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovorno¬
sti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao
da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je do¬
bio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao ru¬
šenje Jugoslavije — a on je stalno trubio da je za očuvanje Ju¬
goslavije - predomislio se i Jovića je poslao natrag u Pred-

130

sjedništvo. I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo
je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. ’I,
što kaže Milošević?’, pitao sam ga. ’Pusti, nemoj sa svime da
se šališ...’, veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se
nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom
podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega
imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao,
na jednoj sam mu sjednici rekao: ’Cuj, Branko, mislio sam
da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi ski¬
dam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega’. S Brankom Ko-
stićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije
išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapun-
xhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa
je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo
da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstav¬
ljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo
nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz pro¬
storije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi
Miloševića’! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševi-
ćem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.«

Po upute Miloševiću i Joviću dolazio je i Milan Babić,
pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babica, jer
je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svo¬
jim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine
sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesi-
ću jednog dana doveo Kninjanina Babica koji se držao nad¬
meno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da raz¬
govara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

»Babicu, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od
svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovo¬
riti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u
Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju
da ćeš dobiti državu.«

»Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska
mislila o tome.«

131

»Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da
nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.«

»To ćemo još da vidimo«, zaključio je Babić koji je kas¬
nije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u
Haagu. Državu nije dobio.

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po auto¬
matizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ,
ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstrui-
rati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske od¬
redbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog dru¬
gog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi
realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić,
gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni
- ponajprije, američki - pritisak i da zauzme svoju pozici¬
ju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na
Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jo-
vić, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu,
hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavis¬
nost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih fe¬
deralnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske raz¬
govore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih re¬
zultata. Mesić - koji je, na koncu, ipak ustoličen na po¬
ložaj predsjednika Predsjedništva — kaže da je Franjo Tuđ¬
man u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Milo-
ševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je ne¬
rijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadi¬
jevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće na¬
pasti Hrvatsku. »Kadijević je tada bio ministar obrane i po
logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu
se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko
puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu
utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam
k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom
o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je
ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četni-

132

ci koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Milo-
ševića koji stoji iza svega toga. ’Da, ali Milošević nije čet¬
nik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugo¬
slaviju, kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio veli-
kosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu
je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, jer je to
sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao
nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija
za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i
nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve
one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje
glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću.
Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću,
jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da
JNA neće napasti Hrvatsku«, kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredi¬
nom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Mar-
tina Spegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde po¬
duzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na
području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja ju¬
goslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog držav¬
nog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao:
»Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje
skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer voj¬
ska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potreb¬
no za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skla¬
dišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice
pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište
ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sa¬
ti. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako
puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati,
morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi
ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Spegelj je tvrdio
da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao for¬
mirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan ro¬
vovski rat. ’Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za

133

svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napad¬
nu iz Srbije’, govorio je Spegelj, a zatim je uslijedilo glasa¬
nje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi
ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije
bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što pri¬
je baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih
granica«.

»Zar ne vidiš da je ovo Spegeljeva zamka, zar ne vidiš
da nam želi namjestiti sukob s armijom?«, pitao je Tuđman
Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasa¬
mo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

»Meni je Spegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da
je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića
da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbi¬
je, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno ma¬
lih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.«

»Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne
treba i mi ćemo ga izbjeći.«

»Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer
je računao na dogovor s Miloševićem«, nastavlja Mesić, »ali
u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno
je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Za¬
greb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jova¬
nom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokrat¬
ske stranke. Govorio je: ’Ako se Rašković i ja dogovorimo,
ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi
dogovorili’. No, to je propalo, jer se Rašković jednom ne¬
oprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono
što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to
je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao po¬
bjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima,
kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je napros¬
to previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava
i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on ni-

134

je poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smi¬
calicama.«

Hrvatski predsjednik Miloševića opisuje kao dobro ob¬
razovana čovjeka koji izvrsno govori engleski jezik i koji je
često boravio u inozemstvu. Znao se našaliti i uvijek je bio
krajnje oprezan kad se govorilo o ozbiljnim stvarima. »Ko,
bre, naoružava Srbe?! Tu je jugoslavenska armija koja tre¬
ba da stane između Srba i Hrvata, da se ljudi ne tuku...«. Bio
je inteligentan i znao je dobro glumiti nezainteresiranost za
teme koje su ga se itekako ticale. Mesić se sjeća situacije iz
ranog proljeća 1991., kad je - skupa s Bogićem Bogićevi-
ćem - išao u Pakrac u kojemu se dogodio incident u poli¬
cijskoj stanici, a JNA je iskoristila taj skoro nebitan incident
da bi izišla na ulice. General Vlado Trifunović Mesiću je ob¬
jasnio da nije bilo nikakve potrebe da JNA izlazi iz kasarne,
ali je iz beogradskog Generalštaba stigla naredba koju je on,
Trifunović, morao poštovati. »Pitao sam Trifunovića je li
istina da su srpske žene i djeca otišli u zbjegove prema Papu¬
ku, jer sam u Drugom svjetskom ratu i ja bio u zbjegovi¬
ma na Papuku, pa sam htio otići do njih da ih pitam zašto
su napustili svoje kuće. No, general mi je rekao da nema ni¬
kakvih zbjegova i da je to čista propaganda, jer nema nikakvog
rata i nema pucanja. Bogićević i ja potom smo otišli u Beo¬
grad na sjednicu Predsjedništva. Kad je počeo sastanak, Bo¬
ra Jović odmah je kazao da je 'četrdesetak žena i djece, srpske
nejači, masakrirano u Pakracu’. Rekao sam mu da smo Bo-
gić i ja sad stigli iz Pakraca i da nemamo pojma o tome.«

»Ja sam to pročitao u novinama, a ono što pročitam
u novinama, a nije demantirano, za mene je istina«, nasta¬
vio je Jović.

»Ja sam sad bio u Pakracu i svojim sam očima vidio da
nitko nije ubijen, niti je ranjen. Prema tome, ja ti to deman¬
tiram.«

»Ne, ja sam to pročitao u novinama.«

»U kojim novinama?«, pitao je Mesić.

135

»U titogradskoj Pobjedi .«

»Znači, titogradska Pobjeda bolje od mene zna što se
dogodilo u Pakracu, a ja sam se sad vratio iz Pakraca!?«, ka¬
zao je Mesić i onda nastavio: »Vidiš, Boro, u jednim sam
novinama - zovu se Mladina i izlaze u Ljubljani - pročitao
da se Miloševićeva žena ne ponaša moralno, a da je ovdje
prisutni Slobodan Milošević psihički labilan. Međutim, ja
u to ne vjerujem, premda je objavljeno u novinama i nije
demantirano«. Jović je nakon toga ušutio i povukao se u
sebe, ali Milošević nije davao znakove uznemirenosti: pušio
je svoj cigarilos i držao se kao da se to njega uopće ne tiče.
»Svaki bi čovjek reagirao na to i rekao bi barem da se pre¬
stanu pričati neumjesne gluposti. Milošević, međutim, ni¬
je rekao nijednu riječ. Njega to uopće nije interesiralo. On
je imao do kraja fiksirane ciljeve i ništa ga, osim ostvarenja
tih ciljeva, nije zanimalo.«

Nakon godišnjeg odmora u kolovozu 1991., predsjed¬
nik Predsjedništva SFRJ odlučio je da se više neće vraćati u
Beograd, jer se rat počeo sve ozbiljnije zahuktavati, a i pri¬
jetnje su postajale sve učestalije. »Tuđman je svejedno in-
zistirao da idem u Beograd, ali ostao sam pri svome. Nje¬
mu sam valjda trebao u Beogradu kao formalni paravan za
njegove pregovore s Miloševićem i vojnim vrhom, prem¬
da mi nije jasno zašto mu je trebao paravan kad je u svom
kabinetu imao stalnu direktnu telefonsku vezu s Miloše¬
vićem.« Mesić je, međutim, Miloševića sreo još jednom, u
listopadu 1991., kad je lord Carrington u Haagu organizi¬
rao konferenciju o mirnom razrješenju jugoslavenske krize,
premda je rat u Hrvatskoj već uvelike bjesnio: tu su se naš¬
li svi članovi jugoslavenskog Predsjedništva i predsjednici svih
republika. »Kad je Carrington dao pauzu za ručak, prišao
mi je Milošević s čašom u lijevoj ruci, a desnu mi je pružio i
rekao: ’Ajde, bre, da sednemo...’. Kazao sam mu: 'Nemam
se običaj rukovati sa zločincima. Tu negdje zatekao se i Tuđ¬
man, pa mu se Milošević odmah požalio na moje ponašan-

136

je. ’Slušaj, Stipe, to stvarno nije u redu’, rekao je Tuđman,
’ti, ipak, moraš voditi računa o Hrvatskoj.’ ’Ne, Franjo, ja
sam predsjednik Jugoslavije, a ti vodi računa o Hrvatskoj’,
odgovorio sam. Onda su njih dvojica otišli sjesti nasamo.«

Nakon tog susreta u listopadu 1991., Mesić je Milo-
ševića sljedeći put uživo vidio opet u Haagu: bilo je to pr¬
vih dana listopada 2002. godine kad je hrvatski predsjed¬
nik svjedočio u procesu protiv Miloševića kojega je Haaški
sud optužio za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Koso¬
vu. »Malo je oronuo, ali nije nimalo pomjeren u uvjeren¬
ju da je bio u pravu. Htio je sa mnom polemizirati tokom
tog svjedočenja, ali nije me uspio uhvatiti u zamku. Shva¬
tio sam da je glupo da ga uvjeravam da govorim istinu:
usredotočio sam se na to da sud uvjerim kako su moje ri¬
ječi istinite. Milošević ionako zna da laže i što bih ja njemu
objašnjavao. U jednom mi je trenutku rekao: ’Izdao si Jugo¬
slaviju, izdao si Tuđmana, ko je sad na redu’? Odgovorio sam:
’Molim sud da upozori optuženog Miloševića da se ovdje
sudi njemu, a ne meni’«, pripovijeda Mesić koji, pak, u Be¬
ogradu nije bio od kolovoza 1991. do rujna 2003. kad je
boravio u službenoj državnoj posjeti i kad su on i Svetozar
Marović, predsjednik Srbije i Crne Gore, izmijenili među¬
sobne isprike zbog svih zala koje su Srbi i Hrvati jedni dru¬
gima načinili tokom devedesetih godina. »U sjećanju mi
je ostao veseli i dobro raspoloženi Beograd, a sad sam našao
sivi i tmurni Beograd, te sive i tmurne Beograđane.«

Sivi i tmurni bili su Dubrovčani i Dubrovnik krajem
listopada i prvih dana studenog 1991. kad im je u pomoć
došao konvoj brodova, brodica i čamaca na čijem je čelu bio
trajekt Slavija i na njemu predsjednik jugoslavenskog Pred¬
sjedništva Stipe Mesić, formalni zapovjednik vojske što je
od konca rujna bombardirala Dubrovnik i držala ga u
potpunoj izolaciji. »Ponuđeno mi je da se uključim u kon¬
voj Libertas i došao sam Tuđmanu da mu kažem kako na¬
mjeravam ići u Dubrovnik, jer mislim da bi se pomoć mogla

137

probiti do tog grada ako na brodu budem i ja, formalni
vrhovni komandant JNA. On mi je rekao: ’Ja ti predlažem
da ne ideš, jer to nema nikakvog smisla’. Uvjeravao sam ga
da ima smisla i onda mi je rekao da idem kad sam tako nau¬
mio.« Konvoj je krenuo iz Rijeke, a Mesić se ukrcao u Spli¬
tu, no plovidbu je potom zaustavila Jugoslavenska ratna
mornarica. »Zapovjednik broda bio je jedan sjajni Crno¬
gorac koji mi je uspostavio vezu s Beogradom i General¬
štabom: razgovarao sam s admiralom Stanom Brovetom i
on mi je tada rekao da oni znaju kako mi vozimo topove
u Dubrovnik, a ja sam mu uzvratio da su topovi u njiho¬
vim glavama i da mi vozimo hranu i lijekove za izmučene
građane Dubrovnika. Tražio je da naš brod ide na pregled
u luku Zelenika, no budući da je na brodu bilo ljudi ko¬
ji su kao dobrovoljci išli braniti Dubrovnik, plašio sam se
da bi te mladiće mogli zadržati ili uhapsiti. Nisam pristao
na to, nego sam rekao Brovetu da sam njegov vrhovni za¬
povjednik i da njegovi oficiri mogu doći na moj brod, da
ga mogu i pregledati, ali uvjet je da mi moraju podnijeti
raport kad dođu i moraju mi podnijeti raport kad budu
odlazili. Nakon toga su samo došli, pozdravili i nisu ništa
pregledavali.« Ništa nisu pregledavali na Mesićevu sreću, jer
je brod — prema svjedočenju radnika jedne splitske tvrtke
koji je bio u konvoju — bio pun oružja namijenjenog brani¬
teljima Dubrovnika. »U Gradu je tih dana vladao neopi¬
siv strah, pogotovo što su otprilike tjedan dana prije dolas¬
ka konvoja bile ispaljene prve granate na staru gradsku jez¬
gru«, govori Luko Brailo, tadašnji dubrovački dopisnik Slo¬
bodne Dalmacije, a danas novinar Feral Tribunea, »i mislili
smo da će dolazak konvoja izazvati strah kod onih koji su
tukli po gradu, te da će prestati s granatiranjem. To se vje¬
rovanje, naravno, pokazalo naivnim, jer su Dubrovniku
tek nakon toga slijedili najteži dani.«

»Grad je bio sumoran, vidio sam razorene zgrade i kuće,
razbijene izloge, srušene krovove, vidio sam vrlo zabrinute
ljude koji su se skupili kod Kneževa dvora i Gradske kavane:

138

iskrcali smo pomoć koju smo dovezli, poručili smo im da
nisu sami, obišli smo ranjenike... Kad smo se vratili u
Split, dočekala nas je masa ljudi i tretirani smo kao hero¬
ji«, sjeća se Mesić koji je u to vrijeme zaista tretiran kao
heroj i nesumnjivo je bio popularniji i od samog Franje
Tuđmana. Na popularnosti je dodatno dobio kad se 5. pro¬
sinca 1991. pojavio u Hrvatskom saboru i kazao kako mi¬
sli da je »njegov zadatak izvršen i da Jugoslavije više nema«.

* * *

Od konca svibnja 1994. dani »ponosa i slave« bili su iza Stje¬
pana Mesića. Na nj se tad sručio bijes moćnog režimskog
mehanizma, pa su Manolić i on obnoć postali antihrvati,
izdajnici, srpski plaćenici, špijuni, ubojice, zločinci... »Na¬
kon razlaza s HDZ-om dogodio se veliki i sveopći napad
na Stipu, a jednim je dijelom taj napad išao i na mene, jer
su svi znali da sam njegov najbolji prijatelj. Noću su nam
zvonili telefoni, stizale su teške prijetnje i pritisci... No, on
se hrabro držao i nikad nije pokazivao strah. Sjedište nam
je tada bilo u Kačićevoj ulici i često smo zajedno znali ići
iz Kačićeve prema njegovu stanu u Ilici. Tada su nam lju¬
di na ulici često dobacivali da smo izdajice, da zašto nas
već nisu pobili... Stipe je dva-tri puta planuo i pitao ih je
hoće li se odmah tu potući s njime, pa su odustali«, priča
Ante Karić. »U HND-u je u početku vladao entuzijazam
i snažna želja za pružanjem otpora Tuđman ovoj vladavini
i svemu onome što je on tada činio«, kaže Mesić, tadašnji
predsjednik HND-a, »ali dobro smo znali da će borba biti
uzaludna ako na sljedećim izborima ne uspijemo dobiti ne¬
što veći dio kolača u parlamentu. No, na parlamentarnim
izborima u listopadu 1995. godine samo je jedan naš kan¬
didat uspio ući u Sabor, a i taj nas je izdao prvog dana. Bio
je to Alojz Brkić, profesor na Fakultetu prometnih znanos¬
ti: on je, naime, prvog dana otišao u nezavisne zastupnike.
Brkić je bio direktor Hrvatskih željeznica, bio je stručnjak,
nije se profesionalno bavio politikom, išao je s nama u HND

139

i stranka je najviše angažmana i novca uložila upravo u tu
izbornu jedinicu u kojoj je on bio kandidat. I zamislite, pr¬
vog dana po izborima on objavi da nas napušta. Kasnije
sam ga nekoliko puta sreo, ali nismo nešto puno razgova¬
rali. U principu, kad se s nekim politički rastajem, ja se s
njim ne svađam: on je izabrao svoj put, nešto je valjda i do¬
bio u toj trgovini i daleko mu kuća.«

Poslije tog izbornog debakla 1995. u Nezavisnim je
demokratima naglo splasnuo antirežimski polet, premda se
debakl mogao i očekivati, budući da su izbori održani ne¬
posredno nakon operacije Oluja u kojoj su hrvatske trupe
zagospodarile onim područjima što su dotad bila u sastavu
samoproglašene Republike Srpske Krajine: bilo je to vrijeme
sveopće nacionalne euforije u kojoj su, uglavnom, zaborav¬
ljeni sviTuđmanovi i HDZ-ovi grijesi. Bilo je to vrijeme kad
je Oluja u drugi plan bacila i privatizacijsku pljačku, i zlo¬
čine u Bosni i Hercegovini, i Tuđmanov autoritarni mod¬
el vladanja: HDZ je tada bio toliko moćan i jak da je bi¬
lo sasvim glupo očekivati neku značajniju narodnu podrš¬
ku onima koji su se godinu i pol dana ranije odvojili od do¬
tične partije. »Tada je Manolić na sjednicama Predsjedniš¬
tva stranke opet počeo nametati svoju poznatu tezu da bi
bilo dobro da dademo podršku Tuđmanu i da ga odvojimo
od Šuška, Vukojevića, Belje i ostalih radikala. Joža je bio
strašno uporan u tim svojim idejama koje su em bile bes¬
mislene i nisu imale nikakve veze s realnošću, em bi njiho¬
va realizacija značila priznavanje poraza: izišli iz HDZ-a,
doživjeli fijasko na izborima, pa se sad pokušavaju vratiti
u HDZ tako da se umiljavaju Tuđmanu i hvale njegovu
genijalnost, uz malu opasku da se okružio krivim ljudima,
odnosno da bi mu bilo bolje da opet uzme nas dvojicu ko¬
ji smo mu vjerni i koji ćemo ga ispravno savjetovati. Nije
bilo nikakve šanse da pristanem na takvu igru, jer je bila po¬
nižavajuća i retardirana. To sam Manoliću jasno davao do
znanja, ali on nije odustajao«, veli Mesić i dodaje da je tek
kasnije saznao za nekoliko tadašnjih tajnih Manolićevih su-

140

sreta s vrhovnikom. I Mesić se, doduše, dh dana susreo s vr¬
hovnikom, ali kaže da je — za razliku od Manolića — o tom
sastanku obavijestio i HND-ovo vodstvo i čelnike drugih
opozicijskih stranaka. »Bilo je to u vrijeme čuvene zagrebač¬
ke gradonačelničke krize kad Tuđman nije htio potvrditi
oporbenog gradonačelnika u Zagrebu. HND je tada imao
pet vijećnika u Gradskoj skupštini i Tuđman je mislio da
me može pridobiti na svoju stranu, pa da onda tih naših pet
vijećnika prijeđe na stranu HDZ-a i da on zatim legalno
postavi svog gradonačelnika. Naravno da sam to odbio, jer
sam se zalagao za poštivanje iskazane volje birača u Zagre¬
bu. Tuđman za to nije htio ni čuti i stalno je ponavljao da
dok je on živ Zagreb neće imati oporbenog gradonačelni¬
ka. Tako taj razgovor nije dugo potrajao. Kad sam izlazio iz
Tuđmanovog ureda pred vratima sam sreo Ivića Pašalića i
Ivana Milasa, te sam im dobacio da sam im dobro nasapu-
nao dasku i da su sad gotovi. Oni nisu imali pojma o čemu
sam razgovarao s Tuđmanom i odjednom su postali blijedi
kao krpe. Htio sam im priuštiti pet-šest minuta straha.«

Unatoč Mesićevu uvjeravanju da je glupo podržavati
Tuđmana, Manolić nije odustajao od svoga nauma, pa kad
je vidio da predsjednik HND-a neće prihvatiti njegovu za¬
misao, odlučio je izvesti stranački puč, te se lišiti Mesića i
njegovih sljedbenika: sazvao je u birtiji nekoliko osnivača
HND-a koje je uspio pridobiti na svoju stranu i uvjerio
ih je da će veliki Tuđman znati cijeniti njihovu potporu i
da će ta podrška biti obilato honorirana. Pedesetak Mano-
lićevih pristaša potom je otišlo u jednu dvoranu na Kap¬
tolu i tamo su odlučili da se Mesića smjenjuje s mjesta pred¬
sjednika HND-a. »Ništa me nisu pitali, niti sam išta znao
o tom njihovu okupljanju. Manolić je, dakle, meni napra¬
vio ono što je Tuđman 1994. napravio njemu, boljševički
ga izbacujući iz HDZ-a. Žalosno, ali istinito«, kaže Mesić
i nastavlja: »Manolić je, s jedne strane, gledao da smanji
pritisak na obitelj, dok je s druge strane mislio da će uspje¬
ti odvojiti Tuđmana od Šuška. On je, jednostavno, bio

141

sentimentalan prema Franji Tuđmanu. Nedokučivo mi je
bilo zašto je to tako. Ni danas to ne shvaćam. Ponekad na¬
vrati tu k meni u Ured predsjednika, popijemo kavu, po¬
razgovaramo... No, samo smo jednom pokrenuli tu temu i
rekao sam mu da nije smio napraviti ono što je napravio«.

Tih pedesetak ljudi izabrali su Manolića za predsjed¬
nika stranke, ali to nije značilo ništa, budući da se radilo
o šačici ljudi nasuprot nekoliko tisuća članova ’Mesićeva
HND-a’: manolićevci nisu imali pristup stranačkim pros¬
torijama, pa su se — kako kaže Mesić — vucarali po gradu
i povremeno dolazili na vrata HND-a da dosađuju svojim
zahtjevima, te da traže ključeve prostorija. »Vladala je pat-
pozicija, jer je u Ministarstvu uprave trajao postupak u ko¬
jemu smo se međusobno sporili oko prava na ime stranke.
No, moja frakcija već se tada dogovorila da ćemo razmisli¬
ti što ćemo poduzeti, pa je Predsjedništvo stranke zaduže¬
no da iznalazi mogućnosti za daljnje djelovanje i osmišlja¬
vanje budućih poteza. Tu se rodila ideja o udruživanju s
Hrvatskom narodnom strankom, jer je Radimir Cačić, ta¬
dašnji predsjednik HNS-a, na našem kongresu kazao da bi
bilo dobro da se udružimo, jer smo stranke sličnog politič¬
kog profila i jer možemo profitirati iz tog udruživanja. Mi¬
nistarstvo uprave, po direktnom Tuđmanovu nalogu, ubr¬
zo potom odlučilo je da Manolićeva frakcija ima pravo na
ime HND-a, a mi smo tada - godine 1997. - odlučili da
svi prelazimo u HNS. Prihvatili smo prijedlog da se utopi¬
mo u HNS i tako pojačamo tu stranku. Manolićev HND
u međuvremenu se rasplinuo i kasnije se pokazalo da smo
učinili pametno kad smo se pridružili HNS-u.« »Mesića
je strašno pogodila izdaja Jože Manolića koji je i dan danas
beskrajno odan Franji Tuđmanu. To ga je pogotovo po¬
godilo stoga što je Manolića i rukama i nogama branio kad
god je ovaj bio napadan zbog djelovanja u komunističkom
represivnom aparatu, a braniti Manolića 1990. i 1991. po
kojekakvim javnim skupovima nije bilo baš bezopasno«,
veli Ante Karić. »Za razliku od Mesića, Manolić nikad ni-

142

je direktno išao na Tuđmana i tu su se njih dvojica razila¬
zila. Manolića i Tuđmana uvijek su vezale neke dublje i sa¬
mo njima poznate stvari: moje je mišljenje da su njih dvo¬
jica znali sve jedan o drugome i to ih je držalo zajedno. Sti-
pe je bio naivan prema Manoliću i to mu se, naravno, obi¬
lo o glavu: uostalom, on često zna biti naivan prema nekim
ljudima i ta mu se naivnost uvijek vrati kao bumerang.«
Stefanija Balog, koja je s Mesićem iz HND-a prešla u HNS,
također svjedoči da je Mesiću teško pala Manolićeva izda¬
ja. »Vidjelo se da mu nije lako, ali nije dovodio u pitanje
ispravnost svoje odluke. Jednostavno, nije se htio prodati
i postati stranačkim poslušnikom. HNS je u Zagrebu 1997.
godine bio jako loše organiziran: u glavnom gradu nisu
predstavljali apsolutno ništa i članstvo im je bilo totalno ne¬
aktivno. Mi smo kompletnu HND-ovu gradsku infrastruk¬
turu prenijeli u HNS i danas - dakle, 2004. godine - oni su
jedino u Zagrebu na vlasti. A tome je tako samo zahvaljujući
Mesićevoj pobjedi na predsjedničkim izborima 2000. i za¬
hvaljujući onome što je on, skupa s nama, napravio u Grad¬
skoj organizaciji HNS-a od 1997. do 1999.«, kaže gospođa
Balog.

»Kao jedan od osnivača HDZ-a, nisam mogao do kra¬
ja kidati odnose s HDZ-om ili, bolje rečeno, nisam mogao
negirati sve one vrijednosti koje smo ostvarili dok sam bio
u HDZ-u«, objašnjava Josip Manolić razloge svog razlaza
sa Stipom Mesićem. »Te vrijednosti koje smo stvorili — tu
prije svega mislim na samostalnu Republiku Hrvatsku -
predstavljale su nit koja je mene vezivala za HDZ, pa nisam
htio i nisam mogao gaziti po svemu onome u čemu sam su¬
djelovao i za što sam se zalagao. Naravno, uvijek sam oštro
reagirao na pogrešne poteze i na ekscese koje su činili ne¬
ki ljudi iz HDZ-a, ali smisao osnivanja HND-a bio je u
tome da se vrhu HDZ-a poruči da politika koju su vodili
Sušak i njegovi ljudi kad-tad mora doživjeti krah i da se
mi želimo distancirati od takve politike koja je preuzela
dominaciju u stranci i državi. Mi tada čak nismo htjeli

143

rušiti Valentićevu Vladu, nego nam je jedini cilj bio da pre¬
ko Sabora ograničimo samovolju onog dijela HDZ-a ko¬
jega je predstavljao Gojko Sušak. Bila je to, zapravo, jed¬
na konstruktivna prijetnja koju smo uputili vrhu HDZ-a.
Osim toga, osnovali smo HND zato što smo vidjeli da Su¬
šak intenzivno radi na tome da razbije našu antifašističku
grupu: Degoricija je bilo uklonjen, bili su uklonjeni Spegelj
i Boljkovac... Zbog toga sam mislio da treba sačuvati tu
grupaciju, a ako treba i izdvojiti ju u posebnu stranku da
bismo se držali na okupu i bili jači.« Glavni uzrok raskola
u HND-u Manolić vidi u razočaranju jednog dijela članstva
lošim rezultatima na parlamentarnim izborima 1995-, pa je,
kaže on, taj dio članova pokušao pronaći izlaz u savezu sa
srodnim političkim strankama, točnije, s HNS-om. Mano¬
lić je, također, bio za suradnju s narodnjacima, ali se nikako
nije mogao pomiriti s utapanjem HND-a u HNS i gublje¬
njem stranačkoga identiteta. »I Mesić je u početku zastu¬
pao moju opciju suradnje bez gubljenja identiteta, ali je
jedan dio ljudi - pogotovo Slavko Degoricija - snažno za¬
stupao potpuno utapanje HND-a u HNS. No, Degoricija
je ujedno bio i prva žrtva te integracije, jer nije dugo ostao
u HNS-u, ali je prije toga uspio pridobiti Mesića za svoju
ideju. Nakon što je Ministarstvo uprave dalo legitimitet
mojoj frakciji, Mesić je doveden u poziciju da nema dru¬
gog izlaza nego se utopiti u HNS, dok smo mi nastavili s
HND-om.«

»Mesić je u opoziciji bio šarmantna i drukčija osoba
od one koju sam, recimo, pamtila iz vremena rata u Hrvat¬
skoj kada sam na nekoliko pitanja od njega dobivala odgo¬
vore koji mi se nisu nimalo svidjeli. Na primjer, tokom
1991. pitala sam ga zašto oni, Tuđmanovi političari i zapo¬
vjednici Hrvatske vojske, ne povuku hrvatsko stanovniš¬
tvo iz krajinskih sela prije nego što u njih uđu Martićevi
četnici i prirede im sve ono što su im priredili. Dobila sam
prilično gadan odgovor: Pa nećemo se valjda ponašati kao
Titovi partizani koji su po šumama i gorama vukli lokalno

144

stanovništvo. Bolje je da ostanu u svojim selima i brane svo¬
je kuće’. Rezultate takvog ratovanja znamo«, kaže Heni Er-
ceg i nastavlja: »No, Mesić u opoziciji postao je nešto dru¬
go. Taj otpadnik iz HDZ-a, čija je politička budućnost iz¬
gledala zapečaćenom, bio je odvažan u mračnom vreme¬
nu, pa se čak i doslovno tukao na Trgu žrtava fašizma u
Zagrebu. Učinio je i ono što su uradili tek rijetki prvaci
opozicije - došao je na suđenje Feralovim urednicima u po¬
litičkom procesu kojega je Franjo Tuđman pokrenuo pro¬
tiv ovoga lista. Nikad nisam primijetila da ga odlazak iz
HDZ-ove nomenklature frustrira, štoviše, odlično se sna¬
šao kao opozicija Tuđmanu i mislim da je mnogo učinio s
ove strane barikade. Čini mi se da je upravo taj dio njego¬
ve biografije umnogome ublažio razdoblje njegove bliske
suradnje s Tuđmanom«.

»Mesić je bistri pragmatik, kojeg nimalo ne zadovo¬
ljava da u politici zauzima ispravne i priznate stavove,
nego želi vidjeti da se oni ostvaruju i u praksi«, priča Ma-
rinko Čulić, »a o tome govori i veliki broj stranaka koje je
promijenio, iako su neke bile male i neutjecajne, ali su za¬
to druge baš zahvaljujući njemu postajale značajne i respek-
tabilne. I pored toga, nikada ga nitko nije nazvao konver¬
titom, jer bi u većoj mjeri on promijenio stranke u koje je
došao, nego one njega. Znao sam ga susretati, u drugoj po¬
lovici devedesetih, u potpuno praznim stranačkim pros¬
torijama HNS-a, gdje osim njega jedva da je bilo ikakvih
znakova života, ali je on to nadoknađivao s toliko energi¬
je i vedre radoznalosti kao da će sutra postati šef države.
Vidjelo se da taj čovjek nije za igre u omeđenom i skuče¬
nom prostoru. I stvarno, pokazalo se da sa svim stranka¬
ma u kojima se on nije osjećao dobro, nešto duboko nije
bilo u redu, te su poslije glavinjale ili propadale. Mesićeva
najslabija strana je pretjerana komunikativnost koja na
određenoj razini prestaje biti vrlina i postaje mana. Imam
dojam da svaki dan u kojem ne obavi razgovor s barem
pedesetak ljudi, taj čovjek smatra bačenim. Zato je stalno

145

s nekim ili nekima okružen, što je očito stvar ne samo
druželjubivosti nego i loše selekcije i površnosti zbog čega
je sklon i sumnjivim političkim savezništvima i paktiran¬
jima koja, srećom, obično ne traju dugo. Osim toga, ka¬
da vas prima u predsjedničkom uredu morate biti sprem¬
ni na to da iznutra ponekad isplaze čak i tipovi, pa reci¬
mo, blago zazornog izgleda. Neki od takvih suspektno su
obojili i rubove njegove predsjedničke biografije, a fleke
nisu sasvim nestale ni nakon čestog i čvrstog ispiranja.«

146

4 .

»FASCINIRAN SAM
TITOVIM DJELOM«

Tokom gotovo šestogodišnjeg (1994.-1999.), tavorenja u
opoziciji i na margini javnoga interesa Stipe Mesić mogao
je na miru načiniti inventuru svog života. »Prolazio mi je
kroz glavu čitav život, sve slike, svi događaji i ljudi... Puno
sam sebe bio uložio u te događaje i nisam mogao vjerovati
da će sve to samo tako otići u vjetar. Moja dotadašnja poli¬
tička karijera tada je zaista bila pretvorena u prah i pepeo,
ali bio sam uvjeren da će kad-tad naići vrijeme u kojemu
će biti dovoljno samo snažno puhnuti u taj pepeo, pa da
se vatra opet razgori i da ono što sam decenij ama gradio
urodi plodom. Sada čak mislim da mi je od velike koristi
bilo to opozicijsko doba kad sam mirno mogao analizirati
sve što sam radio i kad sam hladno mogao pregledati i po¬
složiti sve slike iz svoga života, a to mi je pomoglo da uspo¬
stavim realan i zdrav odnos prema svemu što sam proživio.«

* * *

Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u god¬
inu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne
majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske
i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto nov¬
ca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično
ozbiljan gazda za to vrijeme. Drugi Mesićev ujak Toma
Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao

147

namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao da¬
rove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše
je bilo odjeće. »Prva slika koje se do danas živo sjećam jest
isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače
mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele
jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na
krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio
to dugotrajno skidanje i oblačenje«, priča Mesić koji se,
međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine,
kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svo¬
je sestre Marije u Francusku 1937.: nakon majčine smrti,
ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek
1953. godine kad je boravio u Francuskoj. »Moja majka
Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dva¬
deset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička
babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse
i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol go¬
dine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mis¬
lili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete,
pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgo¬
jile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac
oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima os¬
amdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već
nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom
privatnom smještaju.«

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja
koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a cen¬
tralni lik tih sijela - na kojima se vatreno pričalo o politici
i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga
donosi komunizam - bio je njegov stric Ivica Mesić zvani
Tovariš koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni ko¬
munistički aktivist u Orahovici. Premda je radio kao bri¬
jač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i
onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Sti-
pi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali pro¬
storiju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelo-

148

vali kasniji narodni heroji Josip Kras i Vaciav Vostrel Vaso.
Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je
Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Pr¬
vog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u za¬
robljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a
onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pus¬
tili kućama. »Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među
ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgova¬
rao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihva¬
tio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen
u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog
partijskog komiteta. Ivica je puno čitao, donosio je kući sve
moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenji¬
vale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama dje¬
lovanja, pa o događajima što su bili i što će biti... Stric je,
jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju
braću - dakle, i moga oca - usmjerio prema komunizmu.
I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on
je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni
HSS-ovac.«

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci,
kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u
tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su
se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu od¬
lazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav
značajniji blagdan. »Jedini jako religiozan čovjek u našoj
kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset
i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao
u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i go¬
vorio slava tebi sveti glasu . Toga se dobro sjećam. Sto se
mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam
razmišljao o tome da negdje postoji svemogući Bog s bra¬
dom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka
viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših
mogućnosti spoznaje. Kršten sam u Katoličkoj crkvi i narav¬
no da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim

149

puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje
nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vje¬
roispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i
ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se
roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije
naročito presudna za moje poimanje samoga sebe. Obje sam
kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.«

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat,
Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike osta¬
le duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih rat¬
nih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i
odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove
Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šez¬
deset dvogodišnji djed Ivan; pamti neprijateljske ofenzive
i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslo¬
bodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti ten¬
kovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz
mjesto... »Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se
nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo
u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbje¬
govi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su po¬
stojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice... Ni¬
je me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođaci¬
ma, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bis¬
mo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet
nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost
prošla i da se vraćamo. Tokom zadnje ofenzive 1945. go¬
dine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo
nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu.
Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa nje¬
mačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batin-
ske skele. Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je
Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno
more ne može biti veće od Dunava.« Najimpresivnije slike
iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim po¬
ljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni

150

noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su
mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda
orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni
događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u
Orahovici prije napada na Našice. »Partizani su tada došli s
pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi zavr¬
šile borbe, skupljah smo rasutu municiju i čahure i govorili
smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim
što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja u logor«, kaže
Mesić, pa zatim priča pripovijest o tome kako je njegova
obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac: »Jednom su ustaše
bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom
već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući
je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest go¬
dina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja ba¬
ka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i
odvedu. No, bradć moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i
poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi sv¬
jetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglav¬
nik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada
se ukazao dok smo čekah da nas ukrcaju u kamione: on je,
zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo
prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo
znali zašto je došao. Ustašama je rekao da smo njegova rodbi¬
na i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Ja¬
senovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek pri¬
je ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad
je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo od¬
likovanje«.

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizani¬
ma na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narod-
nooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje bra¬
će i roditelja, živ je dočekao kraj rata. Njegova majka Marija,
koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, go¬
dine 1945., a njezinom ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao
je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su,

151

kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska ra¬
ta, ali ih je — za razliku od Mesićevih — morilo teško siro¬
maštvo, pa je čitava familija — na ćelu s Paškom Vulićem —
odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu.
Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao
je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jo-
zo - koji je na početku rata bio maloljetan - bio mu je
vjerni asistent u zločinu. Kad je Orahovica 1942. godine
prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana
iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Naš¬
li su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da
zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da
pođe s njime u partizanski štab na Papuku. »Ti, sinko, na¬
pravi ono što moraš«, rekao mu je stari Vulić i počeo je
uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se ra¬
di, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s
partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao: »Ako je moj
sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene»! »Mi smo bili dje¬
ca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan za¬
ista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kas¬
nije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa
su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko
god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak
muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo
pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio
i moju baku: došao je po nju, odveo ju nekamo izvan mje¬
sta i zaldao ju. Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakri¬
vao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana
jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek nave¬
čer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, me¬
đutim, otkrio i prijavio, pa je on uhvaćen i osuđen na smrt.
Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je
najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio
moju baku i još neke ljude bio je punoljetan. Smrtnu kaznu
potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je on uhapšen,
moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sa-

152

hranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna - re¬
kao bi. Jozu Vulića, međudm, pomilovao je Tito, jer je ne¬
ka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica po¬
moći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i prilo¬
žila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bi¬
la velika pobornica Titovog pokreta. Pomilovan je na dva¬
deset godina robije.«

Josip Mesić - koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo
njegov nadimak Tovariš - oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a to¬
me je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica
da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka.
»Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti
duhovit i bio je jako dobar govornik«, kaže Mesić. Kad je
rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u
Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funk¬
ciju predsjednika našičkog Okružnog odbora. Nakon uki¬
danja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je
Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe
Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i
potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala
osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasfor¬
miran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je
predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar.
Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjedni¬
ka Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj rodi¬
teljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nas¬
tavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnazi¬
ju i živio u đačkom internatu. »Tamo su se našli mladi lju¬
di iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji
bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama
ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no ni¬
kad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti
ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko
nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio
u partizanima«, priča Mesić i potom se prebacuje u blisku
prošlost: »Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu

153

dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir
na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja.
Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvats¬
ka i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet
da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za
djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na
pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je
Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja. I
mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo dje¬
cu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima,
nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez
obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti«.

Josip Mesić — koji je, među ostalim, bio i poslanik u
Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru — na pri¬
jelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želu¬
cu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca. »Preminuo je
17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pam¬
tim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati
ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive
onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske.
Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga
se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi. Osim toga,
nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao
da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i
predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim
potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako is¬
pravno. Članom Komunističke partije postao sam, inače,
tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u
Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas
je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjiži¬
ce. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu
u crkvu. U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u
Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj orga¬
nizaciji.« Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se
polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam
i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promo-

154

virao. »Na studija sam došao do nešto ozbiljnije literature,
a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitični-
je promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor
Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me na¬
veli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo
zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funk¬
ciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je
studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje...«, veli Mesić
i onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju: »U
suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, ne¬
go umjereni i realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neost¬
varivim idejama o spasu čovječanstva. Ono što je bilo u ko¬
munizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to eu¬
forija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili
manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je So¬
vjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek
smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta
u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa. To nisam mogao
prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog
pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je naj¬
važniji i to je moje najdublje životno uvjerenje«.

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi se¬
kretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na
račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih po¬
vlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je sve¬
jedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke
zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina
naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove. »Bio sam
sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija«, prisjećao
se Stipe Suvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja
2004., nekoliko dana prije svoje smrti, »i pritom su ga pu¬
no više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i ra¬
dio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja
bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati.« »Stipe Su¬
var bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolas¬
ku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski

155

nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u
Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i
kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Cen¬
tralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije«, kaže Me-
sić i dodaje: »Bio sam relativno dobar student: prvu, dru¬
gu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odu¬
žio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili
iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina... No,
meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendi¬
ju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri«.

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i
statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznati¬
ji onaj Branka Bauera Ne okreći se sine iz 1956. godine. Bio
je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata doš¬
la obavijest da se traže statisti za Bauerov film. »Prijavio
sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im iz¬
gledao krvoločno.« Snimanje je trajalo nekoliko dana, a
Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva. »Jedan
Hercegovac - također, statist - bio je obučen u gestapovsku
uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva
dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je
napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s
porukom - pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su sm¬
jesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok
je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo
o snimanju filma.« Druga. »Na zagrebačkom Dolcu sni¬
mali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Zidove
i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao,
osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent fil¬
ma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi sce¬
na, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali
smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješe¬
nima po uniformama, s činovima... I dolazi jedan čovjek
koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđi¬
ma je imao poveći ruksak. Valjda je bio nekakav trgovac.
Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše

156

uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upi¬
tao: ’Vas su pustili’? Mi mislimo - pustili nas sa snimanja i
kažemo mu da nas jesu pustili. 'Pustili su vas tako u unifor¬
mama?’ Mi opet potvrdimo. ’I činove ste mogli zadržati?’,
pita on dalje. Opet kažemo da jesmo. ’I ordene?’ Da, i or¬
dene. ’I svi su pušteni?’ Da, baš svi. Zatim je povikao: ’Tko
šta pije!?’ Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi,
i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo
Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s
vrata: ’Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snima¬
nje’! Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nis¬
mo pravi domaći izdajnici.« Statirao je kasnije u još neko¬
liko filmova i kaže da se za dva dana statiranja mogla zara¬
diti cjelokupna mjesečna stipendija. »Mogao sam nakon
toga otići u Pulu , u Teslinoj ulici, na bakalar.«

Mesić je u početku stanovao u Studentskom domu
Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma. Odatle je preselio u
dom na Lašćini, a potom u studentski dom na Savi. Izlazio
je subotom na studentske »plesnjake« koji su se održavali u
domovima koji su bili namijenjeni stanovanju studenata,
ali i u Domu grafičara, Radničkome domu... Stipe nije bio
osobit plesač, ali je odlazio na te plesne večeri subotom, jer
je to bio najlakši način da upozna djevojke. »Jako sam se
trudio da što više budem u društvu djevojaka i jako sam vo¬
lio žene. One su, naravno, nešto manje bile sklone meni i
druženju sa mnom.« Premda je, dakle, bio »očajan plesač«,
Mesić se na kraju oženio zahvaljujući plesu. Bila je godina
1960. i otišao je na plesnu večer na kojoj je pjevao Zvonko
Špišić i na kojoj se birao najbolji plesni par. Milka Dudunić,
studentica psihologije iz Hrvatske Kostajnice koja se bavila
i baletom, bila je u žiriju, a Mesića je više od natjecanja zan¬
imala lijepa članica žirija. »Kazao sam prijatelju Tomici
Rukavini: ’Kako bih se mogao upoznati s onom malom s li¬
jepim grudima ? On mi je odgovorio da je ona, Milka, ci-
merica s njegovom curom i da će me bez problema upoz¬
nati. Kad smo se upoznali, ona me je počela podučavati

157

plesu, a ja sam se pravio neukim i više nego što sam bio
da bi to obrazovanje što duže trajalo. Upoznali smo se, dak¬
le, 1960., a već smo se sljedeće godine oženili i dobili kćer
Šašu. Milka je tada bila na trećoj godini studija, ali kad se
rodilo dijete i kad sam ja diplomirao, preselili smo se u
Orahovicu, pa ona nikad nije završila fakultet.« Prema
mnogim prijateljima obitelji Mesić s kojima je razgovarao
ovaj autor, gospođa Milka samozatajna je žena koja je odu¬
vijek predstavljala čvrstu vezu svoga supruga sa stvarnošću,
jer je dotični nerijetko bio u prilici da tu vezu izgubi: u živo¬
tu je dala svega jedan ili dva intervjua i tokom svih ovih go¬
dina uspjela je sačuvati svoj život od snažnijeg upliva jav¬
nosti. »Ona, jednostavno, ne voli razgovarati s novinarima
i ne voli se javno eksponirati. Ona želi živjeti svoj život.
Puno sam je puta nagovarao da ide sa mnom u službene dr¬
žavne posjete, ali ona neće i neće. Išla je svega nekoliko pu¬
ta kad ju je privatno zanimala neka zemlja ili kad je htjela
upoznati nekog državnika s kojim sam se susretao«, veli
njezin suprug.

Po povratku u Orahovicu, Stipe Mesić zaposlio se na
pripravničkom mjestu u Kotarskom javnom pravobrani-
laštvu u Našicama i svaki je dan prevaljivao tridesetak kilo¬
metara do posla. Iste te 1961. godine otišao je na odsluže¬
nje vojnoga roka: prvih šest mjeseci proveo je u Školi re¬
zervnih vojnih starješina u Bileći, u istočnoj Hercegovini,
dok je drugu polovicu vojnoga roka odradio u Nišu. Bo¬
ravak u vojsci nije mu teško pao, jer je bio sklon disciplini
i redu: iz vojske je izišao kao potporučnik, a nakon jedne
vježbe dobio je čin poručnika, no onda je došla 1971., osu¬
đen je zbog neprijateljske propagande, pa mu je vojni sud
oduzeo čin. »Kad sam došao u Niš, to je već bilo elegant¬
no služenje vojnog roka«, priča Mesić, »jer sam kao vod¬
nik stažist imao i nešto više novaca, a i žena - koja se bi¬
la zaposlila u dječjem vrtiću u Orahovici — također mi je
slala novce, pa sam mogao više izlaziti po restoranima, ka¬
vanama, u Dom armije... Bio je, inače, među nama jedan

158

liječnik iz Beograda koji mi se posebno urezao u sjećanje
zbog događaja koji se zbio rokom vojne vježbe što se odr¬
žavala između Niša i Aleksinca. Vježba je trajala tri dana,
ali mi smo tamo bili nekoliko dana na pripremama. Dok
smo čekali početak vježbe, dosađivali smo se i odlučili smo
otići u obližnje selo kupiti malo rakije. Pitali smo nekog
čovjeka ima li tu negdje kupiti alkohola i on nas je uputio
na jednu staru udovicu iz sela koja uvijek ima rakije. Došli
smo k njoj i ona nas je lijepo primila. Vidjeli smo na zidu
fotografiju srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata i pored
fotografije svijeću koja, doduše, nije bila upaljena, ali se
vidjelo da se ponekad pali. Jedan od nas pitao ju je tko je
taj čovjek. Kazala je da je to njezin muž koji je poginuo u
ratu dan nakon što su se vjenčali i još je dodala: 'Njega su
ubili Hrvati i moram vam reći da, ako među vama ima ne¬
ki Hrvat, mora izići, jer sam se zarekla da Hrvat nikad neće
prijeći prag moje kuće. Nas nekoliko tada je krenulo pre¬
ma izlazu, no onda je taj liječnik iz Beograda rekao da mi,
nas nekoliko Hrvata, nismo krivi za smrt njezina muža i
da nećemo kupiti njezinu rakiju ako inzistira na tome da
Hrvat ne može prijeći prag kuće. 'Sada smo svi mi ovdje
Hrvati’, rekao je on i svi smo izišli iz kuće. Bez rakije.«

Nakon izlaska iz vojske, vratio se u Orahovicu koja je
tada narasla na veliku općinu s dvadeset i četiri tisuće stanov¬
nika. Dovršio je pripravnički staž u orahovičkom Općin¬
skom sudu, a potom položio pravosudni ispit i počeo raditi
sudački posao u rodnome mjestu. Počeo se družiti sa skupi¬
nom ljudi koja se nije ustezala u kritici privilegiranog statusa
određenih ljudi koji su pripadali partijskoj nomenklaturi: us¬
lijedile su optužbe za »grupašenje«, pa je jedan dio Mesićevih
drugova odmah isključen iz partije, dok su drugi — kao što
je bio on - dobili opomene pred isključenje i partijske uko¬
re... Tadašnji orahovički sudac nakon toga se odlučio za na¬
puštanje svoga mjesta. Otišao je u Zagreb k Tomislavu Ha¬
nu, ondašnjem Javnom pravobranitelju SR Hrvatske, i ispri¬
povijedao mu svoje partijske nevolje u Orahovici, te ga

159

zamolio da mu nađe posao u Pravobraniteljstvu. Mesić pri¬
ča: »Odmah mi je rekao da mu hitno treba javni pravo-
branilac u Crikvenici i da ću odmah dobiti trosoban stan,
te da će se on pobrinuti da mi i žena dobije posao u Crikve¬
nici. Otišao sam u Orahovicu i kazao ženi da sam sve riješio
i da se selimo u Crikvenicu. Ona je bila presretna, jer je uvi¬
jek željela živjeti na moru. No, otišao sam na još jedan do¬
govor s Hanom i slučajno sam u Zagrebu sreo Iliju Tomića,
prijatelja moga oca i partizanskog borca od 1941. godine.
Njegova je žena bila zadužena za kadroviranje u zagrebač¬
kom poduzeću Univerzal koje se bavilo trgovinom rezerv¬
nih dijelova za osobne i teretne automobile. Rekao mi je da
oni baš traže pravnika i da je plaća jako dobra. To me je za-
intrigiralo, budući da sam intimno priželjkivao da ostanem
u Zagrebu. Našli smo se s direktorom i on mi je rekao da je
plaća 270 tisuća dinara. Sudska plaća bila je oko 75 tisuća
dinara. Trebao sam biti direktor Općeg sektora i mogao
sam uzeti još jednog pravnika bez pravosudnog ispita. Osim
toga, rekao mi je da oni imaju veliki stambeni fond i da bih
odmah mogao dobiti i stan. Odmah sam otišao kući i rekao
ženi nove vijesti. Ona je bila razočarana, jer se već bila po-
veselila Crikvenici, ali sam ju, ipak, uspio nekako nagovoriti
da promijenimo planove«.

Mesić je u prvo vrijeme u Zagrebu bio podstanar, no
kako je Univerzal odlično poslovao, već 1964. firma je od¬
lučila da svom direktoru pravnih i općih poslova dodijeli
stan. Jedan skladišni radnik podnio je, međutim, žalbu na
rješenje o dodjeli stana tek zaposlenom Mesiću, jer je on,
skladištar, već godinama prvi na listi za stambeno zbrinja¬
vanje, a osim toga živi u potpuno devastiranu stanu: pri¬
ložio je i fotografije unutrašnjosti svog stana kroz kojega
je vertikalno prolazila kanalizacijska cijev. »Kad sam saz¬
nao za sve to, kazao sam direktoru da odustajem od stana
u korist tog čovjeka koji je zaista živio u totalno neuvjet-
nom prostoru, premda je Milka s naše dvije kćeri i dalje
živjela u Orahovici i premda smo bili razdvojeni. No, jed-

160

nostavno, nisam mogao uzeti taj stan, jer sam bio siguran
da se u njemu ne bih dobro osjećao.«

* * *

Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad
ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posje¬
tio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u
Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor
i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mo¬
gao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da
će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija
ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kan¬
didat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omo¬
gućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih
potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su
ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovickom sudu, a na iz¬
borima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu.
»Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugo¬
slaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature,
pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovi-
cu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Li¬
narić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog po¬
moćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam
ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me di¬
rali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što ra¬
dim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvi¬
jek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine
1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj
podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Oraho-
vice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobije¬
dio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupšti¬
ni. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vla¬
do Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i gru¬
pa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjedni¬
ka općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.«

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi pri¬
vredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija,

161

otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se
masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i
infrastrukturu. »Podravska magistrala bila je završena, ali
nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i
mađarskoj granici«, priča on, »i za to je trebalo puno nova¬
ca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tone-
vim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upra¬
vo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i
da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu
raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko
će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih iz¬
vukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva
može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam
ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske
ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo pod¬
nese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili
kredit i sagradili »šumsku cestu« Orahovica-Donji Miho-
ljac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do
svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je se¬
lo dobilo struju.«

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastruk¬
turom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog
imidža medu sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. vi¬
sokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina
pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se
žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i pol¬
ožaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzisti-
rao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugo¬
slavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektu¬
alaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim
krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Me¬
sić kazivao je ovako: »Pridružujem se onim drugovima za¬
stupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika
Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude
stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokre¬
ne krivični postupak protiv odgovornih osoba«. Autor tih

162

riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki is¬
tup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je odr¬
žavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Pe¬
tar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa
ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji
i rekao im da ima rješenje. »Slušajte ljudi«, kazao je Bolj¬
kovac, »imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je
jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Ti¬
ta i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko
napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu,
jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog pot¬
pisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, ta¬
ko će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.« Mesić
kaže: »Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je ka¬
zao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkov-
čeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Po¬
tom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpis¬
nike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku go¬
vornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Dekla¬
raciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način rea¬
gira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od
potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše«. Josip Ma¬
nolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: »Deklaracija
o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija pre¬
ma onim političkim snagama koje su tada, koncem šezde¬
setih godina, nastojale da se donesu amandmani na posto¬
jeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan
korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to
spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura
izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan
u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočet-
ka do kraja zamišljen kao provokacija«.

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazi¬
vu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo
veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968.,
godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim

163

pojavama u društvu obrušio na - Stipu Mesića: kazao je,
naime, da »neki mali predsjednik općine u Slavoniji restau¬
rira kapitalizam«. O čemu se radilo? »Dok sam bio predsjed¬
nik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrt¬
nika«, objašnjava Mesić, »i rekli su mi da su završili s elek¬
trifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali
su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio
sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa gra¬
đana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla
osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao,
a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šes¬
naest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sred¬
stva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor
gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se
zaposle žene, budući da je veliki broj žena u Orahovici bio
nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadž-
ment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se os¬
nuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak že¬
na. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju
smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali
onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po
novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ni¬
šta sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i
novce i strojeve.« Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u
širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom
Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a
prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina po¬
jačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova su¬
pruga Jovanka. »Tito je tada već bio stariji čovjek, s poma¬
lo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje
viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni
račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo
učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio,
samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo
što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i
sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici opći-

164

na iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u
sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine
Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju
državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se
u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Ti¬
to, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto’!
Htio je reći 'nešto pod bubrege’, ali se malo zbunio, te su
svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo
imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas
odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao
tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i prem¬
da on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati,
fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć
koncentracije, iako sam u to vrijeme — a vrijeme je formi¬
ranja tzv. maspoka u Hrvatskoj - već bio dosta kritičan pre¬
ma Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim
stranama.«

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da
se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim
ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: »Mene, vjeru¬
jte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mno¬
ge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih
mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom
osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo -
ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i
što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimi¬
ra Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni
kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije
počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki
red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova oso¬
ba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadi¬
vljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu
i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacio¬
nalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi
nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine fed¬
eralne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i

165

Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u ko¬
jemu su republike definirane kao države i na temelju tog
Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge
države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu de¬
finirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje
svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je
Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se - da je
bilo sreće i pameti — osamostaliti i bez rata. Stoga je pozi¬
vanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske — što se svih
ovih godina događa u ovoj zemlji — rezultat nepoznavan¬
ja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na
tome profitira. To je besmisleno i glupo«.

Dometnut će, međutim, da je »Goli otok užasna stvar
koja je napravljena ljudima«, ali će naći i opravdanje za us¬
postavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički
neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost
s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim pro¬
tivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni So¬
vjetima. »Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali ni¬
kakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje
je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže.
Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvr¬
dio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, re¬
kao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sud¬
jelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo
tako kako se dogodilo - kad su, dakle, pobijene tisuće lju¬
di — onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne mo¬
že promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i po¬
greškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo
je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na koje¬
mu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio op¬
terećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom
hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodno-
oslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvat¬
skoj državnosti bila besmislena i isprazna.«

166

5 .

»ALBANCI SU ME VOLJELI«

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjed¬
nica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je
bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni ta¬
dašnjih hrvatskih partijskih prvaka - Savke Dabčević-Kučar
i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom
privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te
u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske eko-
nomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugo¬
slavije, što je doživljavano »divljanjem nacionalizma i šovi-
nizma u Hrvatskoj«. Nakon sjednice u Karađorđevu, u pri¬
jevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa
Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je - prema ne
sasvim pouzdanim procjenama — uslijedila sječa oko pet
tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne no¬
menklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro
su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je par¬
tijski vrh procijenio da su kolovođe »hrvatskog proljeća« ili
»masovnog pokreta - maspoka«. Među ljudima koji su se
našli na udaru bio je i Stipe Mesić. »Poslije sjednice u Ka¬
rađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati
na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku
pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokra¬
tizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske fe¬
deracije«, priča Mesić. »Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici
u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao

167

mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoli¬
ko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada pre¬
nio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da
sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbi¬
ni. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon
toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić
i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Cosić, pred¬
sjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još
nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo
što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme
Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah
kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U po¬
vjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo
čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi
da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme os¬
tavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao van.
Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje kriv¬
nje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što.
Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali
neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još
jednu sjednicu Sabora, jer sam htio izvući još nešto novca
za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili ve¬
ljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je do¬
šao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku
da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za od¬
lazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Nje¬
mačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam
ja odlučio ostati.«

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u
Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki
Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj
vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vo¬
đenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom
mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. go¬
dine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve
funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja.

168

Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. »U Orahovici se nika¬
ko nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor
protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu
poslao sam u Zagreb maćehi Milevi, a malo kasnije uspjeli
smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali
stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova tr¬
ga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u
Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na iz¬
državanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je
čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim,
bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko
Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad
i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na
zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u ko¬
joj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je
li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti
otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je
spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu de-
set-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dje¬
čjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je do¬
čekala mirovinu.«

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po
članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da
je osumnjičen za »neprijateljsko djelo propagande«. Nepo¬
sredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko
Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski bor¬
ci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali po¬
moć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da
prethodno mora pomoći sam sebi.

»Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Sibla...«, po¬
čeo je Bezer, »ti si njima bio impresioniran, što nije ni
čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To
je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se
tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formi¬
raš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao

169

da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da
ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su
oni od tebe tražili.«

»Ima tu jedan problem«, kazao im je Mesić. »Prvo, že¬
lio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I tre¬
će, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.«

»Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni
su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti
završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti po¬
moći da nađeš posao u Zagrebu.«

»Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa po¬
magati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu.
Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi
ni lijepiti nešto što nisam učinio.«

»Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne že¬
liš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.«

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su
uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe
Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te
mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog su¬
ca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propa¬
gande. »Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam
se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanji¬
ma — naime, kako prehraniti familiju — a za vratom mi se
odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv is¬
tražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a
moj pas — jedan kratkodlaki seter — koji je stajao pored me¬
ne u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam dok¬
tora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim
je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno,
doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.« Istraga je
trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću
su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi pri¬
likom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim
slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu ka-

170

zao je ovako: »Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo
neka nam vatru ne gasi«. Mesić veli: »Svjedoke su ispiti¬
vali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da
ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko
gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi
gase vatru«. Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpo¬
vu, gdje je Mesić rekao da u »našem amandmanskom vlaku
ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat
će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište«. Pitanje
glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amand¬
mane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske
u federalnim okvirima? »I opet se nađe netko tko kaže da
sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo
je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a
među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim,
bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.« Još je
jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da
su Hrvati sebi »put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci,
dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili
našom naivnošću«. »To se zaista moglo svakako tumačiti«,
kaže Mesić, »pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na
Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce...
Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog
ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam
tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pu¬
canj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i
bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog
naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog
ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako
iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo
je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da
sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955-, kad
sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih
karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima,
Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.«

171

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svje¬
doka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred
osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo
pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj
Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg So¬
cijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisu¬
tan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih
općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić,
izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o »ustaškom si¬
jelu«. Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Skoro,
koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se
bavio dizanjem utega. »Skoro je bio neizmjerno jak: mišica
mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je
jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđen¬
ja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi
dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi
je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao
da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio
na sud u Osijeku, Skoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku
i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u
sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Sko¬
ro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog
ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio
bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za ci¬
jenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku
višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom
ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu
opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da
na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelo¬
vanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza
u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom »ustaškom si¬
jelu«, ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapi¬
san, jer je on, ustvari, kazao sljedeće: ’Da sam vidio da je
to ustaško sijelo, ja bih ga napustio’. Poslije toga je pogle¬
dao Skoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.«

172

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive infor¬
macije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvo¬
ra za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te
su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan
izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mi¬
moišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad
mu je ovaj dobacio da »dobro sveže gaće«. Ohrabrilo ga je,
doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to zna¬
čilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Ma-
karovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. »Ne
bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine«,
kazuje Mesić, »jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se
radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako
će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No,
dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović pre¬
cizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to
je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao
tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjese¬
ca? Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jas¬
no da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na
njega. U obrazloženju je naveo ovako: ’lako svako djelo samo
za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost op¬
tuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske
propagande , Zalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu
i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.«

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u
Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio
je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv.
moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglav¬
nom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi do¬
znalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao
najprije našao u zagrebačkoj bolnici »Ozren Novosel« u
Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno
mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i de¬
set godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je
uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je

173

novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno
vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak poz¬
vao na razgovor i odmah mu rekao: »Pronašli su te!«. Me-
sić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to
čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski
komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno priml¬
jenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radni¬
ka i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je
pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o
sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali
onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka
na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega
očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. »On mi je, me¬
đutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na
ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smije¬
nili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojat¬
no, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zara¬
đivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio
da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspi¬
jem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme,
koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što
sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.«
I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Ke-
mika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa zna¬
njem jednog stranog jezika — po mogućnosti ruskog,
budući da su dosta radili s Rusijom — te s najmanje deset
godina radnog staza. Naravno, nisu se tražile moralno-
političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u parti¬
ji. »Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom,
svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah
sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komi¬
tet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici
bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji
odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove
i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugo¬
vor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali pot-

174

pisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da
ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko,
Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, nar¬
avno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da
ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da iz¬
bjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed is¬
plate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se
složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri
dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je
pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima
onda otišli na more.«

Po povratku s ljetovanja, u Zagrebu je sreo svog fakul¬
tetskog kolegu Ferdu Mišetića i, igrom slučaja, novi posao
bio je nađen. Mišetić se, naime, bio javio na dva natječaja
za radno mjesto pravnika i na oba je bio primljen: radilo se
o zagrebačkom Općem trgovačkom poduzeću (OTP) i o
Općini Susedgrad, a Mišetiću je - zbog adrese stanovanja
- ovo drugo mjesto bilo primamljivije, te je Mesiću pred¬
ložio da ga zaposli u OTP-u. »Bio je dobar s direktorom
Pravne službe u OTP-u i znao je da njima hitno treba prav¬
nik s pravosudnim ispitom. Našli smo se s njime i dogovo¬
rili se da pošaijem antidatiranu molbu, a da Ferdo svoju
molbu povuče. Direktoru je bilo najvažnije da odmah ima
čovjeka, jer mu se nije dalo raspisivati novi natječaj. Tako
sam se ponovno zaposlio. No, jednog dana direktor Prav¬
ne službe pozvao me na razgovor i kazao mi kako su u par¬
tijskoj organizacije krenule priče da kod nas radi čovjek
koji ima isto ime i prezime kao ja, te da je taj moj imen¬
jak i prezimenjak osuđen zbog neprijateljske propagande.«

»Znam da to niste vi«, rekao je direktor, »ali moram
provjeriti.«

»Ne, ja sam taj«, odgovorio mu je Mesić i odmah mu
je najavio pokretanje sudskog spora ako mu zbog toga da¬
ju otkaz. Taman kad je pokrenuo rečeni sudski spor, bila
je 1975. godina, došla je pravomoćna presuda Vrhovnog

175

suda kojom mu je zatvorska kazna smanjena na godinu da¬
na i morao je krenuti na odsluženje robije. »Tada sam se sa
zagrebačkim odvjetnikom Stjepanom Bičanom dogovorio
da mi vodi spor s OTP-om, ali tako da malo odugovlači,
kako bih postupak dobio negdje u vrijeme kad iziđem iz
zatvora. On je tako i postupio: otezao je s raspravama, pi¬
sao isprike i nije govorio da sam u zatvoru. Kad sam izišao
iz Stare Gradiške, dobio sam presudu da mi OTP mora is¬
platiti plaće za čitavo to vrijeme i da me usput moraju vra¬
titi na posao.«

U Staru Gradišku otišao je u svibnju 1975. godine, a
na izdržavanje kazne odvezao ga je njegov tadašnji prijatelj
Slobodan Budak, osječki pa zagrebački javni tužitelj, koji
je smijenjen zbog sklonosti »hrvatskome proljeću«. Mesić se
ovako sjeća zatvora: »Bio sam sudac, pravobranilac i prav¬
nik u poduzećima i uvijek sam zakon gledao samo s jedne
strane. Kad sam došao u Staru Gradišku, dočekao sam da
zakon gledam s druge strane, s one strane kad se aparat ob¬
ruši na pojedinca. To je životno iskustvo u kojemu se na is¬
tom mjestu nađeš s ljudima koji su apsolutno krivi: nađeš
se s ubojicama, lopovima, drogerašima, razbojnicima, silo¬
vateljima... No, u zatvoru sretneš i neke vrijedne ljude: u
Staroj Gradiški sam, recimo, upoznao Vladu Gotovca i na¬
kon zatvora postali smo pravi i istinski prijatelji. U zatvoru
funkcioniraju strogo podijeljene grupe ljudi. Nikad se
provalnik neće družiti s džeparom, jer je on za njega niža
kategorija. Zadnja kategorija u zatvoru su ljudi koji su
počinili bilo kakav delikt nad djecom: oni su praktično
izopćeni i oni su ljudi s kojima se nitko u zatvoru ne želi
družiti niti imati bilo kakva posla. Kasnije sam shvatio da
je to tako zato što je svakome tko je u zatvoru dijete ide¬
al slobode, jer u zatvoru možeš vidjeti razne vrste ljudi, ali
dijete ne možeš vidjeti. Zatvorski moral govori da se s
takvim tipovima nitko ne smije družiti. Oni su potpuno
prezreni i oni su ispod i onih najgorih kriminalaca koji su
ubili puno ljudi ili počinili najteže zločine.«

176

Mesića su u Gradiški smjestili u ćeliju s Antunom Ca-
čem, koji je nekad bio »infbrmbiroovac«, a poslije se pro¬
metnuo u ozbiljnog prevaranta, pa je stalno bio po zatvo¬
rima. Cač je svog novog sustanara dočekao pitanjem gdje
je rođen, a kad mu je Mesić rekao da je iz Orahovice, ovaj
mu je razvezao priču o čovjeku koji je do prije nekoliko da¬
na ležao na krevetu do njegova, na krevetu na kojemu će
Mesić preležati idućih godinu dana. Cač je rekao da se taj
čovjek zove Jozo Vulić. »Bio je to ubojica moje bake. Cač mi
je kazao da je Vulić u zatvoru postao vjerskim fanatikom.
Ispričao mu je da je neke ljude na kraju rata, među njima
i moju baku, ubio iz čiste osvete i gubitničkog bijesa. Kad
je izišao iz zatvora, Vulić se nastanio negdje kod Zadra i čuo
sam da ima i djecu. Neki su prijetili da će mu se osvetiti,
ali to se nije dogodilo.« Mesić je u zatvoru sreo i Marka
Veselicu, jednog od prvaka »hrvatskoga proljeća« na kojeg
se komunistički sistem najbrutalnije obrušio, te se sjetio
jednog njihova razgovora iz 1971., za vrijeme trajanje stu¬
dentskoga štrajka kojega su vodili Dražen Budiša i Ivan Zvo¬
nimir Čičak. »Te 1971. Savka Dabčević-Kučar boravila je u
Slavonskom Brodu, te je Matu Novačića i mene pozvala
na razgovor u hotel Marsonia «, kaže Mesić. »Meni je rekla
da zna kako imam veze među liderima studentskog štraj¬
ka, te je tražila da pokušam uspostaviti vezu s Markom Ve¬
selicom — za kojega je kazala da, skupa sa Šimom Doda¬
nom, manipulira studentima — i da ga zamolim da pokuša
utjecati na Budišu, Čička i Antu Paradžika da se smire pro¬
testi i da se prekine štrajk kako bi se mogli nastaviti započeti
politički procesi. Tvrdila je da je inzistiranje na štrajku i
prosvjedima put u represiju i dugogodišnje prekidanje pro¬
cesa liberalizacije i demokratizacije, te da studentsko nasto¬
janje da se promjeni tzv. devizni zakon, to jest da devize os¬
taju tamo gdje su zarađene, nema realne šanse za uspjeh.«

Mesić se zatim javio predsjedniku općine Jastrebarsko
Franji Mikuliću s porukom da organizira susret na kojega
bi bio pozvan Marko Veselica i susret je doista uskoro i

177

upriličen u Crnoj Mlaki: osim Mesića, došli su Mato No¬
vačio, Vlado Kos, Franjo Mikulić i Marko Veselica. Mesić
im je prenio Savkinu poruku i svi su se složili da bi bilo
pametno postupiti po njezinoj sugestiji: svi osim Veselice,
a nevolja je bila u tome što je jedino Veselica imao utjecaj
na studente.

»Saslušao sam vas, a tebi ću, Stipe, reći ovako: ti si
sentimentalan prema Savki i ovom rukovodstvu i ti misliš
da će svijet propasti ako padne ovo rukovodstvo, a ja ti ka¬
žem da će, ako padne ovo rukovodstvo, doći još hrvatski-
je i još demokratičnije«, rekao je Veselica.

»Onaj tko bude rušio Savku i sadašnje vodstvo po¬
stavljat će nove ljude«, uzvratio mu je Mesić, »a budući da
ih ti, Marko, nećeš rušiti, nitko te neće ni pitati tko će biti
postavljen umjesto njih.«

»Ne, ne... Ti ne vidiš plač kad se pjeva hrvatska him¬
na, ti ne vidiš zastave, ti ne vidiš oduševljenje naroda... I
ne samo da Budiši, Čičku i Paradžiku neću preporučiti da
prekinu štrajk, nego ću im reći da još ustrajnije štrajkaju
do izvršenja ciljeva.« Veselica im je doista tako i prenio, a
oni su ga, naravno, poslušali, pa su uskoro uslijedila hap¬
šenja, progoni, suđenja i zatvori. Mesić se potom vraća na
svoj susret s Veselicom u zatvoru 1975- godine: »Kad me je
ugledao u Staroj Gradiški, odmah me je pitao jesam li bio
kod Savke i Mike i raspitivao se što oni govore. Rekao sam
mu da govore kako im se čini da rukovodstvo koje ih je
naslijedilo nije baš demokratično, a nije baš ni nabijeno
hrvatstvom. ’Ma, ne samo to’, nadovezao se on, to su izdaj¬
nici, neprijatelji Hrvatske i jugofili.’ ’Dobro’, pitam ga, ’a
sjećaš li se da si mi u Crnoj Mlaki govorio da će poslije
Savke i Mike doći još hrvatskije i još demokratičnije ru¬
kovodstvo?’ Njegov je odgovor bio: ’Zajebo sam se’!«

Mesić govori da, barem u vrijeme kad je on bio tamo,
u Staroj Gradiški nije bilo policijskog iživljavanja nad po¬
litičkim zatvorenicima. »Policija maltretira za vrijeme istra-

178

ge, ali kad dođeš u zatvor ništa ti se ne može dogoditi, ako
se držiš kućnog reda. U zatvoru su veći problem zatvoreni¬
ci, nego stražari, ali mi 'politički’ nismo imali problema s
ostalim zatvorenicima koji su se međusobno tukli i napa¬
dali. Valjda nas nisu smatrali ravnima sebi. No, hrana je
bila tako grozna da sam ponekad razmišljao hoću li ikad
više zagristi meso koje je anatomski prepoznatljivo: pre¬
poznatljivi su bili jedino repovi, vimena od krava... Zatvor
sam, sve u svemu, dobro podnosio, jer sam sebe uvjerio
da je to nešto što se mora odraditi i da nema smisla očaja¬
vati. Inače, najbolje su bili organizirani Albanci, a ja sam
— ne znam zašto — bio u njihovoj milosti i pazili su na me¬
ne. Trudili su se da uvijek prvi dobijem novine i da me nit¬
ko ne dira«, kaže Mesić koji je u zatvoru počeo pušiti, jer je
tamo »duhan bio valuta«. »Cigarete se nisu mogle dobiva¬
ti u zatvoru, ali duhan jest. Budući da je moj ujak živio na
Širokom Brijegu, slao mi je dobru hercegovačku skiju koju
sam onda mijenjao za mlijeko ili neku drugu hranu, ali kad
sam je već imao, počeo sam pomalo i sam motati. Pušio
sam od te 1975. do 1997. godine. Nisam bio strastveni pu-
šač. Važniji mi je bio ritual pušenja koji me je smirivao pred
neke važne događaje. I nikad nisam pušio više od kutije
cigareta dnevno. Sad pokraj mene može pušiti stotinu lju¬
di, a da mi ne padne na pamet da uzmem i zapalim cigare¬
tu. Prestao sam pušiti kad sam se nakon jedne noći u ho¬
telskoj sobi, gdje je bilo puno ljudi i većina nas je pušila,
lakše otrovao nikotinom. Tada sam odlučio da više neću
zapaliti i zaista više nisam zapalio.«

Premda ga je po izlasku iz zatvora čekala sudska pre¬
suda koja je govorila da ga OTP mora vratiti na posao, on
je odmah pronašao drugo zaposlenje, ali je prethodno uzeo
zaostatke plaća u firmi u kojoj je dobio otkaz neposredno
prije odlaska u Staru Gradišku. Novo radno mjesto bio je
Arhitektonski studio, gdje su Mesića primili za glavnog
tajnika tvrtke i povjerili su mu pravne poslove. »Nisam se
htio vraćati u OTP, jer mi je u AS-u bila bolja plaća, a i

179

novi mi se posao više sviđao jer nije trebalo biti toliko su¬
dovanja. Međutim, sad je i u AS-u trebalo prijeći tu za¬
čaranu granicu od tri probna mjeseca. Muljao sam direk¬
toru Žarku Vinceku, koji je bio poznati i ugledni arhitekt,
da sam radio kod odvjetnika Stjepana Bičana i da mi se
negdje kod njega zagubila radna knjižica... Kad su prošla
tri mjeseca, došao sam k Vinceku i rekao mu da smo našli
knjižicu, ali onda sam se otvorio: ispričao sam mu da sam
bio u zatvoru u Staroj Gradiški i da sam osuđen zbog ne¬
prijateljske propagande i sudjelovanja u ’maspoku’. 'Nemoj
mi ništa dalje objašnjavati, jer ja sam s tvojim ocem bio u
partizanima', rekao mi je Vincek i shvatio sam da on zna
sve o meni, ali mi ništa nije htio govoriti. I tako sam na¬
stavio raditi u AS-u. Nisam se, međutim, prestao javljati na
natječaje, jer sam skoro postao ovisan o čitanju oglasa po
novinama i o pisanju molbi: nisam imao namjeru napuš¬
tati AS, ali sam se htio malo zabavljati i testirati režim. I
redovito sam odbijan.«

Stefanija Balog sjeća se prvih dana svog prijateljstva s
Mesićem: »Stipe je u prvo vrijeme bio glavni tajnik AS-a,
a Žarko Vincek bio je direktor. Nakon što je Vincek 1979.
otišao u mirovinu, direktorsko je mjesto nakratko preuzeo
inženjer Srećko Pegan, pa je potom za direktora došao Me-
sić. Na tom je mjestu bio do 1990., kad je otišao u poli¬
tiku. Bio je dobar organizator, nikad s njim nismo imali
sukobe, bio je tolerantan, pronalazio je poslove i uspješno
je naplaćivao ono što bismo napravili. Već se tada vidjelo
da ima veze po cijeloj Hrvatskoj i da lako sklapa prijatelj¬
stva s različitim ljudima. Bilo mu je stalo do ove firme i AS
mu je stvarno bio drugi dom. Funkcionirali smo kao obi¬
telj, a i on je uvelike pridonio takvoj atmosferi u poduze¬
ću«. Direktor Mesić bavio se pregovaranjem i ugovaranjem
poslova i nije mu išlo loše: Arhitektonski je studio tih go¬
dina projektirao mnoge hotele, apartmanska naselja, škole,
javne ustanove... »Uvijek sam pronalazio neke prijatelje ko¬
ji su mi olakšavali dobivanje poslova. Sve je to, međutim.

180

išlo teško i uvijek uz korištenje privatnih veza i usluga«,
kaže Mesić, »ali onda sam odlučio promijeniti strategiju:
odlučio sam da više neću moliti za usluge, nego sam išao
s pričom da je AS skuplji od drugih, no da imamo takve
statičare koji će na željezu ili nekom drugom materijalu
uštedjeti toliko da se isplati posao povjeriti nama, premda
smo skuplji od drugih. I tako sam počeo dobivati velike
poslove i stvari su se najednom počele mijenjati.« Svemoć¬
na partija, međutim, nije skidala oko sa svog otpadnika.
Mesića je tako jednog dana nazvao Đorđe Prekodravac,
Vukovarac koji je bio direktor jedne zagrebačke tvrtke, te
mu je ispripovijedao kako mu je »spasio glavu«: Preko-
dravca su, naime, pozvali u Općinu Medveščak i ponudili
su mu mjesto stečajnog upravitelja jednog poduzeća, čije
su ime u početku tajili, ali kad je on odbio doći u firmu
koja je u stečaju, objasnili su mu da je riječ o vrlo zdravoj
tvrtki koju, međutim, umjetno namjeravaju gurnuti u ste¬
čaj, e kako bi imali formalni razlog da smijene tamošnjeg
nepoćudnog direktora. »Tada su mu rekli da se radi o AS-u
i o meni, Stipi Mesiću. ’To je najbolji čovjek s kojim sam
ikad surađivao i to je moj prijatelj. Kako vam je uopće pa¬
lo na pamet da ga smjenjujete!?’, kazao im je Đorđe, a oni
su mu objasnili da su takav nalog dobili iz komiteta. Đor¬
đe im je rekao da neće sudjelovati u toj raboti i da će me
obavijestiti što smjeraju. Oni su mu onda rekli da mi ništa
ne govori, a da će oni zauzvrat stvar staviti pod tepih. I ta¬
ko sam preživio na direktorskom položaju. Kasnije sam bio
ušao i u vlasničku strukturu AS-a, a novce za kupovinu
vlasničkog udjela posudila mi je Štefanija Balog i njezin
brat koji su, inače, dosta bogati ljudi. Vratio sam im taj
dug, a kad sam postao predsjednikom Republike, Stefani-
ji sam prodao svoj udio za 150 tisuća maraka i tim sam
novcima kćeri pomogao da kupi stan.«

Svoj stan u Ilici Stipe Mesić kupio je 1977. godine.
Starija zagrebačka stomatologinja, doktorica Bižec, željela
je zamijeniti svoj stan u Ilici od 110 kvadrata za manji stan

181

koji bi bio na potezu od Kvaternikova trga do Dubrave:
prema njezinim uvjetima, stan nije smio biti veći od pe¬
deset i manji od četrdeset četvornih metara, morao je ima¬
ti zemni plin i telefon, te je morao biti blizu tramvajske
stranice da ona može lakše ići u posjete svojoj sestri koja
je bila teško bolesna i živjela je u Dubravi. »To mi je pre¬
nio jedan prijatelj i pitao me bih li otišao vidjeti stan u Ili¬
ci. Otišao sam i našao se u stanu od 110 kvadrata koji mi
se, nakon mojih četrdeset i nešto, činio kao palača. Nisam
vjerovao da bih tu jednom mogao živjeti. Gospođa je, me¬
đutim, pristala na zamjenu i tražila je da joj razliku u veli¬
čini stana platim tisuću maraka po kvadratu. Za garažu je
tražila šest tisuća maraka. E, onda je trebalo skupiti novce:
dobio sam mali kredit u AS-u, moj prijatelj Ante Karić or¬
ganizirao je svoje pajdaše i oni su skupili nešto novca, moj
stric Marko skupio je, također, nešto novca i uspio sam za¬
tvoriti konstrukciju. 1 danas živim u tom stanu.« Ante Ka¬
rić kaže da mu nije bio problem skupiti novac za posud¬
bu Mesiću. »Predao sam mu pare, a on je u naredne dvi¬
je godine doslovno odvajao od usta da bi što prije vratio
pozajmicu. Nije bio miran dok se nije riješio duga i poš¬
teno je vratio svaku marku koju smo mu posudili moji
prijatelji i ja. A i to valjda nešto govori o tome kakav je
Stipe čovjek.«

182

6 .

»TUĐMAN JE OD SEBE
PRAVIO KARIKATURU«

Nakon jeđnoipolmjesečnog boravka u bolnici, 10. prosin¬
ca 1999. umro je Franjo Tuđman. »Puno prije njegove sm¬
rti znao sam da je neizlječivo bolestan i, da budem iskren,
čudio sam se njegovoj nevjerojatnoj upornosti da sakrije
posljedice teškog oboljenja: bili su mi, zapravo, tužni ti
njegovi pokušaji da perikom i javnim igranjem tenisa pri-
krije ono što mu se događa. Pravio je od sebe karikaturu,
a to mu nije trebalo. I zaista sam ga žalio«, govori Mesić.
»Premda se predstavljao i smatrao vizionarom i učenikom
povijesti, ništa od povijesti nije naučio i do kraja je inzis-
tirao na svojim zabludama. Kad se razbolio i kad je znao
da mu dolazi smrtni čas, pitao sam se misli li još uvijek da
je bilo dobro upustiti se u avanturu podjele Bosne i da je
bilo dobro umjetno stvarati dvjesto bogatih obitelji koje
će navodno generirati hrvatski razvoj. Kad sam razmišljao
o njegovim zadnjim danima, zanimalo me je samo to je li
shvatio svoje zablude, no nigdje nisam našao nijedan trag
o tome da je posumnjao u vlastito mesijanstvo i u svoju ve¬
liku povijesnu ulogu. Nije izvukao nikakve pouke i ništa ni¬
je naučio na greškama: jednostavno, nije mogao prihvatiti
da je u nečemu pogriješio. Franjo Tuđman bio je tvrdoglav
čovjek i do kraja je nastojao čak i na onim stvarima za koje
su svi vidjeli da su pogrešne. Nisam išao na njegov sprovod,
jer smo se politički razišli i jer nisam htio ići tamo gdje će

183

se zboriti o njegovim velikim zaslugama. Naravno da mi
ga je bilo žao kao čovjeka, kao što mi je žao svakog čovjeka
koji umre u mukama, ali nisam htio ići na pogreb, jer ni¬
sam želio provocirati njegove obožavatelje koji su sve u ži¬
votu postigli zahvaljujući njemu. Meni tamo nije bilo
mjesto: ostao sam u svome stanu i u svome autu i, za raz¬
liku od mnogih drugih, nisam profitirao zbog sudjelovan¬
ja u vodstvu HDZ-a i države. Nisam htio da me se doživl¬
java provokatorom i pustio sam da sve to prođe bez mene.«

Stipe Mesić nekoliko je mjeseci prije Tuđmanove smr¬
ti donio odluku da će se kandidirati za predsjednika države:
na redovitoj tjednoj konferenciji za novinare zagrebačka
organizacija HNS-a izišla je sa stavom da će, kad za to do¬
đe vrijeme, kandidirati Mesića za predsjednika Republike,
»laj naš stav sutradan nakon press-konferencije izišao je u
novinama«, veli Štefanija Balog, jedna od viđenijih HNS-
ovki u Zagrebu. »Dva-tri dana kasnije održana je sjednica
Središnjeg odbora HNS-a - Mesić je, inače, bio predsjed¬
nik Središnjeg odbora - i mene je tada jedna ugledna osoba
iz vrha stranke upitala kako smo se usudili obznaniti Me-
sićevu kandidaturu ne konzultiravši vodstvo HNS-a. Već
sam tada vidjela da će biti problema i natezanja, no onda
se prestalo pričati o predsjedničkim izborima, jer su došle
pripreme za parlamentarne izbore, a tu, također, nije manj¬
kalo problema, natezanja i ponižavanja Stipe Mesića od
strane HNS-a.«

Mesić je, naime, odlučio da će se na parlamentarnim
izborima kandidirati u Prvoj izbornoj jedinici koja je, me¬
đu ostalim, uključivala centar i zapadni dio Zagreba, prem¬
da je vrh HNS-a sve do rane jeseni 1999. njegovao stav da
ta stranka ne treba ići na izbore u zagrebačkoj izbornoj je¬
dinici. Gospođa Balog kaže: »Taj stav opravdavan je time
da HNS jako loše stoji u Zagrebu i da nema novaca za
kampanju. Stipe i ja bili smo time jako začuđeni, jer je na¬
prosto šokantno glupo ne ići na izbore u glavnom gradu u

184

kojemu živi najveći broj glasača i koji je, po svemu, centar
države. Planiralo se ići na izbore u Varaždinskoj i Primor-
sko-goranskoj županiji, gdje je HNS imao realne šanse da
dobije pokojeg saborskog zastupnika. Mesić im je, među¬
tim, odmah rekao da on sigurno ide na listi u Zagrebu, a
ja sam otvoreno kazala da je glupo da se izbjegne izlazak
na izbore u metropoli. Na to nam je jedna osoba iz vrha
stranke rekla da možemo ići ako imamo novaca, a HNS nam
neće dati nijednu lipu za izbore. Mi smo se s time pomirili,
ali se taj negativni stranački stav kasnije, ipak, promijenio«.

U jesen 1999. već su bila definirana dva opozicijska
bloka koja su se na izborima 3. siječnja 2000. suprotsta¬
vila vladajućem HElZ-u: blok SDP-a i HSLS-a, te blok
HSS-HNS-IDS-LS. Tada je, također, u četveročlanom sa¬
vezu postignut dogovor da će šefovi stranaka (ZlatkoTom-
čić - HSS, Radimir Čačić - HNS, Ivan Jakovčić - IDS,
Vlado Gotovac - LS) biti nositelji i prvi na listi u izbornoj
jedinici u kojoj se odluče kandidirati, dok će se ostala mje¬
sta na listama utvrđivati međustranačkim pregovorima i
uz pomoć rezultata prethodnih parlamentarnih izbora.
»Jakovčićev IDS pritom je tražio da nastupi u samo dvije
izborne jedinice, dok u ostalima nije namjeravao isticati
svoje kandidate. Ankete su pokazivale da četvorka, osim
u istarskoj i slavonskoj izbornoj jedinici, nigdje ne može
dobiti više od dva zastupnika, pa je, dakle, bilo jako važno
mjesto na listi na kojemu će se naći određeni kandidat«,
govori Stefanija Balog.

»Svakom normalnom bilo je savršeno jasno da onaj tko
se na listi 'četvorke’ nalazi na trećem mjestu u zagrebačkoj
izbornoj jedinici nema nikakve šanse da uđe u Sabor. Me¬
ni je to bilo jasno i zato mi je bilo stalo da budem drugi
na toj listi. Već je otprije bilo poznato da će nositelj liste
u Prvoj izbornoj jedinici biti Vlado Gotovac, predsjednik
Liberalne stranke, i to je bilo sasvim pošteno«, sjeća se
Mesić. Njegova prijateljica gospođa Balog bila je ovlašteni

185

HNS-ov pregovarač za sastavljanje ’četvorkine’ izborne
liste u Prvoj izbornoj jedinici. Ona kazuje: »Na temelju
analiza prethodnih izbornih rezultata, HNS je dobio drugo
i sedmo mjesto na listi u Prvoj izbornoj jedinici. Kad su se
u prostorijama HSS-a u Zvonimirovoj ulici okupili pred¬
stavnici HSS-a, LS-a i HNS-a, Mesić je svima rekao ova¬
ko: ’Budući da je odlučeno da u Prvoj izbornoj jedinici LS
nosi listu, jer to gospodin Gotovac i zaslužuje, ja za sebe
tražim drugo mjesto na listi i ja ću to izboriti u svojoj stran¬
ci’. Inače, HNS-u je u samo dvije izborne jedinice pripalo
drugo mjesto. S tim Mesićevim stavom složili su se svi pri¬
sutni. Zatim smo se vratili u stranku i dogovorili smo da
Stipe Mesić bude drugi na listi u Zagrebu. Potom smo Sti-
pe Tojčić i ja u ime HNS-a otišli na novu rundu međus¬
tranačkih pregovora u centralu HSS-a. Na tom je sastanku
postignut definitivan dogovor da Mesić bude drugi na listi,
a čak je jedan čovjek iz HSS-a rekao da HNS-u pripada
drugo mjesto samo ako će na njemu biti Mesić, a ako se
HNS odluči za nekog drugog kandidata, onda će HSS tra¬
žiti za sebe to drugo mjesto u Zagrebu. Kad smo to dogo¬
vorili, odmah sam nazvala Radimira Čačića i rekla mu da
imamo drugo mjesto u Prvoj izbornoj jedinici. On je time
bio jako zadovoljan«.

No, naravno da u tom trenutku ništa nije bilo defini¬
tivno i naravno da su se iza Mesićevih leđa odvijale koje¬
kakve stranačke igre i spletke: njegova pozicija na izbornoj
listi u Prvoj jedinici bila je, zapravo, predmetom intenzivne
međustranačke trgovine što tih dana nije prestajala, a trgo¬
valo se upravo Mesićevim mjestom zato što je jedan broj
ljudi iz vrha HNS-a - ali i iz ostalih stranaka četveročlane
koalicije - bivšeg Tuđmanova bliskog suradnika i kasnijeg
HDZ -ova raskolnika smatrao doslovno »bivšim čovjekom«
čiji su zvjezdani politički trenuci apsolutno bili prošlost.
Pet-šest dana nakon što je u HSS-ovim prostorijama po¬
stignut rečeni sporazum - bio je početak prosinca 1999. i
bila je nedjelja - Stefaniji Balog zazvonio je mobilni tele-

186

fon, a s druge strane bila je jedna visokorangirana osoba
iz HNS-a koja je tražila Mesićev broj mobitela. Usput je go¬
spođi Balog otkrila da se upravo zbila katastrofa: »HSS nas
je izdao i postavio je svog čovjeka na drugo mjesto na izbor¬
noj listi u Zagrebu«! »Rekla sam da ne vjerujem u to«, kaže
Balogova, »jer sam bila na pregovorima na kojima je se¬
dam ljudi odlučilo tko će biti na drugom mjestu. Toj sam
osobi, također, odmah rekla da Mesić neće prihvatiti treće
mjesto na listi, te sam pitala gdje je HNS zauzvrat dobio
drugo mjesto. Ta mi je osoba rekla da je Vesna Pusić do¬
bila drugo mjesto u Zadru, odnosno u Devetoj izbornoj je¬
dinici, jer nije prošla njezina, Vesnina, namjera da dobije vi¬
soko mjesto na listi u Istri. Stipe je bio užasno ljut. 'Po¬
gledaj što su mi opet napravili!’, govorio je i dodao da ne¬
će prihvatiti treće mjesto na listi.«

Koji dan poslije te nedjelje dogodila se sjednica Pred¬
sjedništva Hrvatske narodne stranke u zagrebačkom hote¬
lu Esplanade. »Budući da ste bili nekorektni i da ste pro¬
dali moje drugo mjesto u Prvoj izbornoj jedinici, sad ću
vam nešto kazati«, počeo je Mesić, »dakle, neću raditi ni¬
kakve skandale i buku, jer bi to prije izbora bilo kontra-
produktivno, ali ne pristajem biti treći na listi: to nije ništa
drugo nego ponižavanje zato što svi dobro znamo da treći
na listi nema nikakvih izgleda da uđe u Sabor. Odredite
nekoga tko će doći na to treće mjesto.« Potom je u Espla-
nadinu Zelenom salonu zavladao tajac kojega je uskoro raz¬
bila Štefanija Balog. Javila se za riječ, pa je detaljno rekon¬
struirala tok međustranačkih pregovora što su vođeni u
HSS-ovu sjedištu. »Jednostavno nisam mogla izdržati, pa
sam upitala Vesnu Pusić kako to da je svojim plakatima
oblijepila čitavu Istru, a sad ide na listi u zadarskoj izbor¬
noj jedinici, s tim da se stalno priča kako HNS nema nova¬
ca. Pitala sam gdje je tu logika. Vesna se jako naljutila na
to moje pitanje i dala mi je neko potpuno nesuvislo obraz¬
loženje: otprilike, HNS je ionako imao namjeru nakon
izbora po cijeloj Hrvatskoj izlijepiti svoje plakate. Koji je

187

smisao u lijepljenju plakata poslije izbora!? U svakom slu¬
čaju, još su se neki ljudi tada naljutili na Mesića i mene, ali
je sjednica završena bez ikakvih zaključaka. Kad smo izišli,
pitala sam Stipu što će sad biti. Rekao mi je da će prihvatiti
treće mjesto na listi, ako ga HNS promovira u predsjed¬
ničkog kandidata. Kazao je da je to jedini način da prijeđe
preko svih tih niskih udaraca koje je dobio od HNS-a«,
priča Balogova.

»Da, tada sam donio definitivnu odluku da ću im po¬
staviti uvjet: bit ću treći, ako mi omoguće predsjedničku
kandidaturu. I ovlastio sam Stefaniju da proširi tu infor¬
maciju«, potvrđuje Mesić koji će se — jednako kao i gospo¬
da Balog — suspregnuti da izrijekom kaže ono što mu čita¬
vo vrijeme dok priča ovu priču lebdi po vrhu jezika: Mesić
je drugo mjesto na listi u Zagrebu izgubio zato da bi Vesna
Pusić dobila drugo mjesto na listi u Zadru. Plan Pusićeve
da se kandidira na listi 'četvorke’ u Istri osujetio je, inače,
Ivan Jakovčić, predsjednik IDS-a.

Štefanija Balog jedva je dočekala da počne oglašavati
Mesićev uvjet, te ga je prvi put jasno izrekla na novom sa¬
stanku u sjedištu HSS-a, gdje se - po tko zna koji put - pre¬
govaralo o imenima što će se naći na izbornoj listi u Prvoj
jedinici. »Na tom je sastanku, osim mene, bio još jedan čo¬
vjek iz HNS-a i jedan iz HSS-a. Taj iz HNS-a odmah je ka¬
zao da sam ja stranku optužila da je prodala Stipino drugo
mjesto na listi. Onda je ovaj iz HSS-a rekao da nitko ništa
nije prodao, jer ništa nije bilo dogovoreno i da je sad de¬
finitivno da na drugo mjesto dolazi dr. Josip Torbar iz HSS-
a. Opet sam ponovila što je bilo na prethodnim pregovo¬
rima i onda sam im kazala ono što mi je Stipe rekao da im
kažem: Mesić će se kandidirati na predsjedničkim izbori¬
ma! Joj, da ste vidjeli ta lica: jedan je bio crven, a drugi ze¬
len. HSS-ovac je zatim, nakon poduže šutnje, rekao da ni
on ni njegova stranka neće prihvatiti Mesića za predsjed¬
ničkog kandidata. Rekla sam da i ne moraju, ali neka zna-

188

ju da će se Stipe Mesić kandidirati za predsjednika Repub¬
like, makar ga ne podržala nijedna stranka. Tada sam usta¬
la i otišla.« Potom je i Mesić, na sastanku Predsjedništva
HNS-a, otvorio karte: »Pametno je da svaka stranka ima
predsjedničkog kandidata. Ja se ne želim prestati baviti po¬
litikom i mislim da mogu još dosta dati. Budući da ste pro¬
dali moje drugo mjesto, što ne morate priznati, prihvatit ću
treće mjesto na listi, ako me kandidirate za predsjednika
države. HNS time ne može ništa izgubiti, pogotovo što ne
tražim ni kune vašeg novca«. Poslije tih riječi, u dvorani je
nastao muk, a Vesni Pusić upravo je u tom trenutku zazvo¬
nio mobitel i izišla je iz prostorije. Ostali članovi Predsjed¬
ništva HNS-a zatim su glasali o Mesićevoj predsjedničkoj
kandidaturi: dobio je jednoglasnu podršku svih prisutnih.
Kad se Vesna Pusić vratila u dvoranu, Radimir Cačić ju je
obavijestio da je Mesić dobio jednoglasnu potporu za pred¬
sjedničku utrku, no ona je ostala nijema: jednostavno je pre-
šutjela tu činjenicu i nije se htjela izjasniti. Tako je neslužbe¬
no odlučeno da Stipe Mesić bude HNS-ov predsjednički
kandidat, ali njemu je tek predstojao pravi boj da i služ¬
beno bude proglašen kandidatom za šefa države. Rečena
sjednica Predsjedništva HNS-a predstavljala je, zapravo,
tek okončanje pregovora o sastavu izbornih lista za parla¬
mentarne izbore 3. siječnja 2000., a pregovori su okonča¬
ni tako što je Mesić prihvatio gubitničko treće mjesto u
Zagrebu, dok je Pusićeva postavljena na drugo mjesto liste
u Zadru. »Unaprijed sam pristao na poraz na parlamentar¬
nim izborima, jer sam bio uvjeren da ću osvojiti predsjed¬
ničke izbore. No, priča o mojoj predsjedničkoj kandida¬
turi unutar HNS-a tu nije bila ni blizu gotova: prava priča
tu je tek započela«, veli Mesić.

Da je priča tek započela dalo se zaključiti po javnim
istupima nekolicine HNS-ovih dužnosnika koji su govo¬
rili kako je istina da je Predsjedništvo stranke dalo podrš¬
ku Mesićevoj kandidaturi, ali su dodavali da »HNS ima još
jakih kandidata« i da će o tome »odlučiti Središnji odbor«.

189

Gospođa Balog pažljivo je čitala te novinske članke i stvar
joj je postajala sve sumnjivijom. Dan prije sjednice Sre¬
dišnjeg odbora - bio je konac prosinca 1999. i opet je bi¬
la nedjelja - nazvala je Mesića i upoznala ga sa svojim stra¬
hovima.

»Bojim se da će se na sjednici Središnjeg odbora po¬
javiti još neki HNS-ov predsjednički kandidat«, kazala je
Mesiću te nedjelje.

»Stefanija, ti vidiš bijele miševe!«, uzvratio joj je on, no
pola sata kasnije nazvao ju je i rekao joj da je bila u pravu:
HNS će imati još jednog predsjedničkog kandidata.
»Bolje je da ti ne ponavljam što sam im sve izgovorio, ali
poručio sam da je bilo dosta marginalizacije i da više nitko
neće praviti budalu od mene. Rekao sam im da ću biti je¬
dini kandidat HNS-a i da ne želim nikakvo glasanje o ne¬
kom drugom kandidatu na sjednici Središnjeg odbora ili
uopće neću biti njihov kandidat. Sad čekam, jer će danas
biti odlučeno što će se dogoditi.« Iste te nedjelje, ali nave¬
čer, Mesić je još jednom nazvao gospođu Balog i saopćio
joj da je vrh stranke, ipak, donio odluku da će on biti je¬
dini predsjednički kandidat. »Druga osoba iz HNS-a ko¬
ja je iskazivala ambiciju da se kandidira na tim prijevre¬
menim predsjedničkim izborima bila je Vesna Pusić«,
otkriva Balogova, »ali su je, ipak, nagovorili da odustane
u Mesićevu korist. Zauzvrat su joj obećali da će dobiti jed¬
nu drugu visoku funkciju: to se kasnije i dogodilo kad joj
je Cačić ustupio funkciju predsjednika HNS-a. I poslije su
neki iz HNS-a poručivali da su se grdno prevarili kandidi¬
rajući Mesića, da će to biti debakl, da neće dobiti više od
tri posto...«.

Tomislav Karamarko u to se predizborno vrijeme in¬
tenzivno družio s Mesićem na treninzima nanbuda. »S nan-
budom smo počeli Petar Turković i ja, pa sam nagovarao
i Mesića da nam se pridruži. Odmah je pristao. Poslije se
ispostavilo da je to dosta naporan sport, ali vrlo relaksiraju-

190

ći. Stipe se pokazao veoma nadarenim za nanbudo. Nakon
nekoliko mjeseci, bez problema je radio trideset-četrdeset
sklekova. Išli smo u Kušlanovu ulicu ponedjeljkom i četvrt¬
kom oko deset navečer. Pokupio bih ga u Ilici i onda smo
imali treninge po sat vremena. Nakon treninga ostajali smo
razgovarati pored automata s čajem i sokovima. Kad nije pro¬
šao na parlamentarnim izborima, rekao sam mu: 'Nema
veze što nisi postao saborski zastupnik, jer ćeš postati pred¬
sjednik države’. I upravo tokom tih razgovora poslije tre¬
ninga stvoreno je jezgro Mesićeva izbornog stožera i do¬
brim su dijelom već tu udarene glavne smjernice njegove
kampanje.«

»Izborni stožer smjestili smo u skučene prostorije u
Kačićevoj ulici i eliminirali smo vodstvo stranke iz svih pred-
izbornih aktivnosti, s tim da je HNS u Mesićevoj kam¬
panji financijski sudjelovao s 1,8 posto sredstava. Danas mi
je strašno žao što Mesić na izbore nije izišao samostalno:
nije trebao biti ničiji kandidat, jer od stranke koja ga je
kandidirala ionako nije imao nikakvu operativnu podršku
u kampanji. Oni članovi HNS-a koji su bili u stožeru, bili
su tamo kao Mesićevi prijatelji, a ne kao članovi HNS-a«,
kaže Stefanija Balog.

Mesić je sastavljanje izbornog stožera povjerio Tomi¬
slavu Karamarku, s tim da mu je kazao da gospođu Balog
obavezno uzme u stožer i da je zaduži za financijsku stra¬
nu kampanje. Karamarko priča: »Najprije sam pitao Petra
Turkovića hoće li nam se pridružiti i on je pristao, prem¬
da nije vjerovao da će Mesić pobijediti. Onda je došao
Srećko Ferenčak koji je preuzeo tehničku realizaciju kam¬
panje, pa Ivana Sikić i Vjera Šuman koje su se brinule za
medije, onda Damir Vargek koji je brinuo da svaki sat bude
isplaniran i da se sve stigne na vrijeme... Zatim se pojavio
Amir Muharemi koji se ubrzo prometnuo u jednog od naj¬
važnijih ljudi tog stožera. Muharemi je bio aktivni pukovnik
Hrvatske vojske i jednog je dana, prije nego što je formiran

191

stožer, došao Mesiću u prostorije HNS i rekao mu da se
mora kandidirati, jer će postati predsjednik države. Stipe
mu je rekao da se javi meni i Muharemi je uskoro počeo
dolaziti na sastanke stožera i povremeno bi nešto rekao, a
sve što bi rekao bilo je pametno i na mjestu. Naravno, tra¬
žio je diskreciju, jer je mogao ostati bez posla. Dao sam
mu nadimak Kolonelo i svi su znali da tu ima neki važan
čovjek kojeg zovu Kolonelo, ali nitko, zapravo, nije znao
tko je on, jer se za njega nije smjelo znati. Pogledajte sve
snimke i fotografije iz stožera i vidjet ćete da njega nigdje
nema: dobro je pazio da ga netko slučajno ne snimi, jer ga
je to moglo stajati posla u Ministarstvu obrane. Nije se
čak pojavio ni na predsjedničkoj inauguraciji 18. veljače
2000., niti je bio u stožeru kad su se čekali izborni rezul¬
tati. A bio je strašno važan čovjek koji je danonoćno radio
i čiji su savjeti bili vrlo pametni i korisni. Muharemi mi je
u veoma kratkom vremenu postao jedan od najboljih pri¬
jatelja. Kasnije su se pojavili neki ljudi koji su se počeli
predstavljati kao šefovi kampanje i kao oni koji su stvorili
predsjednika, a ja ih nikad nisam vidio u stožeru. Glupo
mi je to govoriti, ali ja sam bio šef Mesićeve kampanje i
nikad nisam previše isticao taj podatak zato što su i mno¬
gi drugi ljudi puno napravili i pridonijeli Mesićevoj pob¬
jedi«. Amir Muharemi magistar je sociologije i danas je hr¬
vatski veleposlanik u Turskoj. Krajnje je samozatajan čov¬
jek, pa ne voli govoriti o svom sudjelovanju u Mesićevu iz¬
bornom stožeru, a još manje voli pričati o svom doprinosu
pobjedi. »Svi ljudi koji su bili u Kačićevoj jako su puno
radili i trudili se«, veli on, »ali sve bi to bilo uzalud da ni¬
je bilo nevjerojatne energije i htijenja gospodina Mesića.
Sjećam se da smo ga na početku pitali hoćemo li složiti
žešći ili blaži raspored, a on je bez razmišljanja rekao da
idemo na najžešću varijantu, jer se predsjednička kam¬
panja događa jednom ili dvaput u životu. Tako je na kra¬
ju i bilo, a on je sve s lakoćom stizao. Sto se tiče moje uloge,
radio sam sve što je trebalo, a savjetovao sam dvije stvari:

192

prvo, da se Mesić u kampanji ne treba previše baviti Fra¬
njom Tuđmanom, jer sam smatrao da bi to predstavljalo
potcjenjivanje birača i njihove inteligencije; drugo, da se
inzistira na ulozi predsjednika Republike kao korektivno-
ga faktora u državnoj politici, jer je već tada bilo jasno da
će se ići na smanjenje predsjedničkih ovlasti, odnosno da
će polupredsjednički sustav vlasti biti zamijenjen parla¬
mentarnim.«

Karamarko kaže da je već prvog dana kampanje shva¬
tio da Mesiću pobjeda ne može izmaći. »Tog prvog dana
išao je u Slavoniju i prema onome što mi je prenosila Ivana
Sikić znao sam da će pobijediti: bila je to općenarodna eu¬
forija i bilo je jasno da će njegov rejting samo rasti. S njim
sam išao samo na one skupove za koje sam smatrao da su
važni i da će biti prekretnica, ali sam o svemu bio infor¬
miran iz minute u minutu.« Dobar broj hrvatskih politi¬
čara, međutim, na početku izborne kampanje nije dijelio
Karamarkova uvjerenja. Mesić se prisjeća: »Dolazili su mi ne¬
ki visokorangirani ljudi iz stranaka ’četvorke’ i objašnjavali
su mi da se ne trebam toliko truditi, jer nemam nikakvih
izgleda za pobjedu. Znam da su mi se mnogi tadašnji
opozicijski političari smijali iza leđa govoreći da mogu os¬
vojiti par postotaka glasova i da ću se osramotiti. Znam da
je malo tko vjerovao u mene i znam da je najveći broj lju¬
di mislio da se neću maknuti s onih tri-četiri posto koliko
sam imao na početku kampanje. A ja sam svima ponavl¬
jao da ću pobijediti i nijednog momenta nisam sumnjao
u to. Među liderima ’četvorke’ Vlado Gotovac je, čini mi
se, najviše vjerovao u mene«.

»Na izborima će se dogoditi sudar između HDZ-ova
kandidata Mate Granića i HSLS-SDP-ova kandidata Dra¬
žena Budiše, te će tih četiri-pet posto koje ćeš ti dobiti
smanjiti šanse Budiši i on zbog toga može izgubiti, a sad
je najvažnije da ne pobijedi kandidat FIDZ-a«, tumačio je
Mesiću tih dana dr. Ivan Siber, profesor na zagrebačkom

193

Fakultetu političkih znanosti. »Ako bi ti odustao i pozvao
svoje birače da glasaju za Budišu, on bi sigurno pobijedio,
a to treba biti naš cilj.«

»Dragi profesore, zapamti datum i sat, jer ti sad ka¬
žem da neću dobiti četiri-pet posto, nego ću pobijediti na
ovim izborima«, odgovorio mu je Mesić.

»Čekaj, ti to stvarno misliš!? Ako tako misliš, onda mi
zaista nemamo o čemu razgovarati.«

»Ma, kakvih pet posto, mene to ne zanima, jer ja ću
pobijediti na ovim izborima i jedino je pitanje hoće li se
to dogoditi u prvom ili u drugom krugu.« Siber se tada ra¬
stao od Mesića u uvjerenju da je upravo razgovarao s neu¬
računljivim egomanijakom koji nema nikakva dodira s re¬
alnošću.

»Smisao moje kampanje bio je da se zahvati što veći
broj ljudi i da se neprestano šalju jasne političke poruke o
potrebi otvaranja zemlje prema svijetu, o nužnosti uspo¬
stave pravne države, o zaživljavanju istinske demokracije i
o predsjedniku Republike kao čovjeku koji je blizak građa¬
nima i koji služi njihovim interesima. Nismo htjeli spek¬
takle i pjevačke zvijezde, nego slanje poruka. Nakon skupa
u Splitu meni je postalo definitivno jasno da ću pobijediti«,
veli Mesić i nastavlja se sjećati: »Kad bismo završili dnevni
obilazak nekoliko gradova, navečer bismo se vratili u štab
i planirali smo daljnje aktivnosti. Nekad smo se znali vra¬
titi u tri ili četiri sata ujutro, ali uvijek je bilo nešto za po¬
jesti i popiti: pekari su donosili kruh, mesari i ugostitelji
donosili su meso i hranu i sve je jako dobro funkcioniralo.
No, trebalo je i novca, a mi smo na početku imali četrde¬
set tisuća kuna. Budući da tada nije bilo zakona o financi¬
ranju kampanje, dogovorili smo se da onaj tko anonimno
želi dati novce to može učiniti, a jednako tako da ćemo og¬
lasiti one koji žele da se zna da su dali novac. Neke su firme
javno davale novac, a poštivali smo i one koji nisu htjeli
da se za njih zna. Meni bi bilo draže da su svi novac davali

194

javno, jer bi se izbjegle špekulacije i kriva tumačenja, ali
vjerujte mi da tu nije bilo nikakvih sumnjivih ljudi i krim¬
inalaca. Najviše se pričalo o Juri Klariću i njegovu Klariko-
voću koje mi je ustupilo svoje zakupljene marketinške ter¬
mine na HTV-u, ali ne znam što je u tome sporno: naime,
ne znam kako je Klarić profitirao od te donacije i kako sam
ja njemu kasnije vratio tu uslugu. Imali smo, inače, vrlo ja¬
san plan o tome kako treba voditi kampanju. Najprije smo
gledali koga treba potpuno zanemariti, odnosno na koga se
u kampanji uopće ne treba osvrtati. To je za neke bio naj¬
veći udarac. Ostala su dvojica jakih kandidata s kojima se
trebalo obračunati: Mate Granić, kandidat HDZ-a, i Dra¬
žen Budiša, kandidat koalicije HSLS-SDP koja je pobi¬
jedila na izborima 3. siječnja. U štabu smo se dogovarali na
koga ćemo prvo udariti i odlučeno je da najprije idemo na
Granića. Išli smo na podržavanje njegova sukoba s HDZ-om,
pa je on uskoro odustao od HDZ-a i ostao je na brisanom
prostoru, a to je značilo da je ispao iz utrke: bez HDZ-a
iza sebe nije imao nikakve šanse za pobjedu. Ostao je, dak¬
le, Budiša.«

»Nedopustivo je da hrvatska javnost još uvijek ne zna
tko je platio Mesićevu predsjedničku kampanju«, kaže Da-
vor Butković. »Uoči kampanje dobio sam hrpu papira od
vojne obavještajne službe, u kojima se tvrdilo da je Mesić
primio velike novce od vlasnika nekoliko benzinskih crp¬
ki na ulazu u Zagreb koji je porijeklom iz Brčkog i zove se
Tomislav Antunović. No, nisam to htio objaviti, jer se ni¬
sam htio na takav način miješati u predsjedničku kampan¬
ju. Jedan dio tih dokumenata objavio je Josip Jović u Slo¬
bodnoj Dalmaciji , ali to je Mesiću samo koristilo, jer kad
te napadne Josip Jović, to ti može samo koristiti.« Mesić
odgovara: »Gospodin Antunović financijski je sudjelovao
u mojoj izbornoj kampanji, ali ne vidim što je tu sporno
ili čudno. Riječ je o hrvatskom građaninu i poduzetniku
koji nije ni za što optužen ili osuđen. To je bio njegov iz¬
bor, a ja mu ni prije, ali ni kasnije — kad sam pobijedio na

195

izborima - ni na koji način nisam pogodovao ili mu činio
neke usluge. Niti mi je to ikad palo na pamet«. Stefanija
Balog, koja je u stožeru bila zadužena za financije, kaže da
je Mesićeva kampanja koštala »oko tri i pol milijuna ku¬
na s PDV-om«, od čega je milijun kuna — u skladu sa za¬
konskim odredbama - stiglo iz državnoga proračuna. »Mi
smo bili jedini stožer koji je u samom toku izbora doveo
neovisnu financijsku reviziju koja je pregledala sve naše pa¬
pire o donacijama i uplatama, i nije našla ništa sporno. Sve
te priče o nekim čudnim financijerima najobičnije su glu¬
posti. Ljude najviše zanimaju imena firmi i pojedinaca ko¬
ji su dali novac za Mesićevu kampanju, ali sve te firme i
svi ti pojedinci zamolili su nas da ne otkrivamo njihova
imena i mi naprosto moramo poštivati taj kodeks pristoj¬
nosti. Ako oni bilo kad odluče kazati da su financirali
kampanju, mogu to učiniti, jer svi imaju potvrde o upla¬
tama. Jednostavno, nitko nije htio da mu se zna ime, osim
Jure Klarića koji nam je ustupio svoj reklamni prostor na
HTV-u. Odgovorno tvrdim da tu nije bilo nikakvih sum¬
njivih financijera i najveća donacija od fizičkih osoba nije
prelazila tisuću tadašnjih njemačkih maraka, ali je tih po¬
jedinačnih donacija bilo jako puno. Kod tvrtki je bilo ve¬
ćih iznosa, a tu pogotovo mislim na gospodina Klarića i na
naš Arhitektonski studio«, kaže ona, ali i dalje ostaje ne¬
osporna činjenica da se, zapravo, ni danas ne zna tko je sve
i koliko dao za Mesićevu kampanju i sve dok se to ne bude
znalo, moći će se samo vjerovati ili ne vjerovati ovim iz¬
javama u kojima se tvrdi da nije bilo sumnjivih financijera.

Balogova veli da je raspoloženje prema Mesiću u po¬
jedinim strankama 'četvorke’ naglo počelo bivati srdačnim
i prijateljskim kad je postalo jasno da HNS-ov kandidat u
anketama dobiva sve veći postotak glasačke podrške. »Kad
se vidjelo da Stipe ide u drugi krug, onaj čovjek iz HSS-a,
koji je nedugo prije toga bio rekao da njegova stranka neće
stati iza Mesića, zvao me je i pitao zašto ne tražimo pomoć
od HSS-a, jer nam oni stoje na usluzi. Zahvalila sam se na

196

ponudi rekavši da nam ništa ne treba. I mnogi drugi tada
su nudili pomoć i gurali su se oko Mesića pokušavajući na
njemu dignuti vlastiti politički rejting. Uključujući, narav¬
no, i one osobe iz HNS-a koje su bile protiv Mesićeve kan¬
didature: upravo oni koji su bili najžešći protiv njegove
predsjedničke kandidature najviše su, u političkom smis¬
lu, profitirali na Mesićevoj pobjedi.«

U drugi krug predsjedničkih izbora ušli su Stipe Me-
sić i Dražen Budiša: Mesić je u prvom krugu osvojio 41,11
posto glasova, Budiša 27,71 posto, dok se Granić zaustavio
na 22,47 posto. E, tada je na scenu opet stupio Josip Jović
i njegova Slobodna Dalmacija. Posljednjih dana siječnja i
prvih dana veljače 2000. godine — dakle, između dva kruga
predsjedničkih izbora — Slobodna je u nastavcima počela
publicirati tajnopolicijske dokumente iz 1988. i 1989., ko¬
ji su pokazivali da je Mesić u to vrijeme posjećivao polici¬
jske kancelarije i u razgovorima s agentima komunističke
Službe državne sigurnosti otkrivao svoja razmišljanja o do¬
kazanim pripadnicima hrvatske nacionalističke opozicije
koji su koncem osamdesetih godina kovali planove za ru¬
šenje socijalističke Jugoslavije i hrvatsko osamostaljenje:
Mesićevi iskazi pritom nisu bili osobito pohvalni za sve te
dokazane »hrvatske mučenike« koji su se tada spremali za
spektakularno stupanje na političku scenu. »Bio je to poku¬
šaj da se iskonstruira nekakva moja komunističko-špijun¬
ska prošlost. Naime, svake sam godine otprilike po dva
puta tražio da mi se omogući posjedovanje pasoša i svaki
put kad bih dobio negativan odgovor na molbu, pozvali
bi me na razgovor u policiju, jer nisu htjeli rješenja slati
poštom. Došao bih tamo, a oni bi mi kazali da ne mogu
dobiti pasoš ’zbog okolnosti koje su poznate prvostepenom
organu . Onda bih napisao da zbog okolnosti koje su poz¬
nate prvostepenom organu, a meni nisu poznate, ulažem
žalbu i mislim da imam pravo na pasoš. I tako smo se vo¬
zali godinama, a ja sam petnaest godina bio bez pasoša«,
objašnjava Mesić, ali zaobilazi govoriti je li prilikom tih

197

periodičnih odlazaka u policiju po odbijenicu za pasoš po¬
nešto i pričao s ljudima koji su ga tamo primali i jesu li
nakon tih susreta u evidenciji Službe državne sigurnosti
ostajale kakve zabilješke o njegovim ćakulama s budnim
čuvarima jugoslavenskog ustavnog poretka što je upravo
odlazio dovraga. No, ako je Mesić zaista ponešto i pričao
agentima i ako su oni to uredno evidentirali, sasvim je su¬
ludo govoriti o njegovu špijunskom radu za komunističke
obavještajne službe i sasvim je zlonamjerno i pogrešno Me-
sića titulirati »doušnikom Udbe« što Jović i njegovi isto¬
mišljenici nisu prestali raditi sve do danas.

Mesića, međutim, tada nije razočarao Josip Jović, jer
kaže da od njega i njemu sličnih ništa drugo nije ni očeki¬
vao. Razočarala su ga dvojica ljudi, a njihova imena su Dra¬
žen Budiša i Slobodan Budak, s tim da je ovaj potonji - po¬
znati zagrebački odvjetnik - godinama bio bliski Mesićev
prijatelj: Budiša i Budak su, naime, nakon objavljivanja
tajnopolicijskih spisa u Slobodnoj Dalmaciji, dali izjave u
kojima su kazali da bi valjalo istražiti taj dio njegove bio¬
grafije i da bi valjalo precizno utvrditi narav Mesićeva od¬
nosa sa Službom državne sigurnosti s kraja osamdesetih go¬
dina. »Jako me je ražalostio taj Budišin istup usred predsjed¬
ničke kampanje. Bio sam istinski žalostan što me na taj
način pokušava diskvalificirati«, kaže Mesić, »jer je Dražen
Budiša dobro znao da sam, kao i on, godinama bio bez
pasoša, dobro je znao da smo obojica bili u zatvoru, samo
što je njemu Stipe Suvar našao posao, a meni nitko nije na¬
šao posao. I sad Budiša koji je imao iste probleme kao i ja
sumnja u mene i moju prošlost! Nije, dakle, bilo sumnji
da sam bio u zatvoru, nije bilo sumnji da sam se javio na
stotinu i pedeset natječaja za posao i da nigdje nisam pri¬
mljen, nije bilo sumnji da sam petnaest godina bio bez pu¬
tovnice, ali neka uš tamo sumnja da sam surađivao s Ud-
bom i Budiša se onda pridružuje tim sumnjama. Tada sam
iskreno žalio Budišu: zbog sitnih političkih poena upustio
se u jednu prljavu špijunsko-medijsku podvalu i poslije to-

198

ga više ga nikad nisam cijenio, premda smo se susretali i
normalno komunicirali. Isti je slučaj i sa Slobodanom Bu¬
dakom.«

Mesić i Budak upoznali su se sredinom šezdesetih go¬
dina: prvi je tada bio predsjednik orahovičke općine, dok
je drugi radio u osječkom Okružnom tužilaštvu. Ubrzo po
upoznavanju začelo se dosta čvrsto prijateljstvo koje se do¬
datno produbilo kad su se obojica našla u Zagrebu: uosta¬
lom, o prijateljstvu svjedoči i činjenica da je upravo Budak
svojim automobilom odvezao Mesića na izdržavanje za¬
tvorske kazne u Staru Gradišku. »Naše druženje nastavlje¬
no je poslije mog izlaska iz zatvora. Dolazio sam k njemu
u advokatsku kancelariju, zajedno smo pisali žalbe u vezi s
izdavanjem putovnice, zajedno smo dizali tužbe na Uprav¬
nom sudu zbog odbijanja da nam se izda putovnica, naše
obitelji su se družile i sve je bilo u redu... No, blago zahla¬
đenje nastupilo je već 1990. godine. Tada smo Tuđman,
Manolić i ja razmišljali koga bismo mogli postaviti na mje¬
sto šefa Državne sigurnosti i koga bismo mogli staviti na
položaj državnog tužitelja. Pojavio se prijedlog da se Bu¬
daku ponudi da izabere koje od ta dva mjesta želi, pa smo
Manolić i ja otišli k njemu i rekli smo mu o čemu se ra¬
di. On je odbio i jednu i drugu funkciju, i to dosta katego¬
rično, bez ograde da će malo razmisliti. Njegova žena kaza¬
la je da je obitelj Budak dovoljno dala za demokraciju i za
Hrvatsku, te da je Slobodan tek sad počeo normalno ra¬
diti i živjeti. I na tome je završilo. Nisam smatrao da smo
ga uvrijedili tom ponudom, niti smo mi bili uvrijeđeni
njegovim odbijanjem: jednostavno, nije htio, kao što nisu
htjeli ni mnogi drugi ljudi kojima su 1990. nuđene držav¬
ne dužnosti. Neki su se bojali, ali Budak, čini mi se, nije
bio od takvih: on naprosto nije htio ugroziti svoj građan¬
ski komoditet. Nakon toga je, međutim, odjednom postao
hladan prema meni i među nama više nije bilo prijatelj¬
stva. Kad je došla predsjednička kampanja 2000. godine, on
je navijao za Budišinu pobjedu, pa se valjda zato pridružio

199

sumnjama o mojoj udbaškoj prošlosti. Tako je zaključena
naša priča, premda smo se i kasnije znali sresti i pozdravi¬
ti. Nikad ga ništa nisam pitao. Sto da ga pitam?! Da ga pi¬
tam bi li se možda trebalo sumnjati u njega koji je nekad
bio šef Udbe? Ako se u nekoga treba sumnjati, onda se valj¬
da prije treba sumnjati u njega, nego u mene.« Slobodan
Budak bio je uzeo tri dana da razmisli hoće li s autorom
ove knjige razgovarati o svom prijateljstvu i razlazu sa Sti-
pom Mesićem. Poslije tri dana, telefonski se javio i rekao
je da, ipak, ne bi htio govoriti o aktualnom predsjedniku
Republike. Kazao je da ne vidi nikakva smisla u tome, te
da sve manje smisla vidi u bilo kakvu javnom govorenju.
»No, uvjeren sam da su policijski zapisnici koje je objavi¬
la Slobodna Dalmacija autentični, a Mesić mi je morao
reći za te svoje kontakte sa Službom državne sigurnosti,
budući da smo bili dobri i dovoljno bliski prijatelji«, rekao
je Budak.

Unatoč svim tim napadima, ankete su i dalje pokazi¬
vale osjetnu Mesićevu prednost pred Budišom. Štefanija
Balog: »Bilo je jasno da će Mesić pobijediti. On ima kariz¬
mu i njemu je samo trebalo otvoriti prostor da dođe u kon¬
takt s građanima i da ta njegova karizma proradi i postane
prepoznatljiva ljudima. U kampanji mu se otvorio takav
prostor i on ga je briljantno iskoristio. Briljantno se, usto,
nosio i s napadima koji su dolazili sa svih strana, a bilo je
zaista niskih i bezobraznih udaraca. Iznenadili biste se ko¬
liko neki ljudi koji su ugledni znanstvenici, doktori i pro¬
fesori mogu biti niski i nepristojni«.

»Znao sam da Budiša ne može pobijediti, jer je stalno
analizirao, komentirao i kritizirao ono što sam ja izjavlji¬
vao. Stalno je bio korak iza mene i nije bilo šanse da me su-
stigne. Diktirao sam tempo i nametao teme, a on je kaskao
iza mene«, govori Mesić i onda zaključuje: »Izbori u Hr¬
vatskoj iznenadili su one koji nisu znali što se ovdje do¬
gađalo i kako stoje stvari. Ambasadori akreditirani u Zagre-

200

bu organizirali su, uoči prvog kruga izbora, internu kla¬
dionicu o tome tko će postati predsjednik Republike. Naj¬
više je bilo onih koji su tipovali na Granica, drugi je bio
Budiša, a mene nisu uzimali u obzir. Jedini koji je glasao
za mene bio je bosanskohercegovački ambasador Hasan
Muratović. Kad su mu se počeli smijati i pitati ga otkud
mu ideja da tipuje na mene, on im je odgovorio da je tako
učinio iz samo jednog razloga. ’Taj razlog je što će Mesić
pobijediti’, kazao im je. Muratović je, ipak, poznavao ov¬
dašnju situaciju i poznavao je mentalitet naših ljudi, a
poznavao je i moju političku karijeru koja traje od sredine
šezdesetih godina. Sve te godine rada morale su dati plod.
Ja sam to znao«.

»Strašno me je iznenadilo Mesićevih 56 posto glaso¬
va u drugom krugu predsjedničkih izbora, pogotovo što je
Europapress holding (uvjerljivo najveća izdavačka korporaci¬
ja u Hrvatskoj, op. a.), u kojemu sam zaposlen, navijao za
Dražena Budišu«, veli Davor Butković, »jer smo smatrali
da će Budiša predstavljati veću podršku Račanovoj Vladi.
I dalje mislim: da je Budiša postao predsjednikom Repub¬
like, ne bi došlo do svih onih izljeva njegovih kompleksa i
Račan bi imao puno stabilniju Vladu. Kako tumačim Me-
sićev uspjeh? Prva stvar je ona banalna: građani su nakon
dosadnog Tuđmana htjeli imati neobaveznog predsjedni¬
ka. Druga stvar je nešto dublja: nakon iskustva s HDZ-om,
birači nisu htjeli ničiju apsolutnu vlast, odnosno nisu htjeli
da koalicija SDP-HSLS ima i premijera i predsjednika dr¬
žave. Treća stvar: Budiša je vodio najgoru i najdosadniju
kampanju na svijetu.«

201

7 .

»SPRIJEČIO SAM ODLAZAK
HRVATSKE VOJSKE U IRAK«

»Tuđman i Mesić po meni su — u vrijednosno neutralnom
smislu — dva najmarkantnija hrvatska političara nakon 1990.
godine, a potencijal da im se eventualno, naglašavam even¬
tualno, pridruži ima još jedino Ivo Sanader«, kaže Marinko
Culić i nastavlja: »Račan je također prošao kroz gliptoteku
Velikih’, ali ipak, bez traga kojeg bi trebalo sačuvati u ce¬
mentnom mlijeku, i ako se stvarno politički umirovi, ka¬
ko sam najavljuje, uskoro će iz nje i izaći. Zašto Tuđman
i Mesić? Ne, naravno, samo zato što se radi o prvom i dru¬
gom predsjedniku Hrvatske, iako biografi neće baciti tintu
ako i to podvuku, nego zbog neporecivog talenta da tome
udahnu osobni pečat. Tuđman je uspio uvjeriti većinu
Hrvata, pa čak i stanoviti broj Srba, da Hrvatska nije na¬
stala naprosto rušenjem Berlinskog zida, koji se najviše obio
o glavu komunističkim federacijama, nego u velikoj nacio¬
nalnoj revoluciji, kojoj je on bio na čelu. Mesić se nije po¬
sebno bavio tom mitologijom, vjerojatno i zato što je znao
koliko je duboko ukorijenjena, ali ju je ipak razorio i to on¬
da proslavio titulom koja pomalo miriše na postmonarhij-
sku Francusku: građanin-predsjednik. Time je poslao jas¬
nu poruku da Hrvatska nije nikakav eksponat iz muzeja re¬
volucije nego država koja bi trebala biti sretna ako je što slič¬
nija dosadnjikavim, ali dobro uređenim, zapadnim zemljama.

203

To je i njegova osnovna razlika u odnosu na Tuđmana. Me-
sić nije vizionar koji pomiče planine - ali i koji, stalno za¬
gledan u visine, gazi sve pred sobom - nego nadareni ek¬
lektik čije se sve znanje sastoji od stvari koje je netko već
rekao. No, u izboru tog ’nekog’ išao je na sigurno, pa su to
bile zemlje zapadne demokracije, i one su, zapravo, u njegovo
ime i obavile demontažu tuđmanovskog ’ancien regimea’«.

Odmah po pobjedničkom usponu na Pantovčak - gdje
je istoga časa na sve važnije pozicije instalirao ljude iz svog
izbornog stožera, ali se većine njih u međuvremenu, više
ili manje elegantno, riješio — novi hrvatski predsjednik zduš¬
no se bacio na demontažu tuđmanovštine kao vladarskoga
stila i političke doktrine: zamak na elitnom zagrebačkom
brijegu odmah je otvorio građanima i dotad nepoželjnim
novinarima kojima je omogućio da zavire u svaki kutak tog
golemog socijalističkog zdanja što je ranih šezdesetih godi¬
na izgrađeno za potrebe Titovih rijetkih boravaka u Zagre¬
bu; uklonio je iz svog okruženja počasne gardiste odjevene
u tzv. povijesne hrvatske odore koje s poviješću nisu imale
nikakva dodira, ali su zato imale itekakve veze s Tuđma-
novom opsjednutošću da povijest kreira po mjeri vlastito¬
ga shvaćanja; riješio se desetaka tjelohranitelja što su bili
regrutirani iz Prvog hrvatskog gardijskog zbora, Tuđman-
Šuškove pretorijanske garde, te su ga počeli osiguravati pri¬
padnici Ministarstva unutarnjih poslova; lišio se vladar¬
skoga kiča i pompe čemu je njegov prethodnik bio jako
sklon... »Kada sam prvi put posjetila Mesića u Predsjed¬
ničkim dvorima bila mi je prostim okom vidljiva razlika
u poimanju protokola koji je za vrijeme Franje Tuđmana
funkcionirao kao da je riječ o zaštićenoj tvrđavi. Mesić je
vrlo brzo od svoje rezidencije uspio napraviti prostor koji
me je podsjetio na rezidenciju bivšeg češkog predsjednika
Vaclava Havela, a i atmosfera je na Pantovčaku bila goto¬
vo jednako opuštena kao u uredu češkog šefa države«, kaže
Heni Erceg.

204

Mesić se, međutim, od Tuđmanove vladavine nije htio
distancirati samo na pojavnoj razini i samo u onome što je
bilo vidljivo golim okom kad bi se došlo u Predsjedničke
dvore. Njegova je namjera otpočetka bila da javno proka-
že stvarnu narav Tuđmanova režima, a u tom poslu odlu¬
čio se poslužiti svim materijalnim tragovima koje je zatekao
u Uredu predsjednika: Mesić je širom otvorio Tuđmanovu
arhivu, pa su u prvoj polovici 2000. mnogi hrvatski listovi
objavili desetke i desetke stenograma sa sjednica što su to¬
kom devedesetih godina vođene na Pantovčaku i na kojima
je detaljno kreirana sudbina ove zemlje i njezinih građana,
a Feral Tribuneu je, osim toga, dostavio i dokumente Služ¬
be za zaštitu ustavnoga poretka iz 1995. i 1996. godine ko¬
ji su svjedočili o prisluškivanju opozicijskih čelnika u toku
poznate »zagrebačke gradonačelničke krize«. Na Tuđma-
novim pantovčačkim sesijama odlučivalo se doslovno o sve¬
mu: o kadrovskim rješenjima, o vođenju ratnih operacija u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o poželjnoj etničkoj slici
Hrvatske, o zaštiti i prikrivanju ratnih zločinaca iz hrvatskih
redova, o privatizaciji ovdašnjih poduzeća i o podobnim
kupcima za ta poduzeća, o metodama obračuna s politič¬
kim neistomišljenicima... »Tih mjeseci trpio sam užasne i
nevjerojatne napade sa svih strana zbog toga što sam pus¬
tio u javnost tzv. Tuđmanove transkripte: optuživali su me
da to ne smijem raditi, da kršim zakon, da se obračunavam
s mrtvim čovjekom, da otkrivam državne tajne...«, kazuje
Mesić. »Sve su to, naravno, bile gluposti. Transkripti koji
su bili pohranjeni u ovom uredu nisu bili označeni peča¬
tom državne, vojne ili službene tajne, a pored toga, ti tran¬
skripti nisu bili Tuđmanovo privatno vlasništvo: to su bili
službeni i javni spisi koje je preuzela državna komisija
nakon Tuđmanove smrti, a sve ono što je bilo privatne na¬
ravi — ali, koliko znam, i podosta onoga što nije bilo pri¬
vatne naravi - preuzeo je i odnio Miroslav Tuđman, stariji
sin Franje Tuđmana i nekadašnji šef tajnih službi. No, sve te
činjenice nisu smetale brojnim novinskim turbohrvatima

205

— koji su u smislu hrvatstva naglo nabubrili nakon 1990.

- da me optužuju za odavanje tajni i za obračunavanje s
mrtvim predsjednikom. Nisam odavao nikakve tajne, nego
sam samo htio da javnost vidi da su na Pantovčaku dono¬
šene odluke koje su kasnije provođene u drugim državnim
institucijama, a te odluke nisu smjele biti donošene ovdje, u
Uredu predsjednika, nego u Saboru, Vladi, Državnom odv¬
jetništvu, policiji... Htio sam samo argumentirano pokaza¬
ti da Hrvatska tokom Tuđmanove vladavine nije bila prav¬
na i demokratska država i mislim da sam u tome uspio. To
je bilo važno pokazati. Bilo je važno stoga što vjerujem da
nije moguće graditi nešto novo, bolje i pametnije bez da
se jasno utvrdi što je bilo prije toga i da se raščisti s mrač¬
nim stranama bliske prošlosti. Mnogi nisu dijelili to mo¬
je uvjerenje, a ne dijele ga ni danas, pa zbog toga svih ovih
godina trpim snažne - i uglavnom neargumentirane - na¬
pade.«

Amir Muharemi smatra da je Mesićeva najveća zaslu¬
ga to što je u predsjedničkom mandatu promijenio druš¬
tvenu klimu u Hrvatskoj i što je pridonio tome da se neke
pojave i postupci - koji su tokom devedesetih smatrani nor¬
malnima i uobičajenima - počnu smatrati nepoželjnima i
anticivilizacijskima. »Njegovo snažno inzistiranje na anti-
fašizmu dovelo je do toga da neki ljudi koji su se dičili svo¬
jom odanošću ustaškim idejama u međuvremenu skinu crne
košulje i značajno ublaže svoju retoriku i stavove. Mesićevo
umirovljenje sedmorice generala iz rujna 2000., oko čega
se bilo diglo najviše buke i povike, dovelo je do toga da je
vojska u proteklih pet godina zaista postala depolitizirana,
pa više nema zveckanja oružjem iz političkih razloga i po¬
litička uloga oružanih snaga više nije društveni problem.
Predsjednik je, dakle, čitavo ovo vrijeme s Pantovčaka emi¬
tirao energiju koja je nesumnjivo dovela do pozitivnih po¬
maka i rezultirala je pretvaranjem Hrvatske u zemlju koja
uživa stanovit ugled u svijetu i koja normalno komunici¬
ra sa susjedima«, kaže on. »Čini mi se da je Mesić sam se-

206

bi na početku mandata među prioritetne zadatke stavio de-
tuđmanizaciju Hrvatske i njegov je doprinos u tom smislu
jako velik. Učinio je koliko je mogao, a nije mogao mnogo
naprosto zato što ga tadašnja koalicijska vlast na čelu s pre¬
mijerom Ivicom Račanom nije htjela pratiti u nakani da
se - koliko god je moguće - razotkrije prava uloga Franje
Tuđmana i stvarna priroda njegova režima«, govori Heni
Erceg. Davor Butković, također, priznaje Mesiću velike
zasluge za skidanje tuđmanovskog balasta s ove zemlje, ba-
lasta koji je Hrvatsku, zapravo, bio doveo u popriličnu me¬
đunarodnu izolaciju. »Najviše što je Mesić napravio za Hr¬
vatsku jest njegova predsjednička inauguracija, kad je u
Zagreb došao cijeli svijet, a na Tuđmanov sprovod nije do¬
šao nitko. Mesić je, osim toga, jako dobro prihvaćen u Bos¬
ni, što je važno zato što skida ili umanjuje jedan veliki teret
koji pritišće hrvatsku politiku. Svi njegovi vanjskopolitički
istupi u prve dvije godine mandata bili su besprijekorni i
vrlo korisni za Hrvatsku.«

Za razliku od predsjednika države, premijer Račan i
njegovi koalicijski partneri ne samo da nisu pokušali uma¬
njiti teret »bosanskoga grijeha« što od 1992. pritišće Hrvat¬
sku, nego su taj grijeh odlučili ignorirati. Hrvatski je Sabor
tako 2001. godine izglasao Deklaraciju o Domovinskom
ratu u kojoj je rečeni rat proglašen savršeno čistim i bez¬
grešnim, dok je bosanskohercegovačka vojna avantura Re¬
publike Hrvatske u potpunosti negirana. I to nije jedina
točka u kojoj je Račanova vlast podupirala tekovine
tuđmanizma: velika većina HDZ-ovih ovlaštenih prisvo-
jitelja društvene imovine pošteđena je pravosudnoga pro¬
gona, najveći broj hrvatskih ratnih zločina nad ovdašnjim
Srbima ostao je neprocesuiran, suradnja s Haaškim sudom
bila je nikakva ili kilava, a nezamjeranje radikalnoj desni¬
ci - koja je nesmetano dizala spomenike ustaškim vojsko¬
vođama i držala ovu zemlju u stanju neprestane ideološke
napetosti — bilo je jedno od temeljnih političkih opredje¬
ljenja koalicijske Vlade čiju su okosnicu u prvoj polovici

207

mandata činili Račanov SDP i Budišin HSLS, s tim da je
tokom druge dvije godine koalicijskog mandata ulogu
HSLS-a, u svakom smislu, preuzela Tomčićeva Hrvatska
seljačka stranka. »Račan je sasvim proračunato ušao u ko¬
alicijsku kombinaciju s HSLS-om da mu se ne bi moglo pri¬
govarati neko preveliko ljevičarenje i anacionalnost. HSLS
mu je služio za osiguranje desnog boka. Ne mislim, među¬
tim, da je Račan bio nesretan što sam ja postao predsjed¬
nikom Republike, a ne njegov partner Budiša«, kaže Me-
sić i nastavlja: »U nekim je pitanjima bilo različitih pogle¬
da, ali smo u principu dobro surađivali. Račanov je pro¬
blem bio u tome što je imao koalicijsku vlast i nije mogao
donositi samostalne odluke. Kad bismo se nešto dogovo¬
rili, uvijek mi je govorio da njega tek sad čeka pravo do¬
govaranje i donošenje odluke. Kazivao sam mu da prili¬
kom donošenja odluka u Vladi ministri trebaju preuzeti
veću ulogu i odgovornost, a predsjednici stranaka koalicije
trebaju se sastajati i usuglašavati samo kad se promijene
neke unutarnje ili vanjske okolnosti koje nisu bile poznate
kad je pravljen koalicijski program i kad je dogovarano na
kojim će osnovama funkcionirati koalicija. Ne mogu se
šefovi stranaka sastajati zbog svake sitnice i bespotrebno
trošiti vrijeme, te se svađati oko pitanja koja su operativ¬
na i za koja odgovornost trebaju preuzeti oni ljudi čiji je
to resor. Uvijek sam bio protiv učestalog sastajanja šefova
stranaka ’šestorke’, 'petorke’ ili 'četvorke', jer to tijelo nije
imalo nikakvu odgovornost i njihovi sastanci nisu imali ni¬
kakvoga smisla, osim što se gubilo vrijeme i što je svaki nji¬
hov susret bio povod za neku novu svađu i javno prepuca¬
vanje. Osim toga, Račan-Budišina vlast predugo se i pre¬
više strasno bavila ukidanjem ovlasti predsjednika Repu¬
blike, umjesto da su to vrijeme utrošili na neke važnije i pa¬
metnije poslove: ja im, ionako, nisam pravio probleme oko
smanjenja ovlasti, premda su oni očito probleme priželjki¬
vali«. Mesiću je, inače, od jeseni 2000. u nadležnosti os¬
talo sudjelovanje u imenovanju načelnika Glavnog stožera

208

Oružanih snaga, supotpis pri imenovanju ravnatelja oba¬
vještajnih službi, učešće u kreiranju vanjske politike, te
mogućnost da na Vladine odluke utječe svojim inicijati¬
vama i prijedlozima, dok su mu sve druge predsjedničke
ovlasti - koje je uživao Franjo Tuđman - oduzete promje¬
nama Ustava.

Kad govori da je dobro surađivao s Ivicom Račanom,
Stipe Mesić — po svemu sudeći — svjesno ne govori istinu,
budući da mu je, vjerojatno, stalo do SDP-ove podrške na
predstojećim predsjedničkim izborima. Tomislav Jakić, ko¬
ji je bio predsjednikov vanjskopolitički savjetnik od jeseni
2000. do 31. srpnja 2003-, nudi, naime, nešto drukčiju i, či¬
ni se, bitno realniju sliku Mesić-Račanovih odnosa: »Njih
dvojica nisu se podnosili na onoj najelementarnijoj ljudskoj
razini, jer su i ljudi i političari sasvim različitih senzibiliteta
i pogleda na bavljenje politikom. Mesić ima jasnu političku
platformu i dosljedan je u zastupanju vlastitih političkih na¬
čela. Hrabar je u zastupanju tih načela što je ponajbolje ilus¬
trirao slučaj umirovljenja ratnih generala. Spreman je da ide
neistraženim političkim putevima i da razbija barijere. Ra-
čan je, pak, totalna suprotnost svim tim, po meni, pozitiv¬
nim Mesićevim osobinama, a o tome kako je doživljavao
Mesića i njegovu funkciju dosta govori činjenica da je, kad
bi dolazio na Pantovčak, tražio da ulazi na sporedni ulaz:
želio je izbjeći da ga netko eventualno vidi i da se njegovi
dolasci evidentiraju. Bilo je jasno da to Mesića nervira, ali
se trudio da ne pokazuje koliko mu smeta takav odnos«.
Jakić je, inače, autor zacijelo najvažnijih Mesićevih govora
i izjava u predsjedničkom mandatu: obraćanja izraelskim
parlamentarcima u Knessetu, potom obraćanja hrvatskoj
naciji u povodu haaške optužnice za ratne zločine protiv
umirovljenog generala Janka Bobetka, televizijskog govo¬
ra u povodu početka američke invazije na Irak, te govora
u Spomen-području Jasenovac i besjede prilikom otvaran¬
ja nove zgrade američkoga veleposlanstva u Zagrebu. »Ne
bih si htio pripisivati prevelike zasluge za te govore, jer

209

sam samo formulirao ono što je predsjednik mislio. Pisa¬
nje govora za predsjednika predstavljalo mi je dosta ugo¬
dan posao, budući da se Mesićeva politička uvjerenja,
uglavnom, poklapaju s mojim uvjerenjima. On je libera¬
lan političar vrlo svjestan socijalne note u politici, uvjereni
je i dosljedni antifašist, te iskreni pobornik hrvatske neza¬
visnosti. Osim toga, zagovornik je individualiziranja kriv¬
nje za ratne zločine, ne bježi od vlastite odgovornosti i vla¬
stite prošlosti, pristaša je regionalne suradnje unatoč svemu
što se u regiji događalo u proteklih petnaestak godina...
Nasuprot stajalištima Račanove Vlade, bio je pobornik da
se sa susjedima najprije rješavaju pitanja u kojima ima naj¬
manje razlika kako bi se stvorila atmosfera za ozbiljne pre¬
govore o temama u kojima su mimoilaženja osjetnija. Ra-
čanova je Vlada, pak, išla obratno: dok se ne složimo u ključ¬
nom pitanju, dotle nema ništa. Mesić je, nadalje, iskreni
pobornik povratka svih koji su protjerani ili su izbjegli, on
definitivno nije šovinist, nacionalist je u pozitivnom smis¬
lu te riječi i veliki je zagovornik odjeljivanja države i Crk¬
ve. To su otprilike i moje političke pozicije«, kaže Jakić.

»Govorim u ime demokratske Hrvatske koja nastavlja
tradicije antifašističke i slobodarske Hrvatske iz vremena Dru¬
gog svjetskog rata. Govorim u ime one Hrvatske koja se s po¬
štovanjem i pijetetom klanja uspomeni na milijune žrtava Ho¬
lokausta«, kazivao je hrvatski predsjednik 30. listopada 2001.
u izraelskom parlamentu. » Najprije ću doslovno citirati ono
što sam rekao jučer predsjedniku Katsavu: koristim svaku pri¬
liku da se ispričam svima onima kojima su bilo kada Hrvati
nanijeli bilo kakvo zlo. Naravno, Zidovi su tu na prvom mje¬
stu. Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko
i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih nad Zidovima u
vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvore¬
vine nazvane Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila ni¬
ti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naro¬
da u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog
otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito,

210

tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje od¬
nose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredi¬
jeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene
i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom raz¬
doblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tra¬
gično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrva¬
ta, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica
naše povijesti, a s druge — traženjem uzom upravo u njima.
To je vrijeme prošlo i neće se vratiti. Duboko smo svjesni svo¬
je odgovornosti u pogledu istraživanja, procesuiranja i suđen¬
ja ratnim zločincima, bez obzira na njihovu nacionalnost i
vrijeme kada su ti zločini počinjeni. Za suđenje ratnim zlo¬
čincima nikada nije kasno.«

Ivica Račan, niti bilo tko iz njegove vlasti, nikad se ni
na kilometar nije približio ovako jasnoj osudi Tuđmanova
koncepta »svehrvatske pomirbe« i hrvatskog fašističkog za-
stranjenja u Drugom svjetskom ratu, kao što se nikad nije
ni blizu primaknuo dosezima Mesićeva govora održanog
11. svibnja 2003. u Jasenovcu.

»Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih
stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao
hrvatska, ali koja — takva kakva je bila — doista nije bila Hr¬
vatska. Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih,
kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili
nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normal¬
nom čovjeku upravo nezamisliv način. I jedno jedino ljudsko
biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji,
ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvni¬
ka, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog to¬
ga stoje netko bio Srbin, Židov ili Rom, ili pak Hrvat koji se
nije slagao s idejama tadašnjih vlastodržaca u Zagrebu. Ubi¬
jalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile — muškarce
i žene, stare i mlade, pa i djecu.« I još: »Moram reći da današ¬
nja Hrvatska ni u čemu nije sljednica one državne tvorevine iz
vremena Drugog svjetskog rata koja je, nažalost, imala hrvatsko

211

ime. Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne samo ovdje i
ne samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države. Ideja vla¬
stite države velika je i veličanstvena ideja. No, nema te ideje
koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih ili da budem pre¬
cizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i
nedopustivo«. I još: »Naturaju nam zaborav i povijesne fal¬
sifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generaci¬
jama pomirba nije potrebna. Ni odium fašizma, ni slava an-
tifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke.
Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima
današnjih. Ali nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i
antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agre¬
sivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje reha¬
bilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj
godine 1941. Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i
fašizma! Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovd¬
je u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo
zato što su bili Srbi, Zidovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se
usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva. Povijest je rekla
što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pra¬
vom. Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, et¬
nički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i na¬
roda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo
u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati di¬
jelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja. Činjenica
je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim
borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je, također, da naša dje¬
ca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o
Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Oni koji bi nas
željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htje¬
li naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane
povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izola¬
ciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utje¬
caja. Ali oni su ipak manjina«.

Tomislav Jakić kaže da Račan i njegovo koalicijsko
društvo nisu pritiskali Mesića da promijeni ton svojih govo-

212

ra u Jeruzalemu i Jasenovcu, ali su se itekako trudili da
sadržaj nekih drugih predsjednikovih javnih istupa bude
bitno drukčiji ili da ih uopće ne bude. »Tu mislim na Me-
sićevo televizijsko obraćanje naciji u povodu podizanja
haaške optužnice protiv generala Janka Bobetka, kad su se
oko Bobetkove kuće okupljali čudni ljudi i kad se prijetilo
građanskim ratom, te na obraćanje u povodu početka ame¬
ričke vojne intervencije u Iraku. Tada su iz Banskih dvora
stizali jasni pritisci da Mesićeva retorika bude umjerenija
i popustljivija prema desnici, odnosno Sjedinjenim Drža¬
vama«, veli Jakić.

Mesić se 25. rujna 2002. obratio građanima u vezi sa
»slučajem Bobetko«.

» U slučaju optužnice protiv generala Bobetka nije riječ
ni o dovođenju u pitanje legitimnosti Domovinskog rata, ni
o ugrožavanju opstojnosti hrvatske države. To želim posebno
naglasiti. Naime, ekstremni politički krugovi koji su posljed¬
njih dana sve glasniji i agresivniji, uporno ponavljaju tezu
kako svijet, koji navodno ne želi hrvatsku državu, optužbom
protiv generala Bobetka želi rušiti njene temelje. Ponavljam:
to naprosto nije istina. General je, na osnovi tzv. zapovjedne
odgovornosti, optužen za sasvim konkretne zločine, koji su se
nedvojbeno dogodili, u vrijeme, odnosno nakon jedne određe¬
ne vojne operacije, a koji su - nažalost - isto tako nedvojbeno
počinjeni s hrvatske strane. Da bi stvari svakome do kraja bile
jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost
onoga koji je bilo naredio zločine, bilo znao za njih, a nije
ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih, a nije kaznio nji¬
hove počinitelje. To je kriterij na osnovu kojega se trenutno u
Haagu sudi Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je najodgo¬
vorniji za sva zla koja su se na našim prostorima dogodila u
posljednjem desetljeću.« Pa je nastavio: »Ekstremne politićke
snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. do¬
živjeli kao svoj poraz, spremno su i bez ikakvih skrupula isko¬
ristili slučaj generala Bobetka da pokušaju ne samo promijeniti

213

odnos Hrvatske prema Haaškom sudu, nego i da cijeli razvoj
Hrvatske usmjere u pravcu suprotnom od onoga kojim se ona
danas kreće. Političko djelovanje je, naravno, legitimno. Ali
nije legitimno i ne smije se dopustiti dovođenje u pitanje bu¬
dućnosti ove zemlje. Nije legitimno i neće se dopustiti mobi¬
liziranje na antieuropskoj i antidemokratskoj platformi. Na¬
pokon, nije legitimno i ne dolazi u obzir dovođenje Hrvat¬
ske u položaj taoca bilo čijih ambicija, privilegija ili straha
od istine, odnosno odgovornosti. Nitko nema mandat za uvo¬
đenje Hrvatske u novu izolaciju. Nitko nema mandat zloupo¬
trebljavala sudbine jednog čovjeka, ma tko to bio, kako bi
se obranila vlastita pozicija. ’Slučaj Bobetko’ nije i nikada ne
smije postati 'slučaj Hrvatska’. Ali, i to moram krajnje jasno
reći, ima onih koji žele 'slučaj Bobetko’ iskoristiti da bi od
Hrvatske napravili 'slučaj'. Naše ponašanje u sadašnjoj situ¬
aciji odredit će našu budućnost na međunarodnoj sceni. Mi
moramo ustrajati na tome daje Hrvatska pravna država, da
svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije
imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge. Mi
moramo inzistirati na tome da se otvorena pitanja ne rješava¬
ju na ulici, na estradnim koncertima i u krugovima ovih ili
onih interesnih skupina. Sva se pitanja mogu i moraju rješa¬
vati isključivo u sklopu institucija sistema. U tome vidim i za¬
daću naše Vlade. Vjerujem da razumijete što vam želim reći.
Opet smo se našli u situaciji da sami odlučujemo o svojoj sud¬
bini. Siguran sam da imamo snage to učiniti na način koji će
pokazati da ekstremi neće proći, da su temelji našeg demokrat¬
skog ustroja čvrsti, da smo trajno opredijeljeni za individual-
iziranje krivnje i skidanje hipoteke rata i da smo odlučni svo¬
ju budućnost graditi u krilu demokratskog svijeta i ujedi¬
njene Europe«.

Dvije godine kasnije, Mesić se prisjetio tih dana kad
se s tuškanaćkih obronaka, gdje se nalazi Bobetkova kuća,
uvelike zveckalo oružjem: »Tada se pokušalo na jedan um¬
jetan način stvoriti mit o generalu Janku Bobetko da bi ga
se zaštitilo od odlaska u Haag. Bilo je dosta njih koji danas

214

zagovaraju suradnju s Haaškim tribunalom — primjerice,
premijer Ivo Sanader — koji su u to vrijeme hodočastili u
Bobetkovu kuću. Nakon obraćanja naciji doživio sam
brojne kritike iz radikalnih krugova, bilo je pogrdnih pje¬
sama na moj račun, pao mi je rejting, ali znao sam da će to
trajati kratko i da će se opet pokazati da sam bio u pravu.
Mene, inače, nikad nije interesiralo kakav će mi biti rejt¬
ing poslije donošenja neke odluke koju moram donijeti.
Jedino me zanima da ta odluka bude ispravna i principije¬
lna, da je u skladu sa zakonom, te da je u interesu građana
ove zemlje. A mislim da je svakom građaninu ove zemlje
i čitavoj ovoj zemlji u interesu da se krivnja individuali¬
zira, a krivnja se može individualizirati samo tako da oni
koji su optuženi iziđu pred sud i kažu što imaju kazati«.
»Stipe Mesić je čovjek koji ne izaziva ravnodušnost: ili ga
mrze ili vole«, kaže Tomislav Karamarko, »i s njim se čov¬
jek može slagati ili ne slagati, ali on nesumnjivo zaslužuje
respekt. Zna biti uporan i tvrdoglav, zna biti vrlo hrabar i
nekad ide donkihotovski. Zamjeram mu jedino to što se
malo previše voli družiti s partizanima i komunistima, dok
nije osobito sklon druženju s ljudima koji su sudjelovali u
Domovinskom ratu. Mislim da mu je to pogreška.«

Dvadesetog ožujka 2003., dan nakon početka ame-
ričko-britanske invazije na Husseinov Irak, predsjednik Rep¬
ublike pred televizijskim je kamerama održao govor u koje¬
mu je iznio hrvatski stav o tom ratu.

»Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije
trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinje¬
nih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet«,
rekao je. » Republika Hrvatska najavila je da će podržati vo¬
jnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i ned¬
vosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo po¬
noviti to strogo načelno stanovište. Mi znamo daje režim Sad-
dama Husseina krvava i brutalna diktatura. Mi nikada nis¬
mo potcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno

215

postojanja oružja za masovno uništavanje. Republika Hrvat¬
ska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i
djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se — posli¬
je napada na Neiv York i Washington — globalni terorizam
pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu
civilizaciju. Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati ak¬
ciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj dru¬
goj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinje¬
nih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajed¬
nice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske or¬
ganizacije u ovako ključnom pitanju. Mi ne možemo prihva¬
titi da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponaša¬
nja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu si¬
lom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija
protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju
jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli od¬
biti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pi¬
tanje: tko će biti sljedeći?«

Tomislav Jakić otkriva da je stav oko rata u Iraku us¬
klađen na sastanku tzv. državnog vrha u Vili Weiss na Pan-
tovčaku i dodaje da je to bio jedini takav sastanak na ko¬
jemu je on, savjetnik Jakić, bio prisutan: osim Mesića, na
sastanku su bili Zlatko Tomčić, predsjednik Sabora, Ivica
Račan, predsjednik Vlade, Zeljka Antunović, ministrica
obrane, Tonino Picula, ministar vanjskih poslova, Neven
Mimica, ministar europskih integracija, te nekoliko
predsjednikovih savjetnika. Na tom sastanku Mesić je, na
temelju analize koju su mu napravili ljudi iz njegova ure¬
da, iznio osnovna stajališta o ratu u Iraku i nitko od
prisutnih nije rekao nijedne riječi protiv onoga što je on
kazao. Sljedećeg dana Mesić je taj stav iznio u televiz¬
ijskom obraćanju naciji, a Račan je već sutradan našao za
shodno da se počne povlačiti i ograđivati od predsjed¬
nikovih riječi. »Predsjednik Mesić zaista je spriječio da
Hrvatska vojska ode u Irak«, priča Jakić, »i to je neosporno.
Račanova je Vlada napravila dvije gluposti u vezi s Irakom:

216

najprije je bila korak do uspostave punili diplomatskih
odnosa s tom zemljom, a zatim se počela ulagivati
Amerikancima pokušavajući izbjeći nesuglasice, s tim da
se tu nesuglasice nisu dale izbjeći. Obje te gluposti zaus¬
tavio je Mesić i sad se vrlo jasno vidi da je imao potpuno
pravo. Naravno, bilo je američkih prigovora, ali se pred¬
sjednik na njih nije obazirao. Jednako kao što se nije
obazirao na brojne prigovore u vezi s govorom kojega je
13. lipnja 2003. održao na otvaranju nove američke am¬
basade u Zagrebu, kada je kazao da Hrvatska nema namjeru
biti američki poslušnik i da se nada kako Sjedinjene Države
više cijene Hrvatsku koja misli svojom glavom, nego
Hrvatsku koja istom tom glavom samo klima«.

»Kad je u studenom 2003. izabrana nova, Sanaderova
vlada, bilo je određenih neformalnih prijedloga da Hrvat¬
ska ide u Irak s jednom inženjerskom ili sanitetskom je¬
dinicom, čime bismo se potvrdili kao zemlja antiteroris-
tičke koalicije i čime bismo valjda zadobili naklonost Sje¬
dinjenih Država. To bi valjda ubrzalo i pristup Hrvatske
nekim međunarodnim asocijacijama, poput NATO-a. Me¬
đutim, bio sam čvrst i rekao sam da mi nećemo sudjelovati
u Iraku dok operacija ne dođe pod nadležnost Ujedinje¬
nih nacija«, kaže Mesić. Komentator Butković, međutim,
ne smatra posebno pozitivnim predsjednikovo protivlje¬
nje hrvatskom sudjelovanju u američkoj okupaciji Iraka:
»Za taj Mesićev stav najzaslužniji je svakako njegov tadaš¬
nji savjetnik Jakić za kojega se zna da je ultraljevičar anti-
američke orijentacije. Premda je američka vanjska politika
krahirala na ratu u Iraku, mislim da je svijetu, ipak, bolje bez
Saddama Husseina, nego s njime. Drugo, sve zemlje koje
nas okružuju imaju u Iraku po pedesetak vojnika. Je li to
politički problem u Sloveniji ili Mađarskoj? Nije. Radi se
o simboličnoj potpori koja bi Hrvatskoj uvelike olakšala
pristup NATO-u. Možemo se, naravno, sporiti treba li
Hrvatska ući u NATO ili ne, ali Mesić se nedvosmisleno
zalaže za naš ulazak u tu vojnu asocijaciju i navodi to kao

217

strateški interes ove države. Nije li to kontradikcija«? M-
esić, međutim, ne popušta. »Ni u jednom momentu ni¬
sam pomislio da odstupim od svoga jasnog stava da neću
potpisati odluku o slanju hrvatskih vojnika u Irak i u to¬
me me nimalo, ali baš nimalo, nije pokolebala izjava ame¬
ričkog predsjednika Busha iz rujna 2004. u kojoj je izrazio
želju da naše jedinice budu poslane u Irak«, veli on, »a isto
tako, ta me Bushova izjava nije pokolebala ni u nakani da
se svim silama odupirem tome da Hrvatska potpiše spo¬
razum o neizručivanju američkih državljana Međunarod¬
nom kaznenom sudu. Što se mene tiče, to jednostavno ne
dolazi u obzir i to ću sasvim jasno kazati i premijeru
Sanaderu i ministru vanjskih poslova Miomiru Žužulu, pa
neka oni — ako misle da je to pametno — prijedlog o upu¬
ćivanju vojnika u Irak daju na glasanje u Saboru. Hrvatska
u svijetu ne može biti važna zbog jačine svojih oružanih
snaga ili zbog jačine svoga gospodarstva, ali može biti od¬
ređeni međunarodni faktor ako inzistira na svojim prin¬
cipima i ako ne podliježe kojekakvim pritiscima. Ameri¬
kancima u Iraku treba hrvatska zastava, odnosno treba im
što veći broj zemalja koje su na njihovoj strani, kako bi s
tim brojem mogli doći pred Ujedinjene narode i tražiti da
se legalizira ta njihova operacija. Mi im u tome ne bismo
smjeli pomagati.«

Za razliku od Davora Butkovića, većina političkih ana¬
litičara smatra da je predsjednik Mesić puno izgubio na
državničkoj ozbiljnosti kad je iz njegova ureda otišao, ili je
otjeran, Tomislav Jakić. Vanjskopolitički savjetnik, neka¬
dašnji urednik i novinar na zagrebačkoj televiziji, na Pan-
tovčaku je prestao raditi u srpnju 2003., a formalni povod
njegovu razlazu s predsjednikom bio je sadržan u Jakićevu
sukobu s Miladom Privora, bivšom šeficom protokola u
Uredu predsjednika: i zaista, teško se sjetiti ijednog Mesi-
ćeva ozbiljnog govora i duže pamtljivog istupa o bilo čemu
otkad je Jakić otišao iz njegova okruženja. Bivši vanjsko¬
politički savjetnik tvrdi da se s predsjednikom ni u čemu

218

nije politički razišao, ali mu je ovaj u jednom razilaženju
s gospođom Privora uskratio povjerenje, što je Jakiću bilo
dovoljno da se povuče iz savjetničkoga tima. »Kad se do¬
godio taj sukob s gospođom Privora, koji se ticao jednog
prilično banalnog tehničko-protokolarnog pitanja, pred¬
sjednik je zatražio da oboje pišemo izjave i za koga se po¬
kaže da je u krivu - mora otići iz ureda. Nisam sebi htio
priuštiti to poniženje, pa sam odlučio otići. Premda mi
Mesić to nikad nije rekao, znam da je premijer Račan ta¬
da na njega vršio pritisak da me otpusti, a predsjednik valj¬
da nije htio ulaziti u sukob s Vladom, pa mu je odgovarao
moj odlazak i nije se potrudio da me zadrži. Neposredni
povod Račanove ljutnje na mene bilo je pripremanje trilat-
eralne izjave između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne
i Hercegovine o povratku izbjeglica i prognanih: radilo se
o jednoj vrlo načelnoj izjavi u kojoj je, otprilike, stajalo da
treba pronaći način da se obeštete oni koji su imali stanar-
sko pravo i koji su to pravo izgubili bez svoje krivnje. U
interpretaciji Račana i njegove družine to je bilo ovako:
Mesić i Jakić tjeraju državu u bankrot. Mesić se s time, iz
nekih razloga, nije htio nositi i tražio je da mijenjam tekst
izjave, premda se tu nije radilo ni o kakvom bankrotu dr¬
žave, nego Vlada Mesiću, jednostavno, nije htjela dozvoliti
postizanje jednog krupnog političkog poena«, pripovijeda
Jakić i nastavlja: »Raditi s predsjednikom Republike bilo
je ugodno, ali je raditi u Uredu predsjednika katkad bilo
manje ugodno. S Mesićem je lako surađivati: brzo misli,
brzo shvaća što mu se predlaže i zašto mu se predlaže i sklon
je novim idejama i novim pristupima stvarima. Na kolegi¬
jima, koji su se održavali ponedjeljkom i četvrtkom u 9
sati i 30 minuta, ponekad je prijekornim tonom tražio da
mu se iznesu prijedlozi i mišljenja. Pamtim da je znao reći:
’lmam vas zato da mi kažete svoje mišljenje’. Na tim kole¬
gijima često je znalo biti Mesićevih zamjerki na rad savjet¬
nika. <Dn ne skriva ako je nezadovoljan, ali nezadovoljstvo
iskazuje na način koji se dade preživjeti. Očito ima vrlo

219

dobre živce i samo sam dva puta svjedočio da je povisio
glas: jednom na kolegiju, drugi put na jednom užem sa¬
stanku. Na tom kolegiju - sredinom 2002. godine - pri¬
premao se njegov sastanak s izaslanstvom Viteškog alkar-
skoga društva i on je izričito tražio da mu svi savjetnici ka¬
žu svoje mišljenje o tome što treba napraviti, ali je većina
savjetnika bila nespremna za iznošenje vlastitog mišljenja i
to ga je jako naljutilo. Drugi put, na užem sastanku, rekao
je jednom savjetniku da apsolutno ništa ne razumije, jer
je zagovarao stav koji je predstavljao umiljavanje desnici.
Njegove su loše strane to što je ponekad nedovoljno upo¬
ran da privede kraju ono što je započeo, što posjeduje pre¬
veliku dozu benevolentnosti, što nije sklon da otvoreno
kaže ’ne’ i što je sklon da progleda kroz prste onim ljudi¬
ma koji su mu na bilo koji način simpatični«. »U slučaju
alkara nisam previše razmišljao, jer nisam mogao prihvati¬
ti grubu politizaciju Alke«, veli Mesić. »Oni su mene vrije¬
đali i izvrgavali su ruglu funkciju predsjednika Republike,
pa ništa drugo nisam mogao napraviti, nego ih otprašiti ot¬
kud su došli. Da su se barem ispričali, razmislio bih, ali
ovako nije bilo nikakvog smisla da se petljam s njima.«

»Mesić je samo u prvoj godini mandata nastupao kao
ozbiljan i odgovoran predsjednik«, ocjenjuje Butković, »a
onda su došle promjene Ustava kojima su mu smanjene ov¬
lasti i njega je to strašno pogodilo. To se poklopilo s do¬
laskom Zeljka Bagića u Ured predsjednika i tada je Mesić
počeo uspostavljati podzemne mehanizme održavanja vla¬
sti i moći, te tu počinju njegove manipulacije obavještaj¬
nim službama.« Tomislav Karamarko s time se slaže u onoj
mjeri koja se tiče Zeljka Bagića. »Savjetnik mora biti sav¬
jetnik«, misli on, »i savjetnik ne služi tome da po novina¬
ma govori da je šef svih špijuna, te da trubi o svojoj moći
i nedodirljivosti. To je neozbiljno i sigurno je da je Mesić
angažiranjem Bagića puno izgubio na ozbiljnosti i vjero¬
dostojnosti.« Butković će ustvrditi da je Mesić »zapravo
loš i neodgovoran predsjednik«, pa će zatim pobrojati ra-

220

zloge zbog kojih tako misli. »Njegovi su javni nastupi vrlo
Cesto izrazito neodgovorni, neozbiljni, činjenično neute¬
meljeni i, u stanovitoj mjeri, u izričaju nepristojni. Treba
se sjetiti njegova potpisa na protokolu o prodaji sisačke
Željezare ruskome Mechelu: on je javno tvrdio da nije pot¬
pisao taj protokol i pokazalo se da pritom nije govorio is¬
tinu. Također se pokazalo da je prodaja Željezare Rusima
bila promašaj. Nedopustiva je, uz to, njegova neformalna
razina veza s ljudima koji imaju novce. Neformalan može
biti s građanima na kavi, ali ne može predsjednik Repu¬
blike neformalno primati nekoga tko želi investirati 40
milijuna dolara u Hrvatsku. Također, sve zemlje s kojima
je Mesić u dobrim odnosima uglavnom su mračne dikta¬
ture i ta njegova 'politika nesvrstanosti’ nikako ne može
koristiti strateškim interesima Hrvatske. Tu posebno mis¬
lim na njegovu vezu s libijskim diktatorom Moamerom E1
Gadafijem, a u vezi s Gadafijem imao je jedan nečuven is¬
pad koji se ticao lista u kojemu radim: kad je Jutarnji ob¬
javio tekst o aferi vezanoj za uvoz libijske nafte u Hrvatsku
i taj tekst ilustrirao fotografijom na kojoj je Mesić u druš¬
tvu s Gadafijem, on je dao izjavu da je Jutarnji list smeće.
S druge strane, jedva čeka dati intervju Jutarnjem listu.«
Heni Erceg kaže da su njezina novinarska iskustva s Me-
sićem načelno pozitivna i da nikad nije odbio intervju ko¬
liko god povod bio neugodan, ali dodaje da ju je znao i
negativno iznenaditi. »Napisala sam tekst u kojemu sam
rekla da predsjednik države naprosto nema pravo kazati da
je Jutarnji list smeće. Pritom sam bila pristojna i vrlo suz¬
držana prema njemu i nemalo sam se iznenadila kada je u
jednoj emisiji na OTV-u kazao: ’Heni Erceg laže’! Navodim
ovo tek kao bljesak one bahatosti koju Mesić nije po¬
kazivao ranije i koje se kao prvi čovjek u državi, i kao pre¬
tendent na još jedan predsjednički mandat, itekako treba
čuvati. U nekoliko je navrata, također, upao u zamku taš¬
tine: recimo, bio je skoro spreman useliti u državnu vilu
u Grškovićevoj ulici, pa je onda ipak odustao, na što je,

221

vjerujem, kao i na mnogo drugoga, značajno utjecala nje¬
gova supruga Milka.«

Mesića se u hrvatskoj javnosti dosta često prozivalo
zbog povezanosti s pukovnikom Gadafijem i on tu pove¬
zanost nikad nije nijekao. Unatoč tome što voli kazivati
da ga nitko ne može fascinirati svojom ličnošću, hrvatski
predsjednik prilično je fasciniran Gadafijem, a ovaj je autor
tu zadivljenost jasno vidio tokom jednog ručka s Mesićem
i članovima njegove obitelji u državnoj kući na otoku Hva¬
ru, gdje Mesićevi ljetuju: i predsjednik, i njegova supruga,
i njihova kći Šaša tokom tog ručka nisu skrivali vlastitu
impresioniranost libijskim diktatorom. »Baš mi je drago
da sam ga upoznala, jer je nevjerojatan čovjek«, kazala je
tada gospođa Mesić. »Bila sam izaslanica predsjednika Re¬
publike na čelu gospodarske delegacije koja je u svibnju
2001. išla u Libiju. U delegaciji su bili predstavnici velik¬
ih hrvatskih tvrtki, poput INA-e, Ingre, Plive, Podravke ...«,
priča Štefanija Balog, čiji je Arhitektonski studio u Libiji
poslovao još sedamdesetih godina. »Poznato je da se zapad¬
ni svijet dugo bunio protiv suradnje s Libijom, ali gospo¬
darstvo, po meni, mora probijati političke barijere i ljudi
koji se bave biznisom moraju pronalaziti nove poslove i
nova tržišta. Libija bi mogla biti obećanom zemljom za
hrvatsku privredu: oni su dugo bili pod sankcijama i njima
zaista treba baš sve, a tu ponajprije mislim na naše znanje
u organiziranju poljoprivrede, u građevinarstvu, farmace¬
utskoj industriji, infrastrukturi, prehrambenoj industriji,
u istraživanju nafte... Gudno mi je da se Hrvatska boji su¬
radnje s Libijom, a da se te suradnje ne boje neke zemlje
koje su članice Europske Unije. Predsjednik Gadafi jako ci¬
jeni predsjednika Mesića i Hrvatsku smatra prijateljskom
zemljom, pa bi tu naklonost svakako trebalo iskoristiti u
gospodarskom smislu, pogotovo sad kad se serijski ukida¬
ju sankcije pod kojima je Libija bila dugi niz godina.«

222

Davor Butković zaključuje: »Mesićeva je glavna pred¬
nost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip poli¬
tičara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni.
Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju,
premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manife¬
stacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško kon-
ceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept
stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojega imidža i
dobro zna kako se čuva i održava politička moć.«

* * *

Stipe Mesić na sve kritike odmahuje rukom i čini se da ga
uopće ne dodiruju. Samouvjeren je i jako se pouzdava u
svoje procjene i u brzinu svojeg uma, a za svaki svoj dvoj¬
ben potez ima spremno obrazloženje u koje će, prema nje¬
govu ufanju, uvijek povjerovati širok krug ljudi. »Jedino
mi je žao što nisam odlučnije i upornije tražio da se sank¬
cionira privatizacijsko-pretvorbeni kriminal, a sve drugo
što sam radio u pet godina predsjednikovanja bilo je be¬
sprijekorno. To su prepoznali i građani i međunarodna za¬
jednica i nadam se da je to dovoljno za još jedan mandat.«
Ako to, međutim, i ne bude dovoljno za još pet godina na
Pantovčaku, Mesić tu činjenicu — unatoč sve naglašenijoj
političkoj taštini - zasigurno ne bi doživio dramatično: ne¬
dostajala bi mu stalna okruženost različitim ljudima, ne¬
dostajala bi mu svjetla pozornice i novinarska zapitkiva-
nja, falilo bi mu da pokazuje koliko je neformalan (a ne-
formalnost je, recimo, znao demonstrirati tako što bi po¬
kojeg novinara znao pokupiti na Pantovčaku i u blindira¬
nom ga BMW-u dovesti do grada), nedostajala bi mu hvar¬
ska ljetna druženja s tjelesnim čuvarima koji se kunu u
njega i istinski ga vole, bilo bi mu teško bez užurbanosti i
prenatrpanog dnevnog rasporeda, ali ovaj je autor uvjeren
da to ne bi paraliziralo njegov život. Stipe Mesić doživio
je popriličan broj uzbudljivih životnih uspona i padova, ali
kad priča o tim epizodama, u njegovim riječima, njegovu

223

glasu i njegovoj mimici nema ništa dramatično: istim hlad¬
nim glasom pripovijeda o pokojnoj majci, užasu Drugog
svjetskog rata, pogibijama stričeva, očevoj smrti, te smrtima
djeda i bake, suđenju i odlasku u zatvor, stvaranju HDZ-a
i samostalne Hrvatske, o napetim beogradskim danima,
putovanju u opkoljeni Dubrovnik, razlazima s Tuđmanom
i Manolićem, javnim napadima i prijetnjama, neočekiva¬
nom izboru za predsjednika države... Čini se da ga nijedan
od tih događaja nije dubinski uzdrmao, niti ga je lansirao u
euforiju. »Ja sam prije svega realan čovjek i trudim se stajati
na zemlji«, kaže, »a u životu su realnost i usponi i padovi, i
smrti i rođenja, i porazi i pobjede. Sve to treba smatrati
dijelom života i sve to treba podnositi ljudski, pošteno i s
osjećajem za mjeru. Puno više volim živjeti život, kakav
god bio i što god donosio, nego o njemu pripovijedati dra¬
matične priče. Svjestan sam da je sve što me je zadesilo bi¬
lo neizbježno i da je moralo biti upravo tako, a kad je ta¬
ko, nema razloga za dramatiziranje.«

224

BILJEŠKE O IZVORIMA

Poglavlje prvo

Događaj u vojarni »Sveti Križ« na splitskome Dračevcu
rekonstruiran je na temelju snimki Hrvatske televizije što
su emitirane u informativnom programu 5. i 6. svibnja
2001. godine, potom na temelju novinskih članaka što su
izlazili u ovdašnjim dnevnicima i tjednicima u danima ne¬
posredno nakon dračevačkog incidenta, te na osnovu raz¬
govora sa Stipom Mesićem što je vođen 21. veljače 2004.:
tog dana, također, Mesić je ispričao okolnosti što su bile
vezane uz događaj u splitskoj vojarni, te uz zabravljena
vrata gostionice u Kaštelima, gdje je trebao popiti kavu s
građanima.

Veliki prosvjedni skup na splitskoj Rivi iz veljače 2001.
rekonstruiran je na temelju snimki Hrvatske televizije i za¬
grebačkog OTV-a, dok su dijelovi govora Ive Sanadera
citirani prema tekstu iz Feral Tribunea od 18. lipnja 2004.
godine. Razgovor s Mirkom Ljubičićem Švepsom o atmo¬
sferi i pripremama za splitski prosvjedni skup u povodu
tjeralice za umirovljenim generalom Mirkom Norcem
vođen je 11. ožujka 2004. Telefonski razgovor s Draženom
Budišom obavljen je 3. rujna 2004. godine.

Tekst generalskog proglasa citira se prema Vjesniku od
29. rujna 2000., dok se Mesićeva reakcija na rečeni proglas
donosi prema Jutarnjem listu od 29. rujna iste godine. Taj
događaj i umirovljenje generala predsjednik je analizirao i

225

rekonstruirao tokom intervjua koji je vođen 21. veljače
2004. Telefonski razgovor s tadašnjim ministrom obrane
Jozom Radošem o okolnostima umirovljenja sedmorice ge¬
nerala dogodio se 27. rujna 2004. Intervju s Davorom But-
kovićem, u kojemu se — među ostalim — govori i o umirovl¬
jenju generala, rađen je 13. srpnja 2004. Intervju s Tomi¬
slavom Karamarkom vođen je 24. srpnja 2004. godine, a
umirovljenje generala bilo je jednom od tema tog inter¬
vjua. Informacije o prijetnjama što su s nekoliko adresa u
rujnu 2000. godine stizale Mesiću objavljene su u više do¬
maćih dnevnih i tjednih listova, a ovdje se donose prema
Večernjem listu od 29. rujna 2000.

Mesićev govor na dodjeli godišnje gospodarske nagrade
Zlatna kuna održan je 24. veljače 2004. u Nacionalnoj i
sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu i ovdje ga se spominje pre¬
ma snimci Hrvatske televizije. Predsjednikovo kratko raz¬
mišljanje o Tuđmanu, Miloševiću i Šušku izrečeno je u in¬
tervjuu koji je vođen 27. srpnja 2004. godine.

Mesićeva vrlo pozitivna javna reakcija na intervju umi¬
rovljenog generala i haaškog optuženika Ante Gotovine Na¬
cionalu rekonstruirana je prema Hini, Vjesniku, Jutarnjem
listu i Novom listu od 11. i 12. lipnja 2003., dok je njego¬
vo pismo Carli Del Ponte, glavnoj haaškoj tužiteljici, citi¬
rano prema Vjesniku od 13. lipnja 2003-, a jednako tako,
uzvratno pismo gospođe Del Ponte hrvatskome predsjed¬
niku navodi se prema Vjesniku od 16. lipnja 2003. godine.
O »slučaju Gotovina« ovaj je autor s Mesićem razgovarao
u dva navrata: 24. lipnja i 5. srpnja 2004. godine. Tako¬
zvana akcija spašavanja generala Gotovine rekonstruirana
je prema tekstovima što su u drugoj polovici lipnja i pr¬
voj polovici srpnja 2003. objavljivani u tjedniku Nacional.
Otkriće o upotrebi obavještajnih falsifikata u obrani Ante
Gotovine objavio je Feral Tribune u broju od 21. lipnja 2003.,
a informacije o POA-inim akcijama protiv Ranka Osto-

226

jića, bivšeg ravnatelja policije, i nekolicine domaćih novi¬
nara koji su pisali o »slučaju Gotovina« prikupio sam, na
temelju brojnih razgovora, tokom proljeća 2004. godine.
Izjava Ivice Račana - koji je, inače, odbio dati intervju za
potrebe ove knjige — o POA-inim aktivnostima oko Goto¬
vine citira se prema Jutarnjem listu od 13. kolovoza 2004.
godine.

Intervju s Marinkom Čulićem napravljen je 23. lipnja
2004., dok je razgovor s jednim bivšim Mesićevim savjet¬
nikom — koji je govorio u predsjednikovoj direktnoj invol-
viranosti u »spašavanje Gotovine« - vođen početkom lipnja
2004. u zagrebačkom hotelu Palače. Razgovor s Tomi¬
slavom Jakićem obavljen je 26. lipnja 2004., dok se Heni
Erceg u ovoj knjizi citira na osnovu razgovora što smo ga
vodili 13. srpnja 2004. Mesićeve opaske o Zeljku Bagiću
donesene su prema razgovoru koji je vođen 5. srpnja 2004.,
dok je razgovor o Bagiću s jednim bliskim predsjedniko¬
vim prijateljem načinjen u zagrebačkoj Gradskoj kavani
19. kolovoza 2004. Izjavu o vlastitoj nepogrešivosti, koja
se nalazi na kraju ovog poglavlja, Mesić je dao u intervjuu
od 27. srpnja 2004. godine.

Poglavlje drugo

Tuđmanovo upoznavanje s Gojkom Šuškom u kanadskom
gradiću Norvalu, jednako kao i karakter norvalske kato¬
ličke misije koju vode hercegovački franjevci, navodi se
prema seriji tekstova Darka Hudelista («Gojko Šušak i crne
rupe u političkoj biografiji«) što su tokom 2000. godine, u
trinaest nastavaka, objavljivani u zagrebačkom tjedniku
Globus. Mesić je u više razgovora s potpisanim autorom go¬
vorio o Šušku, ali je o njemu najopširnije pričao u intervjuu
od 8. ožujka 2004. Razgovor s Josipom Manolićem o nje¬
govoj suradnji s Mesićem i njihovu razlazu, te različitim
pogledima na Franju Tuđmana vođen je u dva navrata: 27.

227

srpnja i 6. kolovoza 2004. godine. O svom odlasku k Tuđ¬
manu, u društvu generala Antona Tusa, Mesić je svjedočio
u razgovoru od 3. travnja 2004.

Podatke o pripadnicima stranih vojski koji su počet¬
kom devedesetih došli u Hrvatsku i stavili se na raspola¬
ganje Gojku Šušku ovaj je autor prikupljao za više tekstova
u Feral Tribuneu, a ti su tekstovi objavljeni 4. veljače 2001.,
13. srpnja 2001. i 5. srpnja 2002. godine. O hrvatskim rat¬
nim zločinima Mesić je govorio u intervjuu koji smo radili
3. travnja 2004., dok je o zločinima u Gospiću posebno
govorio u razgovoru od 23. travnja 2004. O zločinima u
Gospiću Ante je Karić ovom autoru pričao u dva razgovo¬
ra koji su vođeni 10. rujna i 20. rujna 2004. godine. In¬
formacija o Mesićevu razrješenju mrtvog Đorđa Kalanja s
položaja gospićkog okružnog tužitelja provjerena je u raz¬
govorima s više ljudi koji su 24. rujna 1992. gledali tele¬
vizijski prijenos saborske sjednice, te u Narodnim novina¬
ma s kraja rujna 1992. Telefonski razgovor s Draškom Ka-
lanjem obavljen je 16. rujna 2004. godine.

Svoje posprdne izjave o hrvatskim Srbima Mesić je ob¬
jasnio u razgovoru od 12. lipnja 2004., dok je o hrvatskoj
privatizaciji i o namjeri svoje kćeri Dunje da se domogne
udjela u Našicecementu pričao u intervjuu koji smo vodili
23. travnja 2004.

O Tuđmanovim pogledima na Bosnu i o svojim su¬
kobima s Tuđmanom oko te teme - uključujući dio o Tuđ-
man-Miloševićevu planu o podjeli Bosne i o svom putova¬
nju na Široki Brijeg u veljači 1992. - Mesić je pričao u
razgovorima koji su rađeni 21. veljače, 8. ožujka, 27. ožuj¬
ka i 3. travnja 2004. godine. U tim razgovorima Mesić je
iznio podatak da je Davor Perinović, nekadašnji šef bosan-
skohercegovačkog HDZ-a, odstranjen s tog mjesta zbog
toga što mu je djed bio pravoslavni svećenik. Podaci o da¬
tumima bitnim za tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu

228

izvađeni su iz dvodijelne knjige Karla Rotima Obrana Her-
ceg-Bosne. Izjava Radovana Karadžića o hrvatsko-srpskim
pregovorima u Grazu iz veljače 1992. citirana je prema
knjizi Smrt Jugoslavije. Priču o Vici Vukojeviću i slanju par¬
lamentarne delegacije u Hercegovinu Mesić je ispripovije¬
dao u razgovoru od 15. svibnja 2004., dok se informacije
o aktivnostima Drage Krpine i Janka Bobetka oko slanja
hrvatskih mladića u rat protiv Bošnjaka temelje na ispo¬
vijedi jednog pripadnika 175. brigade HV-a, koja je u
Feral Tribuneu objavljena 5. ožujka 2001. godine.

Podatak da je Anto Nobilo hrvatskim vlastima 1997.
dostavio sadržaj Mesićeva svjedočenja u »slučaju Blaškić«
objavljen je — na temelju stenograma iz Ureda predsjedni¬
ka - u sarajevskom magazinu Dani godine 2000., i No¬
bilo to nikad nije uvjerljivo demantirao. O svom svjedo¬
čenju u istražnim postupcima protiv Blaškića, Miloševića i
Dokmanovića, i o napadima koje je u Hrvatskoj trpio zbog
tih svjedočenja, Mesić je pričao u razgovoru od 23. trav¬
nja 2004. Sto se tiče transkripata iz Tuđmanova ureda u
kojima se govori o Bosni i Hercegovini, ovaj je autor imao
priliku pročitati gotovo sve te zapise i u njima nigdje nije
naišao na prisutnost Stipe Mesića u planiranju hrvatskih
vojno-političkih akcija u susjednoj državi.

Razgovor s Ivanom Lovrenovićem vođen je 10. srpnja
2004., dok je atmosfera tokom predsjednikova posjeta Sa¬
rajevu u ožujku 2000. rekonstruirana na temelju Hinina
izvještaja i Lovrenovićeva kazivanja. Sto se tiče Mesićeve
prisutnosti na otvaranju Starog mosta u Mostaru 23. srp¬
nja 2004., atmosfera s tog događaja opisana je prema izv¬
ještajima Novog lista i Jutarnjeg lista.

O Tuđmanovoj fascinaciji Miloševićem Mesić je pri¬
čao u razgovoru što smo ga radili 15. svibnja 2004., dok je
o okolnostima svog razlaza s Tuđmanom — od konca 1993.
do svibnja 1994. - pripovijedao u intervjuima vođenim

229

24. lipnja i 20. srpnja 2004. godine. U tim je razgovorima
Mesić rekonstruirao i detalje sa sjednice Predsjedništva
HDZ-a na kojoj je odlučeno o izbacivanju Josipa Manolića
iz rečene stranke, te potankosti oko Mesić-Manolićeva po¬
kušaja da HDZ-u preotmu parlamentarnu većinu. Raz¬
govor s Gordanom Simonović vođen je, pak, 28. srpnja
2004., dok je intervju sa Štefanijom Balog načinjen u dva
navrata: 27. kolovoza i 13. rujna 2004. Predsjednik je o
izbacivanju iz državnoga stana u Miškecovu prolazu i iz
saborskoga ureda pričao tokom susreta što se dogodio 12.
lipnja 2004. godine.

Poglavlje treće

Događaji i atmosfera uoči demokratskih promjena u Hr¬
vatskoj rekonstruirana je, ponajprije, prema knjizi Darka
Hudelista Banket u Hrvatskoj, te na osnovu intervjua s An¬
tom Karićem što je vođen 7. rujna 2004: u tom je intervju
Karić, također, govorio o osnivanju HDZ-a, o Mesićevu
držanju, te o držanju Savke Dabčević-Kučar i Mike Tri-
pala tih dana. Sam je Mesić, pak, o tom vremenu pričao
u intervjuu od 8. ožujka 2004., dok je o nestanku torbe s
HDZ-ovim novcima govorio 12. lipnja iste godine.

O svojim danima u Predsjedništvu SFRJ Mesić je op¬
širno kazivao u intervjuima koji su napravljeni 12. lipnja,
24. lipnja i 20. srpnja 2004.: tokom tih razgovora detaljno
je opisivao sastanke u jugoslavenskom Predsjedništvu i svoj
život u Beogradu, a opisivao je i Slobodana Miloševića, ar¬
mijske glavešine, svoj posjet Pakracu iz proljeća 1991., po¬
tom svoj beogradski susret s Milanom Babićem, tzv. Spe-
geljev plan, te susret s Miloševićem u Haagu u listopadu
1991. u Haagu. O svom svjedočenju u haaškom procesu
protiv Miloševića Mesić je govorio u razgovoru od 4. kolo¬
voza 2004., dok je o putu u opkoljeni Dubrovnik pričao
u intervjuu vođenom 27. ožujka 2004. Informacije o zad-

230

njim danima Jugoslavije jednim su dijelom, također, na¬
vedene prema knjizi Smrt Jugoslavije. Intervju s Lukom
Brailom vođen je 7. listopada 2004. godine.

O svom razlazu s Manolićem i raskolu unutar HND-a,
te o posljednjem razgovoru s Franjom Tuđmanom, Mesić je
govorio 21. rujna 2004. godine. Podatke o intervjuima s To¬
mislavom Karamarkom, Stefanijom Balog, Josipom Mano¬
lićem, Heni Erceg i Marinkom Culićem vidjeti u gornjim
bilješkama.

Poglavlje četvrto

O svom životu od 1934. do 1970., kao i o svojim općeni¬
tim pogledima na život i na pojedine povijesne ličnosti, Me¬
sić je pričao u dva razgovora: prvi je vođen 4. kolovoza, a
drugi 10. kolovoza 2004. Sa Stipom Šuvarom autor ove kn¬
jige pričao je 25- lipnja 2004., dok je podatak o razgovorima
s Josipom Manolićem naveden u gornjim bilješkama.

Poglavlje peto

O životu između 1971. i 1989. Mesić mi je pripovijedao
tokom četverosatnog intervjua kojega smo vodili u njego¬
voj ljetnoj rezidenciji na otoku Hvaru 21. kolovoza 2004.
godine, dok se podaci o »hrvatskom proljeću« jednim di¬
jelom donose prema knjigama što su pobrojane u popisu
literature. O intervjuima sa Stefanijom Balog i Antom Ka-
rićem vidjeti gore navedene bilješke.

Poglavlje šesto

O smrti Franje Tuđmana Mesić je pričao tokom intervjua
od 21. rujna, dok je sve peripetije u vezi sa svojom pred¬
sjedničkom kandidaturom, kao i o detaljima svoje kam¬
panje, prepričao u razgovorima od 15. svibnja i 24. lipnja
2004. Intervju s Amirom Muharemijem načinjen je 12.
kolovoza 2004., a telefonski razgovor sa Slobodanom

231

Budakom dogodio se 30. kolovoza iste godine. Slobodna
je Dalmacija dokumente o Mesićevoj navodnoj suradnji s
Udbom objavila 30. siječnja, 31. siječnja i 1. veljače 2000.
godine. O razgovorima sa Stefanijom Balog, Tomislavom
Karamarkom i Davorom Butkovićem vidjeti u prethod¬
nim bilješkama.

Poglavlje sedmo

O svom predsjedničkom mandatu i svemu što je bilo ve¬
zano za tih pet godina Mesić je govorio u intervjuima od
10. kolovoza, 21. kolovoza i 21. rujna 2004. Njegovi govo¬
ri koji se citiraju u ovom poglavlju donose se na temelju
uvida u službenu arhivu Ureda predsjednika. Potpisani je
autor na ručku s Mesićevima bio 21. kolovoza 2004. u ljet¬
noj rezidenciji na Hvaru. O razgovorima s Marinkom Cu-
lićem, Heni Erceg, Amirom Muharemijem, Davorom But¬
kovićem, Tomislavom Jakićem, Tomislavom Karamarkom
i Stefanijom Balog vidjeti u gornjim bilješkama.

232

LITERATURA

Knjige

Babić, Jasna: Zagrebačka mafija - drugo prošireno iz¬
danje (TVExtra, Zagreb, 2004.)

Beham, Mira: Ratni doboši: Mediji, rat i politika (. Miona,
Beograd, 1997.)

Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest (Golden
marketing, Zagreb, 1999.)

Bilandžić, Dušan: Propast Jugoslavije i stvaranje modeme
Hrvatske (AGM, Zagreb, 2001.)

Bušić, Bruno: Jedino Hrvatska! — Sabrani spisi ( Ziral,
Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983.)

Ćulić, Marinko: Tuđman - anatomija neprosvijećenog
apsolutizma (Biblioteka Feral Tribune, Split, 1999.)

Dabčević-Kučar, Savka: 77. — Hrvatski snovi i stvar¬
nost (.Interpublic , Zagreb, 1997.)

Drakulić, Slavenka: Oni ne bi ni mrava zgazili (Biblio¬
teka Feral Tribune, Split, 2003.)

Erceg, Heni: Ispodvijesti: o ratu u Hrvatskoj (Bibli¬
oteka Feral Tribune, Split, 1995.)

Garde, Paul: Život i smrt Jugoslavije (Ceres, Zagreb; Zi¬
ral, Mostar; 1996.)

Grdešić, Ivan i drugi: Hrvatska u izborima ’90. ( Na¬
prijed , Zagreb, 1991.)

233

Gregurić, Franjo: Vlada demokratskog jedinstva Hrvat¬
ske 1991—1992. {Naklada Zadro, Zagreb, 1998.)

Gurman, Roy: Svjedok genocida {Durieux, Zagreb,
1994.)

Hudelist, Darko: Banket u Hrvatskoj — prilozi povijesti
hrvatskog višestranačja 1989—1990. — drugo izmijenjeno
izdanje {Globus International, Zagreb, 1999.)

Ivančić, Viktor: Točka na U — Slučaj Sakić: anatomija
jednog skandala — drugo prošireno izdanje (Biblioteka Fe¬
ral Tribune, Split, 2000.)

Ivanković, Nenad: Ratnik, pustolov i general — jedna
biografija {Honos, Zagreb, 2001.)

Izetbegović, Alija: Odabrani govori, pisma, izjave, inter¬
vjui (Prvo muslimansko dioničko društvo, Zagreb, 1995.)

Jović, Borisav: Poslednji dani SFRJ - izvodi iz dnevni¬
ka {Politika, Beograd, 1995.)

Jović, Borisav: Knjiga o Miloševiću {Nikola Pašić, Be¬
ograd, 2001.)

Jurdana, Srećko: Stupovi društva {Media Press, Zagreb,
1997.)

Kadijević, Veljko: Moje viđenje raspada {Politika, Be¬
ograd, 1993.)

Kasapović, Mirjana, Siber, Ivan i Zakošek, Nenad: Bi¬
rači i demokracija: utjecaj ideoloških rascjepa na politički ži¬
vot {Alinea, Zagreb, 1998.)

Kriste, Petar: Iznevjereni grad, Dubrovnik 1991. {Gol-
den marketing, Zagreb, 2000.)

Kriste, Petar: Sjene nad slobodom: sjećanja i pogledi na
Hrvatsku 1989—2002. {Golden marketing, Zagreb, 2002.)

Kuljiš, Denis: Majmuni, gangsteri & heroji {Globus In¬
ternational, Zagreb, 2001.)

LeBor, Adam: Milosevic — A Biographj (Bloomsbury,
London, 2003.)

234

Lovrenović, Ivan: Bosanski Hrvati — esej o agoniji jedne
evropsko-orijentalne mikrokulture (Durieux , Zagreb, 2002.)

Malcolm, Noel: Povijest Bosne (Erasmus Gilda, Za¬
greb, 1995.)

Mamula, Branko: Slučaj Jugoslavija (CID, Podgorica,

2000 .)

Manolić, Josip: Manolić 1989.-1995. — intervjui i jav¬
ni nastupi (Hlad i sinovi!Misi., Zagreb, 1995.)

Mappes-Niediek, Norbert: Balkanska majija ( Durie -
ux, Zagreb, 2004.)

Matvejević, Predrag, Stevanović, Vidosav i Dizdarević,
Zlatko: Gospodari rata i mira (Biblioteka Feral Tribune ,
Split, 2001.)

Mesić, Stjepan: Kako smo srušili Jugoslaviju: politički
memoari posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ {Glo¬
bus International, Zagreb, 1992.)

Milošević, Slobodan: Godine raspleta (BIGZ, Beo¬
grad, 1989.)

Mirković, Alenka: 91,6 Mbz — glasom protiv topova
(.Algoritam , Zagreb, 1997.)

Puljiz, Milan: Građanin predsjednik (vlastita naklada,
Zagreb, 2004.)

Ribičič, Ciril: Geneza jedne zablude {Naklada Jesenski
i Turk, Zagreb, 2000.)

Rotim, Karlo: Obrana Herceg-Bosne 1 (Široki Brijeg,

1997. )

Rotim, Karlo: Obrana Herceg-Bosne 2 (Široki Brijeg,

1998. )

Silber, Laura i Little, Allan: Smrt Jugoslavije {Otokar
Keršovani, Rijeka, 1996.)

Šarinić, Hrvoje: Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom
Miloševićem: između rata i diplomacije 1993 —95■ (98.) (Glo¬
bus International, Zagreb, 1999.)

235

Špegelj, Martin: Sjećanja vojnika (Znanje , Zagreb,
2001 .)

Šuvar, Mira: Vladimir Velebit - svjedok historije {Raz¬
log , Zagreb, 2001.)

Thompson, Mark: Kovanje rata - Mediji u Srbiji, Hr¬
vatskoj i Bosni i Hercegovini (Article 19, Zagreb, 1995.)

Tripalo, Miko: Hrvatsko proljeće (Globus , Zagreb, 1990.)

Tuđman, Franjo: Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava
o povijesti i filozofiji zlosilja (Nakladni zavod Matice hr¬
vatske, Zagreb, 1990.)

Tuđman, Franjo: Velike ideje i mali narodi: rasprave i
ogledi (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.)

Ujević, Dunja: Ministar obrane — jedno sjećanje na
Gojka Šuška {Alfa, Zagreb, 2003.)

Valenta, Anto: Podjela Bosne i borba za cjelovitost ( Na¬
predak, Vitez, 1991.)

Zimmermann, Warren: Izvori jedne katastrofe: Jugo¬
slavija i njezini rušitelji {Globus International, Zagreb, 1996.)

Žanić, Ivo: Prevarena povijest { Durieux, Zagreb, 1998.)

Zunec, Ozren i Domišljanović, Darko: Obavještajno-
sigurnosne službe Republike Hrvatske: Stanje i načela preus¬
troja za razdoblje konsolidacije demokracije {Naklada Jesenski
i Turk, Zagreb, 2000.)

Novine i časopisi
Arkzin, Zagreb
Danas, Zagreb
Erasmus, Zagreb
Feral Tribune, Split
Glas Koncila, Zagreb
Globus, Zagreb
Gordogan, Zagreb
Jutarnji list, Zagreb

236

Nacional, Zagreb
Nedjeljna Dalmacija, Split
Novi list. Rijeka
Polemos, Zagreb
Slobodna Dalmacija, Split
Tjednik, Zagreb
Večernji list, Zagreb
Vjesnik, Zagreb

Web stranice:

http: //www. an tego tovina. com

http://www.bhdani.com

http://www.bosnjacki-front.com

http://www.ffeg.hr

http: //www. hdz. hr

http: //www. hercegbosna.org

http://www.hho.hr

http://www.hidra.hr

http://www.hina.hr

http://www.hrt.hr

http://www.moljac.hr

http://www.nin.co.yu

http://www.predsjednik.hr

http://www.sabor.hr

http://www.slobodna-bosna.ba

http://www.slobodnaevropa.org

http://www.suc.org

http://www.un.org/icty

http://www.vlada.hr

http://www.vreme.co.yu

237

BILJEŠKA O AUTORU

Ivica Đikić rođen je 1977. godine u Duvnu/Tomislavgra-
du, u Bosni i Hercegovini. Novinarstvom se bavi više od de¬
set godina: od toga osam godina piše u splitskom tjedniku
Feral Tribune. Od početka 2001. zamjenik je glavne ured¬
nice Ferala. Objavio je kratki roman Cirkus Columbia (Bi¬
blioteka Feral Tribune, Split) koji je dobio nagradu Mesa
Selimović za najbolji roman napisan u Hrvatskoj, Srbiji,
Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori u 2003. godini. Živi
u Zagrebu.

239

POLITIČKA BIOGRAFIJA SUPE MESIĆA

U zemlji u kojoj umjesto političkih ličnosti defiliraju ikone različitih predznaka, okru¬
žene maglama ideoloških nabrijanosti, u javnom i (naročito) tzv. analitičkom pro¬
storu gdje je glavna stilska odrednica mitomanija, uz obilje romantičnoga štiva ko¬
je opslužuje jednu opću historiju iracionalnosti, kolektivnog bauljanja između kletvi
i zakletvi, knjiga Ivice Đikića ukazuje se kao potpuna subverzija, pa bismo je - ne
bez trunke gorčine - najtočnije mogli opisati kao antihrvatsku, u najboljem smislu
te riječi.

Da je međutim sreće, ovih 240 stranica vrhunske publicistike mogle bi postati
istinski začetnik žanra: dokaz da se o aktualnim političkim osobama i njihovim dje¬
lima može pisati uzbudljivo i kompetentno, poštujući u nas zaboravljene kanone
istraživačkoga pristupa, neopterećenog ikakvim imperativima ili »nacionalnim in¬
teresima«, pisati dakle bez predrasuda, ali i bez milosti.

Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega
prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove
vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim
mitološkim bijuzgama.

Unatoč temi koja obiluje rizicima, ono što ovdje fascinira prije svega je samosvijest
autora, i to u najzdravijem smislu, ljekovita pojava novinara koji se ne da zavesti,
već je lojalan samo svojoj znatiželji, inteligenciji i potrebi da dokuči istinu, pa je i ko¬
načan rezultat lišen svakog kompromisa: rukopis koji se - za razliku od preten¬
denata na prijestolje - ne udvara naciji, već njezinome pametnom dijelu.

Internet Archive Audio

Featured

Top

Images

Featured

Top

Software

Featured

Top

Texts

Featured

Top

Video

Featured

Top

Mobile Apps

Browser Extensions

Archive-It Subscription

Save Page Now

Full text of "Ivica Đikić Domovinski obrat_Politička biografija Stipe Mesića"

See other formats